1. SUSRET
Bespomocna zivotinja pokusavala se izvuci iz mog ledenog zagrljaja dok sam pila njenu krv. Krv bespomocne zivotinje bila je slatka, i preslatka, ali nisam imala izbora, morala sam jesti. Danima nista nisam jela, i vec sam pocela slabiti. Malena zivotinja polako se prepustala svojoj sudbini, a ja sam utovljavala svoju zed. Jos jednom sam zarila ocnjake u njeno maleno tijelo pokusavajuci izvuci posljednje kapi krvi iz nje. Moj predatorski instinkt mi je govorio da se priblizava opasnost. Skocila sam na obliznji hrast, ispustajuci iz ruku bespomocno stvorenje, pripremajuci se za borbu. Iz velikog zbuna je izasao sivi vuk. Star, i oslijepio, slijedio je miris krvi koji ga je doveo sve do mene. Iako slijep, shvatio je da sam tu, ali nije obracao paznju, ignorisao me. Cak i kada sam sisla do njega, nije se ni pomjerio, nije pokusao pobjeci, kako ostale zivotinje urade. Jedino me se vukovi u sumi nisu bojali, jer su bili na neki nacin slicni meni. Nasmijala sam se iskezivši ocnjake, a zatim sam promijenila oblik u velikog, bijelog vuka. Nisam vise bila gladna, iako mi se sivi vuk cinio slasno, samo sam otisla, stapajuci se sa sumom. U vucijem oblicju bila sam ranjivija, i laksi plijen lovcima, koji su lovili vukove radi dlake, i da bi imali trofeje. Nekoliko njih sam i ubila, zeljela sam zastiti sebe, a i utaliti svoju zed. Pila sam i zivotinjsku i ljudsku krv, doduse, zavisno do toga sta mi je bilo blize. Nikada nisam zalazila u urbane sredine, i cesto sam putovala. Posljednjih mjesec dana sam provela u ovoj sumi, ni sama ne znam gdje tacno. Nisam istrazivala da li u blizini ima naselja, samo sam se tu nastanila, barem na neko vrijeme. Nastanila sam se u najmracnijem i najdubljem dijelu sume, u malenoj pecini, ispod velikog hrasta. Rijetko ko je tamo zalazio, mozda pokoja zalutala zivotinja, ali rijetko. Posebno od kada sam ja dosla, svi su me se bojali. S razlogom naravno, ipak sam ja nesto natprirodno, i nesto sto zapravo ne bi trebalo postojati, ali ipak postoji. Pecina je bila skoro na drugom kraju sume, a nisam imala volje da skoro cijelu noc provedem ovdje, pa sam ipak krenula u vec dobro poznatom pravcu. Mjesec mi je obasjavao put kroz sumu, koja je bila jako tiha, i pretiha. Ne zato sto sam ja prolazila, zivotinje me se jesu bojale, to je istina, ali ne toliko da bas nema nijedne, bas nigdje. Osjecala se opasnost i napetost u zraku, a svakim novim korakom osjecala sam da sam blize toj opasnosti, sta god da je bila. Najednom, pucanj! Tisina sume je prekinuta, a ja sam pocela rezati. Dlaka na mojim ledima se nakostrijesila, a zivotinje, male i velike su prolazile pored mene, kao da ne postojim. Sve su dolazile iz istog smjera, ondje gdje je proticala rijeka, i gdje se nalazila mala brvnara. Pocela sam trcati prema rijeci, probijajuci se kroz gustu sumu, i zivotinje koje su bjezale od neceg. Pocela sam se uspravljati i vratila se u ljudski oblik. Sada sam jos bolje mogla cuti glasove. Prepirali su se, i doista dolazili iz smjera rijeke. Iskljucila sam sve ostale zvukove koje sam cula, i usredsredila se na ljudske glasove.
