Carlisle i Edward nisu bili u stanju sustici Irinu prije nego što se njezin trag izgubio u zaljevu.
Preplivali su na drugu obalu da vide nastavlja li joj se trag sa suprotne strane, ali nisu pronašli
nikakva traga od nje kilometrima u oba smjera na istocnoj obali.
Za sve sam to ja bila kriva. Došla je, kao stoje Alice i vidjela, izmiriti se s Cullenovima, a onda
se samo razljutila zbog mojeg druženja s Jacobom. Da sam je barem zapazila ranije, prije
nego što se Jacob fazirao. Da smo barem otišli nekamo drugamo u lov.
Nije se tu moglo mnogo uciniti. Carlisle je nazvao Tanyu i javio joj razocaravajuce vijesti.
Tanya i Kate nisu vidjele Irinu otkako su odlucile doci na moju svadbu, i pogodilo ih je to što je
Irina bila tako blizu a ipak se nije vratila kuci; nije im bilo lako izgubiti sestru, ma koliko
privremen njihov razilazak bio. Upitala sam se vraca li im to teške uspomene na gubitak majke
prije toliko stoljeca.
Alice je uspjela nekoliko puta opaziti Irininu neposrednu buducnost, ništa previše konkretno.
Nece se vratiti u Denali, koliko je Alice mogla vidjeti. Prizor joj je bio nejasan. Alice je uvidala
tek da je Irina ocito uzrujana; lutala je snijegom zavijenom divljinom - sjeverno? istocno
odavde? - shrvana izraza lica. Nije donijela odluku o novom smjeru povrh te
0 besciljnom lutanju u žalosti.
Prolazili su dani, a premda ništa, naravno, nisam zaboravljala, Irina i njezina bol povukli su mi
se u dubinu svijesti. Sada je bilo važnijih tema za razmišljanje. Otputovat cu u Italiju za svega
nekoliko dana. Nakon što se vratim, svi zajedno odlazimo u Južnu Ameriku.
Provjerili smo svaku sitnicu vec više od sto puta. Pocet cemo kod Ticuna
1 pokušati ustvrditi njihove legende na samom izvoru. Sad kad se prihvatilo
da ce Jacob poci s nama, imao je istaknutu ulogu u planovima - jer nije bilo izgledno da ce
ljudi koji vjeruju u vampire htjeti bilo kome od nas prepricavati svoje price. Ako s Ticunama
dospijemo u slijepu ulicu, u tom kraju ima mnogo srodnih plemena koje bismo mogli istražiti.
Carlisle ima stare prijateljice u Amazoniji; uspijemo li ih pronaci, možda i od njih nešto
doznamo. Ako ništa drugo, barem naputak o tome gdje bismo još mogli potražiti odgovore.
Nije bilo vjerojatno da te tri amazonijske vampirice same imaju neke veze s legendama o
vampirskim hibridima, s obzirom na to da su sve istog roda. Nije bilo nacina da odredimo kako
ce dugo naša potraga trajati. Charlieju još nisam rekla za taj dulji put, i odluka o tome što cu mu reci kuhala je u meni dok
se rasprava izmedu Edvvarda i Carlislea nastavljala. Kako da mu iznesem tu vijest baš kako
treba?
Promatrala sam Renesmee dok sam se premišljala. Sada je ležala sklup-cana na kaucu,
sporo dišuci u cvrstom snu, zamršenih kovrcica raštrkanih oko lica. Edvvard i ja obicno smo je
odnosili natrag u svoju kolibu da je stavimo u krevet, ali veceras smo se zadržali s obitelji, jer
su se on i Carlisle posve udubili u svoju seansu planiranja.
Za to vrijeme, Emmetta i Jaspera više je uzbudivalo planirati mogucnosti lova. Amazonija je
nudila promjenu od naše uobicajene lovine. Jaguare i pantere, primjerice. Emmettu je došlo
da se hrva s anakondom. Esme i Rosalie planirale su što ce spakirati. Jacob je bio otišao do
Samova copora, kako bi uredio stvari za razdoblje vlastita izbivanja.
Alice se kretala polako - za njezina mjerila - po velikoj sobi i nepotrebno spremala vec
besprijekorno uredan prostor, popravljajuci Esmine savršeno obješene vijence. Upravo je
iznova smještala Esmine vaze na sredinu police. Iz mijena na njezinu licu - pribranosti, pa
praznine, pa opet pribranosti -vidjela sam da traga po buducnosti. Pretpostavila sam da nastoji
prozreti slijepe tocke koje joj Jacob i Renesmee stvaraju u vizijama ne bi li vidjela što nas ceka
u Južnoj Americi, sve dok Jasper nije rekao: "Pusti, Alice; ona nije naša briga", a oblak
spokoja tiho se i nevidljivo proširio prostorijom. Alice se zacijelo opet zabrinjavala zbog Irine.
Isplazila je jezik Jasperu, te podigla kristalnu vazu punu bijelih i crvenih ruža i okrenula se
prema kuhinji. Najednom od bijelih cvjetova tek se jedva jedvice naslucivala sparušenost, ali
Alice se ocito posvetila krajnjem per-fekcionizmu kako ne bi morala misliti na to što je vizije
veceras izdaju.
Kako sam se opet zagledala u Renesmee, nisam vidjela kako je vaza iskliznula iz Aliceinih
prstiju. Samo sam cula huk zraka oko kristala pri padu i podigla pogled na vrijeme da vidim
kako se vaza razbija u deset tisuca dijamantnih krhotina na rubu mramornog poda kuhinje.
Savršeno smo se umirili dok su razbijeni kristalici odskakivali i razlijetali se u svim smjerovima
s nemelodioznim zveckanjem, svih ociju uprtih u Aliceina leda.
Prva nelogicna pomisao bila mi je da to Alice zbija neku šalu s nama. Jer nije bilo moguce da
je Alice slucajno ispustila tu vazu. I sama sam imala pregršt vremena da skocim preko sobe i
ulovim tu vazu, samo što sam pretpostavila da ce to ona uciniti. I, uostalom, kako joj je uopce
mogla propasti kroz prste? Kroz njezine savršeno sigurne prste...
Nikada nisam vidjela da jedan vampir išta slucajno ispusti. Nikada.
A onda se Alice okrenula prema nama, obrnuvši se pokretom tako brzim da nije postojao.
Oci su joj bile napola tu i napola uprte u buducnost, razrogacene, izbuljene, ispunjavajuci joj
mršavo lice sve dok ga naizgled nisu preplavile. Gledanje u njezine oci bilo je poput gledanja
iz groba iznutra; ostala sam pokopana pod stravom i beznadem i agonijom u njezinu pogledu.
Cula sam Edvvardov zgranuti udah; zvucao je slomljeno, gotovo kao da se guši.
"Sto je?" zarežao je Jasper i priskocio joj naglim, zamucenim pokretom, drobeci razlomljeni
kristal pod nogama. Šcepao ju je za ramena i oštro prodrmao. Ona kao da mu je samo šutke
cegrtala u rukama. "Što je, Alice?"
Emmett mi je ušao u kut vidnog polja, kezeci zube dok su mu oci zvjerale prema prozoru u
išcekivanju napada.
Tajac je bio jedina reakcija Esme, Carlislea i Rose, skamenjenih poput mene.
Jasper je ponovno protresao Alice. "Što je bilo?"
"Dolaze nas uništiti", prošaptali su Alice i Edvvard uglas, savršeno uskladeni. "Svi zajedno."
Tajac.
Barem jedanput, ja sam najbrže shvatila - jer nešto je u njihovim rijecima potaknulo moju
vlastitu viziju. Bila je to tek daleka uspomena na san - nejasna, prozirna, neodredena, kao da
škiljim kroz debelu gazu... U glavi sam ugledala crnu vrstu kako mi se primice, prikazu svoje
napola zaboravljene ljudske more. Nisam mogla vidjeti kako se krijese njihove rubinske oci u
zastrtom prizoru, kao ni ljeskanje njihovih oštrih, vlažnih zuba, ali znala sam gdje bi odsjaj
trebao biti...
Snažnije od uspomene na tu sliku naišla mi je uspomena na osjecaj - nesnosna potreba da
zaštitim dragocjeno stvorenje iza sebe.
Došlo mi je da šcepam Renesmee u narucje, da je sakrijem iza svoje kože i kose, daje ucinim
nevidljivom. Ali nisam se mogla ni okrenuti daje pogledam. Nisam se osjecala skamenjeno,
nego sledeno. Prvi put otkako sam se iznova rodila kao vampirica, osjetila sam studen.
Jedva da sam cula potvrdu svojih strahova. Nije mi trebala. Vec sam znala.
"Volturi", jauknula je Alice.
"Svi zajedno", prostenjao je Edvvard u isti mah.
"Zašto?" promrmljala je Alice sebi u bradu. "Kako?"
"Kada?" prošaptao je Edvvard.
"Zašto?" ponovila je Esme.
"Kada?" još jedanput je rekao Jasper, glasom slicnim pucanju leda.
Aliceine oci nisu trepnule, ali bilo je kao da ih je prekrio veo; postale su savršeno prazne.
Samo su joj usta zadržala užasnut izraz.
"Nema još mnogo", kazali su ona i Edvvard zajedno. Zatim je progovorila sama. "Ima snijega
na šumi, snijega na kucama. Nešto više od mjesec dana."
"Zašto?" Ovaj put je to upitao Carlisle.
Odgovorila mu je Esme. "Sigurno imaju razlog. Možda da vide..."
"Ne radi se tu o Belli", šuplje je rekla Alice. "Svi oni dolaze - Aro, Caius, Marcus, svaki
pripadnik garde, cak i supruge."
"Supruge nikad ne izlaze iz kule", usprotivio joj se Jasper plošnim tonom. "Nikad. Ni u vrijeme
južnjacke pobune. Ni kad su ih Rumunji pokušali svrgnuti. Cak ni kad su bili u lovu na
besmrtnu djecu. Nikad."
"Sada dolaze", prošaptao je Edvvard.
"Ali zašto?" ponovio je Carlisle. "Ništa nismo ucinili! A sve i da jesmo, što smo to uopce mogli
uciniti da nas ovo snade?"
"Mnogo nas je", tupo mu je odgovorio Edvvard. "Sigurno se žele pobrinuti za to da..." Nije
dovršio.
"To ne odgovara na presudno pitanje! Zašto?"
Imala sam dojam da znam odgovor na Carlisleovo pitanje, no u isti mah i nisam. Renesmee je
bila razlog, u to sam bila sigurna. Nekako sam od samog pocetka znala da ce doci po nju.
Podsvijest me upozorila na to i prije nego što sam znala da je nosim. Sada mi je to djelovalo
neobicno ocekivano. Kao da sam nekako oduvijek znala da ce Volturi doci da mi oduzmu srecu.
Ali to svejedno nije davalo odgovor na pitanje.
"Vrati se, Alice", usrdno ju je zamolio Jasper. "Pokušaj naci okidac. Traži."
Alice
je polako odmahnula glavom, objesivši ramena. "Došlo mi je niotkud,
Jazz. Nisam tražila njih, pa cak ni nas. Samo sam nastojala naci Irinu.
Nije bila tamo gdje sam ocekivala..." Alice nije dovršila recenicu, a
oci su joj opet odlutale. Jednu dugu sekundu samo je buljila u prazno.
A onda joj se glava naglo podigla, ociju tvrdih poput kresiva. Cula sam da je Edvvardu zastao dah.
"Odlucila je otici k njima", rekla je Alice. "Irina je odlucila otici Voltur-ima. A onda ce oni
odluciti... To je... kao da je samo cekaju. Kao da su vec donijeli odluku i samo cekaju da ona
dode..."
Ponovno je zavladala tišina dok smo razlagali znacenje ovoga. Što bi to Irina mogla reci
Volturima da izazove Aliceinu grozomornu viziju?
"Možemo li je zaustaviti?" upitao ju je Jasper.
"Nikako. Samo što nije stigla."
"Što ona sada radi?" upitao ju je Carlisle, ali više nisam marila za raspravu. Sva mije
pozornost bila na slici koja mi se mukotrpno sastavljala u glavi.
Predocila sam si Irinu kako stoji na litici i promatra. Što je to vidjela? Vampiricu i vukodlaka koji
su najbolji prijatelji. Bila sam sva posvecena tom prizoru, prizoru koji bi bjelodano objasnio
nacin na koji je reagirala. Ali to nije bilo sve što je vidjela.
Vidjela je i dijete. Izuzetno lijepo dijete koje se razmece dok pada snijeg, ocito više nego
ljudsko...
Irina... sestre koje su ostale sirocad... Carlisle je onomad rekao daje gubitak majke zbog
pravde Voltura pretvorio Tanyu, Kate i Irinu u puritance kad je zakon u pitanju.
Prije samo jedne minute Jasper je sam to pretocio u rijeci: Cak ni kad su bili u lovu na
besmrtnu djecu... Na besmrtnu djecu - na pokoru koja se ne smije ni spomenuti, na
užasavajuci tabu...
S obzirom na svoju prošlost, kako je Irina uopce mogla na drugaciji nacin protumaciti to što je
toga dana vidjela na uskoj cistini? Nije bila dovoljno blizu da opazi Renesmeeino srce, da
osjeti vrucinu što zraci iz njezina tijela. Renesmeeini rumeni obrazi mogli su biti tek naša
varka, što se nje tice.
Napokon, Cullenovi su se vec urotili s vukodlacima. S Irinina je motrišta to možda znacilo da
nam ništa nije neprihvatljivo...
Zato je Irina kršila ruke u snježnoj divljini - ne zato što je tugovala za Laurentom, ipak, vec
zato što je znala da je dužna odati Cullenove, znajuci što ce im se dogoditi u tom slucaju. Po
svemu sudeci, njezina je savjest prevagnula nad stoljecima prijateljevanja.
A reakcija Voltura na prekršaj takve težine toliko je automatska da je odluka vec bila
donesena.
Okrenula sam se i prostrla preko Renesmeeina usnulog tijela, prekiva-juci je svojom kosom,
zastiruci svoje lice njezinim kovrcama.
"Sjetite se što je vidjela tog popodneva", rekla sam tihim glasom, prekidajuci Emmetta u tome
što je vec krenuo reci. "Kako bi Renesmee izgledala osobi koja je izgubila majku zbog
besmrtne djece?"
Ponovno je zavladao potpun tajac dok su razmišljanja ostalih sustizala tocku na kojoj sam vec
bila.
"Kao besmrtno dijete", prošaptao je Carlisle.
Osjetila sam kako je Edvvard kleknuo pokraj mene i primio nas obje u zagrljaj.
"Ali nije u pravu", nastavila sam. "Renesmee nije poput te druge djece. Ta su djeca bila
zamrznuta, dok ona toliko raste iz dana u dan. Ta su se djeca otela kontroli, dok ona nikad
nece nauditi Charlieju ili Sue, pa cak im ni pokazati nešto što bi ih moglo uzrujati. Ona se
može kontrolirati. Vec je pametnija od vecine odraslih. Ne bi bilo nikakva razloga..."
Brbljala sam dalje, cekajuci da netko odahne, cekajuci da se ledena napetost u prostoriji
opusti kada shvate da sam u pravu. A u sobi samo kao da je još više zahladnjelo. Naposljetku je moj sitni glas postupno umuknuo.
Nitko još dugo ništa nije rekao.
Zatim mi je Edvvard prošaptao u kosu. "Za takav zlocin oni nece održati sudenje, ljubavi", tiho
je rekao. "Aro je vidio Irinin dokaz u njezinim mislima. Dolaze uništiti, a ne puštati da ih se
uvjerava."
"Ali nisu u pravu", tvrdoglavo sam rekla.
"Nece cekati da im to pokažemo."
Glas
mu je i dalje bio tih, blag, baršunast... a ipak, bol i beznade u tom
zvuku nisu se mogli ne zamijetiti. Glas mu je bio poput Aliceinih ociju
maloprije - poput grobnice iznutra.
"Pa što onda možemo?" ozbiljno sam ga upitala.
Renesmee mi je bila tako topla i savršena u narucju, gdje je spokojno snivala. Toliko me
brinulo Renesmeeino ubrzano sazrijevanje - brinulo
me da ce ona imati tek malo više od desetljeca života... Ta mi je strava sada djelovala
ironicno.
Tek malo više od mjesec dana...
Je li onda ovo granica? Doživjela sam više srece nego što vecina ljudi ikada uspije iskusiti.
Postoji
li neki prirodni zakon koji zahtijeva jednaku mjeru srece i jada u
svijetu? Je li to moja radost poremetila ravnotežu? Je li cetiri
mjeseca sve što smijem dobiti?
Emmett je bio taj koji je dao odgovor na moje retoricko pitanje.
"Borit cemo se", smireno je rekao.
"Ne možemo odnijeti pobjedu", zarežao je Jasper. Mogla sam zamisliti kako bi izgledalo
njegovo lice, kako bi se njegovo tijelo zaštitnicki svijalo nad Aliceinim.
"Pa, ne možemo ni pobjeci. Ne dok je Demetri s njima." Emmett je zgadeno progundao, a ja
sam nagonski znala da ga ne brine pomisao na volturskog tragaca, vec pomisao na bijeg. "A
ne
znam baš da ne možemo odnijeti pobjedu", rekao je. "Postoji nekoliko
mogucnosti koje bi se mogle razmotriti. Ne moramo se boriti sami."
Nato sam naglo podigla glavu. "Ne moramo ni osuditi pleme Quileutea na smrt, Emmette!"
"Mir, Bella." Izraz lica uopce mu nije bio drugaciji nego kad je razmišljao o borbi s
anakondama. Cak ni prijetnja potpunog uništenja nije mogla promijeniti Emmettove nazore,
njegovu sposobnost oduševljavanja izazovom. "Nisam mislio na copor. Samo, budi realna -
misliš li ti da bi Jacob ili Sam zanemarili invaziju? Cak i da nije stvar u Nessie? Da i ne
spominjem to što, zahvaljujuci Irini, Aro sada zna i za naš savez sa coporom. Ali na umu sam imao naše druge prijatelje."
Carlisle me parafrazirao šaptom. "Druge prijatelje koje ne moramo osuditi na smrt."
"Hej, pustit cemo ih da sami odluce", rekao je Emmett pomirljivim tonom. "Ne kažem da se
moraju boriti uz nas." Vidjela sam kako mu se plan doraduje u glavi dok je govorio. "Kada bi
samo stali uz nas, tek toliko dugo da stvore nedoumicu u Volturima. Bella ima pravo, napokon.
Kad bismo ih samo prisilili da stanu i saslušaju nas. Premda bi to moglo dokinuti sve povode
za borbu..."
Emmettu se na licu sada vidio tracak smiješka. Cudilo me što ga nitko još nije udario. Ja sam
htjela.
"Da", gorljivo je rekla Esme. "To ima smisla, Emmette. Potrebno nam je samo to da Volturi
zastanu na trenutak. Tek toliko da nas saslušaju."
"Trebao bi nam poprilican dotok svjedoka", grubo je rekla Rosalie, glasom krhkim poput
stakla.
Esme je potvrdno kimnula, kao da nije osjetila sarkazam u Rosalienu tonu. "Toliko možemo
tražiti od svojih prijatelja. Da nam samo budu svjedoci."
"Mi bismo to za njih ucinili", rekao je Emmett.
"Morat cemo ih zamoliti baš kako treba", promrmljala je Alice. Pogledala sam je i opazila da su
joj oci opet mracno prazne. "Morat ce im se vrlo pažljivo pokazati."
"Pokazati?" upitao ju je Jasper.
I Alice i Edvvard pogledali su prema Renesmee. Zatim su se Aliceine oci zacaklile.
"Tanvinoj obitelji", rekla je. "Siobhaninu kovenu. Amunovu. Pojedinim nomadima - Garrettu i
Mary, svakako. Možda i Alistairu."
"A Peteru i Charlotte?" upitao ju je Jasper napola u strahu, kao da se nadao da je odgovor
nijecan, pa ce se njegova starog brata moci poštedjeti predstojeceg pokolja.
"Možda."
"Što je s Amazonkama?" upitao je Carlisle. "Kachiri, Zafrinom i Sennom?"
Alice je ocito bila tako udubljena u svoju viziju da mu nije isprva odgovorila; napokon se
stresla, a oci su joj se treptajem vratile u sadašnjost. Pogledala je Carlislea u oci na najmanji
djelic sekunde, a onda spustila pogled.
"Ne vidim."
"Stoje to bilo?" upitao ju je Edvvard, iznoseci zahtjev šaptom. "Taj dio u džungli. Hocemo li ici
u potragu za njima?"
"Ne vidim", ponovila je Alice, ne gledajuci ga u oci. Bljesak zbunjenosti prešao je Edvvardu
preko lica. "Morat cemo se razdvojiti i požuriti - prije nego što se snijeg pocne hvatati za
zemlju. Moramo prikupiti sve koje možemo i dovesti ih ovamo da im pokažemo." Opet se
izgubila. "Pitaj Eleazara. Ovdje nije rijec samo o jednom besmrtnom djetetu."
Tajac je bio zloslutan još jedan dugi trenutak dok je Alice bila u transu. Polako je zatreptala
kad je prošao, a oci su joj ostale neobicno neprozirne usprkos tome što se ocito našla u
sadašnjosti.
"Toliko toga ima. Moramo se požuriti", prošaptala je.
"Alice?" upitao ju je Edvvard. "To je bilo prebrzo - nisam shvatio. Što je—?"
"Ne vidim!" prasnula je u odgovor. "Jacob samo što nije stigao!"
Rosalie je koraknula prema ulaznim vratima. "Ja cu se pobrinuti za—"
"Ne, pusti ga da dode", brzo je kazala Alice, glasom sve napetijim iz rijeci u rijec. Zgrabila je
Jaspera za ruku i pocela ga povlaciti prema stražnjim vratima. "Vidjet cu bolje i dok nisam
blizu Nessie. Moram dalje. Moram se stvarno usredotociti. Moram vidjeti sve što mogu. Moram
dalje. Dodi, Jaspere, ne smijemo gubiti vrijeme!"
Svi smo culi Jacoba na stubištu. Alice je nestrpljivo cimala Jasperovu ruku. Brzo je pošao za
njom, pogleda zbunjenog baš poput Edvvardova. Izjurili su kroz vrata u srebrnu noc.
"Požurite se!" doviknula nam je. "Sve ih morate pronaci!"
"Kakve to sve?" upitao je Jacob, zatvarajuci ulazna vrata za sobom. "Kamo ce Alice?"
Nitko mu nije odgovorio; svi smo samo tupo buljili.
Jacob je otresao kapljice s kose i poceo navlaciti rukave majice, gledajuci samo u Renesmee.
"Hej, Bells! Mislio sam da cete u ovo doba vec biti doma..."
Napokon je podigao pogled prema meni, trepnuo, te blenuo. Gledala sam kako mu se izraz
lica mijenja kad ga je ozracje u sobi napokon dotaknulo. Razrogacene su mu oci nacas
promotrile mokro mjesto na podu, raštrkane ruže, komadice kristala. Prsti su mu se poceli
tresti.
"Što?" suho je upitao. "Što se dogodilo?"
Pojma nisam imala odakle bih pocela. I nitko drugi nije mogao naci rijeci.
Jacob
je prešao prostoriju u tri duga koraka i kleknuo pokraj Renesmee i
mene. Osjecala sam kako mu jara izbija iz tijela dok su mu se drhtaji
spuštali niz ruke sve do uzdrhtalih šaka.
"Je li joj dobro?" ozbiljno me upitao, opipavajuci njezino celo, naginjuci glavu da joj osluhne
srce. "Nemoj se igrati sa mnom, Bella, molim te!"
"S Renesmee je sve u redu", nekako sam procijedila, dok su mi rijeci pucale na cudnim
mjestima.
"U kome je onda stvar?"
"U svima nama, Jacobe", prošaptala sam. I osjetio mi se i u glasu - onaj zvuk unutrašnjosti
groba. "Gotovo je. Svi smo dobili smrtnu presudu."
Preplivali su na drugu obalu da vide nastavlja li joj se trag sa suprotne strane, ali nisu pronašli
nikakva traga od nje kilometrima u oba smjera na istocnoj obali.
Za sve sam to ja bila kriva. Došla je, kao stoje Alice i vidjela, izmiriti se s Cullenovima, a onda
se samo razljutila zbog mojeg druženja s Jacobom. Da sam je barem zapazila ranije, prije
nego što se Jacob fazirao. Da smo barem otišli nekamo drugamo u lov.
Nije se tu moglo mnogo uciniti. Carlisle je nazvao Tanyu i javio joj razocaravajuce vijesti.
Tanya i Kate nisu vidjele Irinu otkako su odlucile doci na moju svadbu, i pogodilo ih je to što je
Irina bila tako blizu a ipak se nije vratila kuci; nije im bilo lako izgubiti sestru, ma koliko
privremen njihov razilazak bio. Upitala sam se vraca li im to teške uspomene na gubitak majke
prije toliko stoljeca.
Alice je uspjela nekoliko puta opaziti Irininu neposrednu buducnost, ništa previše konkretno.
Nece se vratiti u Denali, koliko je Alice mogla vidjeti. Prizor joj je bio nejasan. Alice je uvidala
tek da je Irina ocito uzrujana; lutala je snijegom zavijenom divljinom - sjeverno? istocno
odavde? - shrvana izraza lica. Nije donijela odluku o novom smjeru povrh te
0 besciljnom lutanju u žalosti.
Prolazili su dani, a premda ništa, naravno, nisam zaboravljala, Irina i njezina bol povukli su mi
se u dubinu svijesti. Sada je bilo važnijih tema za razmišljanje. Otputovat cu u Italiju za svega
nekoliko dana. Nakon što se vratim, svi zajedno odlazimo u Južnu Ameriku.
Provjerili smo svaku sitnicu vec više od sto puta. Pocet cemo kod Ticuna
1 pokušati ustvrditi njihove legende na samom izvoru. Sad kad se prihvatilo
da ce Jacob poci s nama, imao je istaknutu ulogu u planovima - jer nije bilo izgledno da ce
ljudi koji vjeruju u vampire htjeti bilo kome od nas prepricavati svoje price. Ako s Ticunama
dospijemo u slijepu ulicu, u tom kraju ima mnogo srodnih plemena koje bismo mogli istražiti.
Carlisle ima stare prijateljice u Amazoniji; uspijemo li ih pronaci, možda i od njih nešto
doznamo. Ako ništa drugo, barem naputak o tome gdje bismo još mogli potražiti odgovore.
Nije bilo vjerojatno da te tri amazonijske vampirice same imaju neke veze s legendama o
vampirskim hibridima, s obzirom na to da su sve istog roda. Nije bilo nacina da odredimo kako
ce dugo naša potraga trajati. Charlieju još nisam rekla za taj dulji put, i odluka o tome što cu mu reci kuhala je u meni dok
se rasprava izmedu Edvvarda i Carlislea nastavljala. Kako da mu iznesem tu vijest baš kako
treba?
Promatrala sam Renesmee dok sam se premišljala. Sada je ležala sklup-cana na kaucu,
sporo dišuci u cvrstom snu, zamršenih kovrcica raštrkanih oko lica. Edvvard i ja obicno smo je
odnosili natrag u svoju kolibu da je stavimo u krevet, ali veceras smo se zadržali s obitelji, jer
su se on i Carlisle posve udubili u svoju seansu planiranja.
Za to vrijeme, Emmetta i Jaspera više je uzbudivalo planirati mogucnosti lova. Amazonija je
nudila promjenu od naše uobicajene lovine. Jaguare i pantere, primjerice. Emmettu je došlo
da se hrva s anakondom. Esme i Rosalie planirale su što ce spakirati. Jacob je bio otišao do
Samova copora, kako bi uredio stvari za razdoblje vlastita izbivanja.
Alice se kretala polako - za njezina mjerila - po velikoj sobi i nepotrebno spremala vec
besprijekorno uredan prostor, popravljajuci Esmine savršeno obješene vijence. Upravo je
iznova smještala Esmine vaze na sredinu police. Iz mijena na njezinu licu - pribranosti, pa
praznine, pa opet pribranosti -vidjela sam da traga po buducnosti. Pretpostavila sam da nastoji
prozreti slijepe tocke koje joj Jacob i Renesmee stvaraju u vizijama ne bi li vidjela što nas ceka
u Južnoj Americi, sve dok Jasper nije rekao: "Pusti, Alice; ona nije naša briga", a oblak
spokoja tiho se i nevidljivo proširio prostorijom. Alice se zacijelo opet zabrinjavala zbog Irine.
Isplazila je jezik Jasperu, te podigla kristalnu vazu punu bijelih i crvenih ruža i okrenula se
prema kuhinji. Najednom od bijelih cvjetova tek se jedva jedvice naslucivala sparušenost, ali
Alice se ocito posvetila krajnjem per-fekcionizmu kako ne bi morala misliti na to što je vizije
veceras izdaju.
Kako sam se opet zagledala u Renesmee, nisam vidjela kako je vaza iskliznula iz Aliceinih
prstiju. Samo sam cula huk zraka oko kristala pri padu i podigla pogled na vrijeme da vidim
kako se vaza razbija u deset tisuca dijamantnih krhotina na rubu mramornog poda kuhinje.
Savršeno smo se umirili dok su razbijeni kristalici odskakivali i razlijetali se u svim smjerovima
s nemelodioznim zveckanjem, svih ociju uprtih u Aliceina leda.
Prva nelogicna pomisao bila mi je da to Alice zbija neku šalu s nama. Jer nije bilo moguce da
je Alice slucajno ispustila tu vazu. I sama sam imala pregršt vremena da skocim preko sobe i
ulovim tu vazu, samo što sam pretpostavila da ce to ona uciniti. I, uostalom, kako joj je uopce
mogla propasti kroz prste? Kroz njezine savršeno sigurne prste...
Nikada nisam vidjela da jedan vampir išta slucajno ispusti. Nikada.
A onda se Alice okrenula prema nama, obrnuvši se pokretom tako brzim da nije postojao.
Oci su joj bile napola tu i napola uprte u buducnost, razrogacene, izbuljene, ispunjavajuci joj
mršavo lice sve dok ga naizgled nisu preplavile. Gledanje u njezine oci bilo je poput gledanja
iz groba iznutra; ostala sam pokopana pod stravom i beznadem i agonijom u njezinu pogledu.
Cula sam Edvvardov zgranuti udah; zvucao je slomljeno, gotovo kao da se guši.
"Sto je?" zarežao je Jasper i priskocio joj naglim, zamucenim pokretom, drobeci razlomljeni
kristal pod nogama. Šcepao ju je za ramena i oštro prodrmao. Ona kao da mu je samo šutke
cegrtala u rukama. "Što je, Alice?"
Emmett mi je ušao u kut vidnog polja, kezeci zube dok su mu oci zvjerale prema prozoru u
išcekivanju napada.
Tajac je bio jedina reakcija Esme, Carlislea i Rose, skamenjenih poput mene.
Jasper je ponovno protresao Alice. "Što je bilo?"
"Dolaze nas uništiti", prošaptali su Alice i Edvvard uglas, savršeno uskladeni. "Svi zajedno."
Tajac.
Barem jedanput, ja sam najbrže shvatila - jer nešto je u njihovim rijecima potaknulo moju
vlastitu viziju. Bila je to tek daleka uspomena na san - nejasna, prozirna, neodredena, kao da
škiljim kroz debelu gazu... U glavi sam ugledala crnu vrstu kako mi se primice, prikazu svoje
napola zaboravljene ljudske more. Nisam mogla vidjeti kako se krijese njihove rubinske oci u
zastrtom prizoru, kao ni ljeskanje njihovih oštrih, vlažnih zuba, ali znala sam gdje bi odsjaj
trebao biti...
Snažnije od uspomene na tu sliku naišla mi je uspomena na osjecaj - nesnosna potreba da
zaštitim dragocjeno stvorenje iza sebe.
Došlo mi je da šcepam Renesmee u narucje, da je sakrijem iza svoje kože i kose, daje ucinim
nevidljivom. Ali nisam se mogla ni okrenuti daje pogledam. Nisam se osjecala skamenjeno,
nego sledeno. Prvi put otkako sam se iznova rodila kao vampirica, osjetila sam studen.
Jedva da sam cula potvrdu svojih strahova. Nije mi trebala. Vec sam znala.
"Volturi", jauknula je Alice.
"Svi zajedno", prostenjao je Edvvard u isti mah.
"Zašto?" promrmljala je Alice sebi u bradu. "Kako?"
"Kada?" prošaptao je Edvvard.
"Zašto?" ponovila je Esme.
"Kada?" još jedanput je rekao Jasper, glasom slicnim pucanju leda.
Aliceine oci nisu trepnule, ali bilo je kao da ih je prekrio veo; postale su savršeno prazne.
Samo su joj usta zadržala užasnut izraz.
"Nema još mnogo", kazali su ona i Edvvard zajedno. Zatim je progovorila sama. "Ima snijega
na šumi, snijega na kucama. Nešto više od mjesec dana."
"Zašto?" Ovaj put je to upitao Carlisle.
Odgovorila mu je Esme. "Sigurno imaju razlog. Možda da vide..."
"Ne radi se tu o Belli", šuplje je rekla Alice. "Svi oni dolaze - Aro, Caius, Marcus, svaki
pripadnik garde, cak i supruge."
"Supruge nikad ne izlaze iz kule", usprotivio joj se Jasper plošnim tonom. "Nikad. Ni u vrijeme
južnjacke pobune. Ni kad su ih Rumunji pokušali svrgnuti. Cak ni kad su bili u lovu na
besmrtnu djecu. Nikad."
"Sada dolaze", prošaptao je Edvvard.
"Ali zašto?" ponovio je Carlisle. "Ništa nismo ucinili! A sve i da jesmo, što smo to uopce mogli
uciniti da nas ovo snade?"
"Mnogo nas je", tupo mu je odgovorio Edvvard. "Sigurno se žele pobrinuti za to da..." Nije
dovršio.
"To ne odgovara na presudno pitanje! Zašto?"
Imala sam dojam da znam odgovor na Carlisleovo pitanje, no u isti mah i nisam. Renesmee je
bila razlog, u to sam bila sigurna. Nekako sam od samog pocetka znala da ce doci po nju.
Podsvijest me upozorila na to i prije nego što sam znala da je nosim. Sada mi je to djelovalo
neobicno ocekivano. Kao da sam nekako oduvijek znala da ce Volturi doci da mi oduzmu srecu.
Ali to svejedno nije davalo odgovor na pitanje.
"Vrati se, Alice", usrdno ju je zamolio Jasper. "Pokušaj naci okidac. Traži."
Alice
je polako odmahnula glavom, objesivši ramena. "Došlo mi je niotkud,
Jazz. Nisam tražila njih, pa cak ni nas. Samo sam nastojala naci Irinu.
Nije bila tamo gdje sam ocekivala..." Alice nije dovršila recenicu, a
oci su joj opet odlutale. Jednu dugu sekundu samo je buljila u prazno.
A onda joj se glava naglo podigla, ociju tvrdih poput kresiva. Cula sam da je Edvvardu zastao dah.
"Odlucila je otici k njima", rekla je Alice. "Irina je odlucila otici Voltur-ima. A onda ce oni
odluciti... To je... kao da je samo cekaju. Kao da su vec donijeli odluku i samo cekaju da ona
dode..."
Ponovno je zavladala tišina dok smo razlagali znacenje ovoga. Što bi to Irina mogla reci
Volturima da izazove Aliceinu grozomornu viziju?
"Možemo li je zaustaviti?" upitao ju je Jasper.
"Nikako. Samo što nije stigla."
"Što ona sada radi?" upitao ju je Carlisle, ali više nisam marila za raspravu. Sva mije
pozornost bila na slici koja mi se mukotrpno sastavljala u glavi.
Predocila sam si Irinu kako stoji na litici i promatra. Što je to vidjela? Vampiricu i vukodlaka koji
su najbolji prijatelji. Bila sam sva posvecena tom prizoru, prizoru koji bi bjelodano objasnio
nacin na koji je reagirala. Ali to nije bilo sve što je vidjela.
Vidjela je i dijete. Izuzetno lijepo dijete koje se razmece dok pada snijeg, ocito više nego
ljudsko...
Irina... sestre koje su ostale sirocad... Carlisle je onomad rekao daje gubitak majke zbog
pravde Voltura pretvorio Tanyu, Kate i Irinu u puritance kad je zakon u pitanju.
Prije samo jedne minute Jasper je sam to pretocio u rijeci: Cak ni kad su bili u lovu na
besmrtnu djecu... Na besmrtnu djecu - na pokoru koja se ne smije ni spomenuti, na
užasavajuci tabu...
S obzirom na svoju prošlost, kako je Irina uopce mogla na drugaciji nacin protumaciti to što je
toga dana vidjela na uskoj cistini? Nije bila dovoljno blizu da opazi Renesmeeino srce, da
osjeti vrucinu što zraci iz njezina tijela. Renesmeeini rumeni obrazi mogli su biti tek naša
varka, što se nje tice.
Napokon, Cullenovi su se vec urotili s vukodlacima. S Irinina je motrišta to možda znacilo da
nam ništa nije neprihvatljivo...
Zato je Irina kršila ruke u snježnoj divljini - ne zato što je tugovala za Laurentom, ipak, vec
zato što je znala da je dužna odati Cullenove, znajuci što ce im se dogoditi u tom slucaju. Po
svemu sudeci, njezina je savjest prevagnula nad stoljecima prijateljevanja.
A reakcija Voltura na prekršaj takve težine toliko je automatska da je odluka vec bila
donesena.
Okrenula sam se i prostrla preko Renesmeeina usnulog tijela, prekiva-juci je svojom kosom,
zastiruci svoje lice njezinim kovrcama.
"Sjetite se što je vidjela tog popodneva", rekla sam tihim glasom, prekidajuci Emmetta u tome
što je vec krenuo reci. "Kako bi Renesmee izgledala osobi koja je izgubila majku zbog
besmrtne djece?"
Ponovno je zavladao potpun tajac dok su razmišljanja ostalih sustizala tocku na kojoj sam vec
bila.
"Kao besmrtno dijete", prošaptao je Carlisle.
Osjetila sam kako je Edvvard kleknuo pokraj mene i primio nas obje u zagrljaj.
"Ali nije u pravu", nastavila sam. "Renesmee nije poput te druge djece. Ta su djeca bila
zamrznuta, dok ona toliko raste iz dana u dan. Ta su se djeca otela kontroli, dok ona nikad
nece nauditi Charlieju ili Sue, pa cak im ni pokazati nešto što bi ih moglo uzrujati. Ona se
može kontrolirati. Vec je pametnija od vecine odraslih. Ne bi bilo nikakva razloga..."
Brbljala sam dalje, cekajuci da netko odahne, cekajuci da se ledena napetost u prostoriji
opusti kada shvate da sam u pravu. A u sobi samo kao da je još više zahladnjelo. Naposljetku je moj sitni glas postupno umuknuo.
Nitko još dugo ništa nije rekao.
Zatim mi je Edvvard prošaptao u kosu. "Za takav zlocin oni nece održati sudenje, ljubavi", tiho
je rekao. "Aro je vidio Irinin dokaz u njezinim mislima. Dolaze uništiti, a ne puštati da ih se
uvjerava."
"Ali nisu u pravu", tvrdoglavo sam rekla.
"Nece cekati da im to pokažemo."
Glas
mu je i dalje bio tih, blag, baršunast... a ipak, bol i beznade u tom
zvuku nisu se mogli ne zamijetiti. Glas mu je bio poput Aliceinih ociju
maloprije - poput grobnice iznutra.
"Pa što onda možemo?" ozbiljno sam ga upitala.
Renesmee mi je bila tako topla i savršena u narucju, gdje je spokojno snivala. Toliko me
brinulo Renesmeeino ubrzano sazrijevanje - brinulo
me da ce ona imati tek malo više od desetljeca života... Ta mi je strava sada djelovala
ironicno.
Tek malo više od mjesec dana...
Je li onda ovo granica? Doživjela sam više srece nego što vecina ljudi ikada uspije iskusiti.
Postoji
li neki prirodni zakon koji zahtijeva jednaku mjeru srece i jada u
svijetu? Je li to moja radost poremetila ravnotežu? Je li cetiri
mjeseca sve što smijem dobiti?
Emmett je bio taj koji je dao odgovor na moje retoricko pitanje.
"Borit cemo se", smireno je rekao.
"Ne možemo odnijeti pobjedu", zarežao je Jasper. Mogla sam zamisliti kako bi izgledalo
njegovo lice, kako bi se njegovo tijelo zaštitnicki svijalo nad Aliceinim.
"Pa, ne možemo ni pobjeci. Ne dok je Demetri s njima." Emmett je zgadeno progundao, a ja
sam nagonski znala da ga ne brine pomisao na volturskog tragaca, vec pomisao na bijeg. "A
ne
znam baš da ne možemo odnijeti pobjedu", rekao je. "Postoji nekoliko
mogucnosti koje bi se mogle razmotriti. Ne moramo se boriti sami."
Nato sam naglo podigla glavu. "Ne moramo ni osuditi pleme Quileutea na smrt, Emmette!"
"Mir, Bella." Izraz lica uopce mu nije bio drugaciji nego kad je razmišljao o borbi s
anakondama. Cak ni prijetnja potpunog uništenja nije mogla promijeniti Emmettove nazore,
njegovu sposobnost oduševljavanja izazovom. "Nisam mislio na copor. Samo, budi realna -
misliš li ti da bi Jacob ili Sam zanemarili invaziju? Cak i da nije stvar u Nessie? Da i ne
spominjem to što, zahvaljujuci Irini, Aro sada zna i za naš savez sa coporom. Ali na umu sam imao naše druge prijatelje."
Carlisle me parafrazirao šaptom. "Druge prijatelje koje ne moramo osuditi na smrt."
"Hej, pustit cemo ih da sami odluce", rekao je Emmett pomirljivim tonom. "Ne kažem da se
moraju boriti uz nas." Vidjela sam kako mu se plan doraduje u glavi dok je govorio. "Kada bi
samo stali uz nas, tek toliko dugo da stvore nedoumicu u Volturima. Bella ima pravo, napokon.
Kad bismo ih samo prisilili da stanu i saslušaju nas. Premda bi to moglo dokinuti sve povode
za borbu..."
Emmettu se na licu sada vidio tracak smiješka. Cudilo me što ga nitko još nije udario. Ja sam
htjela.
"Da", gorljivo je rekla Esme. "To ima smisla, Emmette. Potrebno nam je samo to da Volturi
zastanu na trenutak. Tek toliko da nas saslušaju."
"Trebao bi nam poprilican dotok svjedoka", grubo je rekla Rosalie, glasom krhkim poput
stakla.
Esme je potvrdno kimnula, kao da nije osjetila sarkazam u Rosalienu tonu. "Toliko možemo
tražiti od svojih prijatelja. Da nam samo budu svjedoci."
"Mi bismo to za njih ucinili", rekao je Emmett.
"Morat cemo ih zamoliti baš kako treba", promrmljala je Alice. Pogledala sam je i opazila da su
joj oci opet mracno prazne. "Morat ce im se vrlo pažljivo pokazati."
"Pokazati?" upitao ju je Jasper.
I Alice i Edvvard pogledali su prema Renesmee. Zatim su se Aliceine oci zacaklile.
"Tanvinoj obitelji", rekla je. "Siobhaninu kovenu. Amunovu. Pojedinim nomadima - Garrettu i
Mary, svakako. Možda i Alistairu."
"A Peteru i Charlotte?" upitao ju je Jasper napola u strahu, kao da se nadao da je odgovor
nijecan, pa ce se njegova starog brata moci poštedjeti predstojeceg pokolja.
"Možda."
"Što je s Amazonkama?" upitao je Carlisle. "Kachiri, Zafrinom i Sennom?"
Alice je ocito bila tako udubljena u svoju viziju da mu nije isprva odgovorila; napokon se
stresla, a oci su joj se treptajem vratile u sadašnjost. Pogledala je Carlislea u oci na najmanji
djelic sekunde, a onda spustila pogled.
"Ne vidim."
"Stoje to bilo?" upitao ju je Edvvard, iznoseci zahtjev šaptom. "Taj dio u džungli. Hocemo li ici
u potragu za njima?"
"Ne vidim", ponovila je Alice, ne gledajuci ga u oci. Bljesak zbunjenosti prešao je Edvvardu
preko lica. "Morat cemo se razdvojiti i požuriti - prije nego što se snijeg pocne hvatati za
zemlju. Moramo prikupiti sve koje možemo i dovesti ih ovamo da im pokažemo." Opet se
izgubila. "Pitaj Eleazara. Ovdje nije rijec samo o jednom besmrtnom djetetu."
Tajac je bio zloslutan još jedan dugi trenutak dok je Alice bila u transu. Polako je zatreptala
kad je prošao, a oci su joj ostale neobicno neprozirne usprkos tome što se ocito našla u
sadašnjosti.
"Toliko toga ima. Moramo se požuriti", prošaptala je.
"Alice?" upitao ju je Edvvard. "To je bilo prebrzo - nisam shvatio. Što je—?"
"Ne vidim!" prasnula je u odgovor. "Jacob samo što nije stigao!"
Rosalie je koraknula prema ulaznim vratima. "Ja cu se pobrinuti za—"
"Ne, pusti ga da dode", brzo je kazala Alice, glasom sve napetijim iz rijeci u rijec. Zgrabila je
Jaspera za ruku i pocela ga povlaciti prema stražnjim vratima. "Vidjet cu bolje i dok nisam
blizu Nessie. Moram dalje. Moram se stvarno usredotociti. Moram vidjeti sve što mogu. Moram
dalje. Dodi, Jaspere, ne smijemo gubiti vrijeme!"
Svi smo culi Jacoba na stubištu. Alice je nestrpljivo cimala Jasperovu ruku. Brzo je pošao za
njom, pogleda zbunjenog baš poput Edvvardova. Izjurili su kroz vrata u srebrnu noc.
"Požurite se!" doviknula nam je. "Sve ih morate pronaci!"
"Kakve to sve?" upitao je Jacob, zatvarajuci ulazna vrata za sobom. "Kamo ce Alice?"
Nitko mu nije odgovorio; svi smo samo tupo buljili.
Jacob je otresao kapljice s kose i poceo navlaciti rukave majice, gledajuci samo u Renesmee.
"Hej, Bells! Mislio sam da cete u ovo doba vec biti doma..."
Napokon je podigao pogled prema meni, trepnuo, te blenuo. Gledala sam kako mu se izraz
lica mijenja kad ga je ozracje u sobi napokon dotaknulo. Razrogacene su mu oci nacas
promotrile mokro mjesto na podu, raštrkane ruže, komadice kristala. Prsti su mu se poceli
tresti.
"Što?" suho je upitao. "Što se dogodilo?"
Pojma nisam imala odakle bih pocela. I nitko drugi nije mogao naci rijeci.
Jacob
je prešao prostoriju u tri duga koraka i kleknuo pokraj Renesmee i
mene. Osjecala sam kako mu jara izbija iz tijela dok su mu se drhtaji
spuštali niz ruke sve do uzdrhtalih šaka.
"Je li joj dobro?" ozbiljno me upitao, opipavajuci njezino celo, naginjuci glavu da joj osluhne
srce. "Nemoj se igrati sa mnom, Bella, molim te!"
"S Renesmee je sve u redu", nekako sam procijedila, dok su mi rijeci pucale na cudnim
mjestima.
"U kome je onda stvar?"
"U svima nama, Jacobe", prošaptala sam. I osjetio mi se i u glasu - onaj zvuk unutrašnjosti
groba. "Gotovo je. Svi smo dobili smrtnu presudu."
