“Bella?”
Edward se tiho oglasio iza mene.
Okrenula sam se i ugledala ga gdje lakim koracima prelazi stube na
trijemu, kose razbarušene od trčanja. Smjesta me zagrlio, baš kao i na
parkiralištu, i opet poljubio.
Taj me poljubac uplašio. Bilo je u
njemu previše napetosti, previše prikrivene siline u načinu na koji je
pritisnuo usne na moje – kao da se boji da nam je preostalo tek
ograničeno vrijeme.
Nisam mogla dopustiti da razmišljam o tome.
Barem ne ako ću se morati ljudski ponašati u idućih nekoliko sati.
Odmaknula sam se od njega.
“Daj da se riješimo i tog glupog tuluma”, promumljala sam, ne gledajući ga u oči.
Stavio je dlanove na obje strane mojega lica i pričekao da pogledam u njega.
“Neću dopustiti da ti se išta dogodi.”
Dotaknula sam mu usne prstima zdrave ruke. “Ne brinem se ja naročito za sebe.”
“Zašto me to ne iznenađuje?”, promrsio je sebi u bradu.
Duboko je udahnuo, a onda se šturo osmjehnuo.
“Spremna za proslavu?”, upitao me.
Prostenjala sam.
Otvorio
je vrata i pridržao mi ih, čvrsto me držeći oko struka. Na tren sam
samo skamenjeno stajala u mjestu, a onda sam polako odmahnula glavom.
“Nevjerojatno.”
Edward je slegnuo ramenima. “Alice ti je Alice.”
Unutrašnjost doma Cullenovih doživjela je preobražaj u noćni klub – jedan od onih kakvi se ne zatječu
često u stvarnom životu, samo na televiziji.
“Edwarde!”,
pozvala ga je Alice, smještena kraj divovskog zvučnika. “Treba mi tvoj
savjet.” Mahnula je prema povisokoj hrpi CD-a. “Da im dadem poznato i
prihvatljivo? Ili” – mahnula je prema susjednoj hrpi – “da im malo
proširim glazbeno obrazovanje?”
“Neka bude prihvatljivo”, preporučio joj je Edward.
“Ne trči pred rudo.”
Alice
je ozbiljno kimnula glavom i počela spremati obrazovne CD-e u kutiju.
Opazila sam da se presvukla u topić sa šljokicama i crvene kožne hlače.
Obnažena joj je koža neobično reagirala pod pulsiranjem crvenih i
ljubičastih reflektora.
“Mislim da sam nedovoljno odjevena.”
“Savršena si”, usprotivio mi se Edward.
“Poslužit će i to”, dopunila ga je Alice.
“Hvala.”
Uzdahnula sam. “Stvarno misliš da će ljudi doći?” Svako mi je u glasu
mogao čuti čemu se zapravo nadam. Alice me pogledala i iskreveljila se.
“Svi će doći”, odgovorio mi je Edward. “Izgaraju od želje da iznutra vide tajanstvenu kuću povučene obitelji Cullen.”
“Fenomenalno”, prostenjala sam.
Nisam im mogla naročito pomoći ni oko čega. Sumnjala sam da bih – čak i nakon što se više ne budem
morala naspavati, i bila se u stanju mnogo brže kretati – ikada mogla izvesti sve to tako kao Alice.
Edward
je odbio da me pusti makar i na trenutak, pa me vukao za sobom dok je
tražio Jaspera, a zatim i Carlislea da im prenese moj iznenadni
zaključak. Nijemo sam, sva užasnuta, slušala kako raspravljaju o svome
napadu na vojsku u Seattleu. Bilo mi je jasno da Jasperu nije drago
kako stoje omjeri brojnosti, ali nisu uspjeli stupiti u kontakt ni sa
kim osim s Tanyjinom nesusretljivom obitelji. Jasper se nije trudio
prikrivati svoje očajanje kao što bi to Edward učinio. Lako sam vidjela
da se ne voli kockati s ovolikim ulozima.
Nisam mogla ostati kod kuće i samo čekati u nadi da će se vratiti. Nisam to željela. Poludjela bih.
Začulo se zvono na ulaznim vratima.
U
trenu je sve postalo nadrealno normalno. Savršen osmijeh, iskren i
topao, zamijenio je uzrujavanje na Carlisleovu licu. Alice je pojačala
glazbu, te otplesala da bi otvorila vrata gostima.
Bili su to moji
prijatelji, onoliko njih koliko je stalo u puni suburban, redom odviše
uzrujani ili ustrašeni da se sami dovezu. Jessica je prva ušla, Mike
odmah iza nje.
Tyler, Conner, Austin, Lee, Samantha... čak se i
Lauren našla na začelju, a kritičke su joj se oči krijesile od
radoznalosti. Svi su bili radoznali, a zatim i zadivljeni kad su
ugledali golemu prostoriju uređenu poput pomodnog rave-kluba. Nije bila
prazna; svi su Cullenovi zauzeli svoja mjesta, spremni da kao i obično
savršeno izigravaju ljude. Večeras sam imala utisak da se u svakom
pogledu pretvaram koliko i oni.
Otišla sam da pozdravim Jess i Mikea, nadajući se da mi napetost u glasu zvuči kao primjereno uzbuđenje.
Prije
nego što sam stigla do ostalih, zvono se opet začulo. Otvorila sam
vrata Angeli i Benu, i ostavila ih otvorena, jer su Eric i Katie upravo
stizali do stuba na trijemu.
Nisam dobila drugu priliku da se
uspaničim. Morala sam razgovarati sa svima, dati sve od sebe da budem
prava, poletna domaćica. Premda je tulum službeno bio zajednička
proslava za Alice, Edwarda i mene, nedvojbeno sam bila najomiljenija
meta čestitki i zahvala. Možda zato što su Cullenovi izgledali tek
mrvicu pogrešno pod Alicinom rasvjetom za tulum. Možda zato što je s
tom rasvjetom prostorija ostala tmurna i tajanstvena. U takvoj se
atmosferi prosječan čovjek teško mogao opustiti
dok stoji kraj
nekoga poput Emmetta. Opazila sam kako se Emmett široko osmjehnuo Mikeu
preko švedskog stola, pri čemu su mu zubi zasjali pod reflektorima, na
što je Mike automatski ustuknuo.
Alice je vjerojatno to izvela
namjerno, kako bi me prisilila da dođem u središte pažnje – jer je
smatrala da bi mi takav položaj trebao više prijati. Stalno me
nastojala natjerati da se ponašam onako kako je sama smatrala da bi se
ljudi trebali ponašati.
Tulum je nedvojbeno bio uspješan, usprkos nagonskoj napetosti prouzročenoj blizinom Cullenovih – ili
je, pak, to samo dodalo izvjesno uzbuđenje atmosferi.
Glazba
je bila zarazna, rasvjeta gotovo hipnotična. Sudeći prema brzini kojom
je hrana nestajala, i ona je zacijelo bila dobra. Unutra je uskoro
zavladala gužva, premda ni trenutka klaustrofobična. Imala sam utisak
da je došla cijela klasa maturanata, kao i najveći dio trećeg razreda.
Tijela su se gibala u ritmu koji im je tutnjao pod tabanima, i neprestano mi se činilo da bi se tulum mogao pretvoriti u ples.
Nije
mi bilo tako teško kao što sam mislila. Povodila sam se za Alice,
družeći se i čavrljajući sa svakim na minutu. Ljude je bilo dosta lako
zadovoljiti. Mjestašce
Forks sigurno nikad još nije doživjelo ovako
kul tulum. Alice je gotovo prela od zadovoljstva – niko od gostiju
nikad neće zaboraviti ovu večer.
Jedanput sam obišla cijelu prostoriju i vratila se Jessici.
Uzbuđeno
je blebetala, pa je nisam morala pažljivo slušati, jer nisam imala
utisak da će u dogledno vrijeme zatražiti odgovor od mene. Edward je
bio uz mene – i dalje je odbijao da me pusti. Jednom me rukom čvrsto
držao oko struka, i tu i tamo privijao bliže sebi u odgovor na misli
koje nisam čula, što mi je vjerojatno bilo i bolje.
I tako sam smjesta postala sumnjičava kad me pustio i odmaknuo se od mene.
“Ostani tu”, prišapnuo mi je na uho. “Odmah se vraćam.”
Elegantno je prošao kroz gužvu, naizgled ne
dotaknuvši nikoga u stisci, nestavši tako brzo da ga nisam stigla
pitati zašto odlazi. Ostala sam stisnutih očiju gledati za njim, dok je
Jessica nešto žustro vikala preko glasne muzike, vješajući mi se o
lakat, ne opažajući da je ne slušam.
Gledala sam kako on stiže u tamnu sjenu kraj ulaza u kuhinju, koje su reflektori obasjavali tek povremeno.
Prignuo se uz nekoga, ali nisam dobro vidjela od svih glava između nas.
Propela
sam se na prste i istegnula vrat. Upravo tada crveni mu je reflektor
bljesnuo iza leđa i obasjao crvene šljokice na Alicinom topiću.
Osvijetlio joj je lice tek na pola sekunde, ali to je bilo dovoljno.
“Ispričavam
se na trenutak, Jess”, promrmljala sam i povukla lakat. Nisam se
osvrnula da vidim kako će reagirati, čak ni da vidim jesam li je
povrijedila takvom naglošću.
Provukla sam se kroz gomilu, koja me tu i tamo natiskivala.
Nekoliko ljudi je sad već plesalo. Požurila sam do ulaza u kuhinju.
Edwarda
više nije bilo, ali Alice je još stajala tamo u mraku, praznog izraza
lica – s blijedim pogledom kakav se vidi na licu nekoga ko je upravo
bio svjedok užasne nesreće. Jednom se rukom grčevito pridržavala za
dovratak, kao da joj treba potpora.
“Što, Alice, što? Što si vidjela?” Ispreplela sam šake pred sobom – preklinjući je.
Nije
me pogledala, zurila je u stranu. Pogledala sam kamo i ona i opazila
kako joj se pogled susreće sa Edwardovim preko cijele prostorije.
Njegovo je lice bilo bezizražajno
poput stijene. Okrenuo se i iščezao u sjenama ispod stubišta.
Upravo
tada začulo se zvono, satima nakon dolaska posljednjih gostiju, a Alice
se zbunjeno prenula i brzo poprimila zgađen izraz lica.
“Ko je pozvao vukodlaka?”, prigovorila mi je.
Namrgodila sam se. “Ta sam.”
Mislila sam da sam poništila taj poziv – čak i ako nikad nisam ni sanjala da bi Jacob doista došao amo.
“Pa, onda ti to idi riješiti. Ja moram razgovarati s Carlisleom.”
“Ne, Alice, čekaj!” Pokušala sam joj dohvatiti ruku, ali nestala je, i ruka mi je zagrabila u prazno.
“Kvragu!”, progunđala sam.
Znala
sam da je to to. Alice je vidjela ono što je iščekivala, a ja stvarno
nisam mislila da mogu trpjeti tu neizvjesnost dovoljno dugo da odem
otvoriti vrata. Opet je zazvonilo, predugo, jer je neko očito upro u
tipku.
Odlučno sam okrenula leđa vratima i pokušala pogledom razabrati Alice u mračnoj prostoriji.
Ništa nisam uspjela vidjeti. Krenula sam se probijati prema stubištu.
“Hej, Bella!”
Jacobov duboki glas ulovio je zatišje u glazbi, a ja sam i nehotica podigla pogled začuvši svoje ime.
Složila sam facu.
Nije
to došao sam jedan vukodlak, nego trojica. Jacob je sâm ušao, s Quilom
i Embryjem s lijeve i desne strane. Njih dvojica izgledali su
nevjerojatno napeto, zvjerajući pogledom po prostoriji kao da su upravo
ušli u ukletu kriptu. Embry je drhtavom rukom još držao kvaku,
poluokrenut, da stigne klisnuti.
Jacob mi je mahao, smireniji od
ostalih, premda mu je nos bio dignut od gađenja. Mahnula sam i ja njemu
– u znak pozdrava – i opet krenula potražiti Alice. Provukla sam se
između leđa Connera i Lauren.
Pojavio se niotkuda, stavio mi ruku na
rame i povukao natrag prema sjeni kraj kuhinje. Pokušala sam mu se
izmaknuti, ali on me ščepao za zdravo zapešće i izvukao iz gomile.
“Ljubazna li dočeka”, primijetio je.
Istrgnula sam ruku i mrko ga pogledala. “Što ti tu radiš?”
“Pozvala si me, sjećaš se?”
“Ako ti moj desni kroše nije bio dovoljno jasan, evo što je značio: time sam ti ukinula poziv.”
“Što si tako neljubazna. Donio sam ti poklon za maturu i sve.”
Prekrižila
sam ruke na grudima. Nije mi se sada dalo svađati s Jacobom. Zanimalo
me što je to Alice vidjela i što sada Edward i Carlisle kažu na to.
Izvinula sam vrat pokraj Jacoba, ne bih li ih opazila.
“Nosi to natrag u trgovinu, Jake. Moram nešto obaviti...”
Ispriječio mi se pred očima, namećući se mojoj pozornosti.
“Ne mogu to odnijeti natrag. Nije iz trgovine – sâm sam to napravio. A i stvarno mi je dugo trebalo.”
Opet
sam se nagnula u stranu, ali nisam uspjela opaziti nijednog Cullena.
Kamo su se sad svi izgubili? Očima sam stala pretraživati polumračnu
prostoriju.
“Ma daj, hajde, Bell. Nemoj se pretvarati da nisam tu!”
“Ne pretvaram se.” Nigdje ih nisam vidjela. “Čuj, Jake, imam hrpu briga u ovom trenutku.”
Uhvatio
me pod bradu i podigao mi lice. “Molim vas lijepo, gospođice Swan, bih
li mogao dobiti samo nekoliko sekundi vaše pune pozornosti?”
Naglo sam se odmaknula od njegovog dodira. “Prste sebi, Jacobe”, oštro sam prošaptala.
“Oprosti!”, smjesta je rekao i podigao ruke, predajući se. “Stvarno, oprosti mi. Za ono neki dan, mislim, također.
Nisam te smio tako poljubiti. Nije to bilo u redu.
Čini mi se... pa, čini mi se da sam nekako uspio samoga sebe obmanuti i uvjeriti se da ti to želiš.”
“Obmanuti – kako savršen opis!”
“Nemoj biti zločesta. Mogla bi prihvatiti moju ispriku, znaš.”
“Pa dobro. Prihvaćam ispriku. E sad, daj, ako bi me mogao malo ispričati...”
“Okej”,
promrmljao je, a glas mu je zazvučao tako drugačije da sam prestala
pogledom tražiti Alice i pozorno promotrila njegovo lice. Gledao je u
pod, krijući oči.
Mrvicu je izbacio donju usnu.
“Očito bi radije bila sa svojim pravim prijateljima”, rekao je istim poraženim tonom. “Shvaćam.”
Prostenjala sam. “Ajoj, Jake, znaš da to nije fer.”
“Znam li?”
“Trebao
bi.” Nagnula sam se prema naprijed i zaškiljila uvis, ne bih li mu
uspjela vidjeti oči. Tada je pogledao preda se, preko moje glave,
izbjegavajući moj pogled.
“Jake?”
Odbio me pogledati.
“Hej, kažeš da si mi nešto napravio, je l’ tako?”, upitala sam ga. “To si samo tako rekao? Gdje mi je poklon?”
Moj
pokušaj oponašanja znatiželje bio je prilično jadan, ali imao je
uspjeha. Zakolutao je očima, a onda napravio grimasu i pogledao me.
Nastavila sam se tako jadno pretvarati, ispruživši dlan pred sobom. “Čekam.”
“Tačno”,
sarkastično je progunđao. Ali također je pritom iz stražnjeg džepa
traperica izvukao vrećicu rijetke, šarene tkanine. Bila je zavezana
kožnim uzicama.
Stavio ju je na moj dlan.
“Hej, baš zgodna stvarčica, Jake. Hvala!”
Uzdahnuo je. “Poklon je unutra, Bella.”
“O.”
Malo
sam se pomučila s uzicama. Opet je uzdahnuo, uzeo mi zavežljaj iz ruke,
jedanput lako povukao pravu uzicu i razvezao ga. Pružila sam dlan da ga
uzmem, ali on je okrenuo vrećicu naopačke i istresao mi nešto srebrno u
ruku. Metalne karike tiho su zvecnule jedna o drugu.
“Nisam napravio narukvicu”, priznao mi je. “Samo hamajliju.”
Za jednu kariku srebrne narukvice bio je pričvršćen malen drvorez. Uhvatila sam ga prstima da ga bolje pogledam.
Zaprepastila
me količina istančanih detalja u figurici – minijaturni vuk bio je
krajnje realističan. Čak je bio izrezbaren od crvenkastosmeđeg drveta
koje je bojom odgovaralo njegovoj koži.
“Prekrasno je”, prošaptala sam. “Ti si to napravio? Kako?”
Slegnuo je ramenima. “Billy me naučio kako se to radi. Njemu bolje ide nego meni.”
“Teško u to mogu povjerovati”, promrmljala sam, samo prstima okrećući i okrećući maloga vuka.
“Stvarno ti se sviđa?”
“Da! Nevjerojatno je, Jake.”
Osmjehnuo se, isprva sretno, ali onda mu se lice skiselilo.
“Pa, mislio sam da će te to možda tu i tamo podsjetiti na mene. Znaš kako je, daleko od oka, daleko od srca.”
Zanemarila sam što time želi reći. “Daj, pomozi mi da je stavim.”
Pružila
sam mu lijevo zapešće, jer mi je desno bilo u udlazi. S lakoćom mi je
pričvrstio kopču, premda se činila presitnom za njegove krupne prste.
“Nosit ćeš je?”, upitao me.
“Pa jasno da hoću.”
Široko mi se osmjehnuo – onim sretnim osmijehom koji sam tako voljela vidjeti na njegovom licu.
Načas
sam mu ga uzvratila, ali onda su mi oči refleksno opet prešle preko
prostorije, zabrinuto prelazeći po gužvi ne bi li opazile neki trag od
Edwarda i Alice.
“Zašto si tako smušena?”, upitao me Jacob.
“Nije to ništa”, slagala sam, nastojeći se usredotočiti.
“Stvarno, hvala ti na poklonu. Prekrasan je.”
“Bella?” Skupio je obrve, tako da su mu oči pale u još dublju sjenu. “Nešto se zbiva, zar ne?”
“Jake, ma... ne, nema ničega.”
“Ne
laži mi, grozno lažeš. Trebala bi mi reći što se to zbiva. Nas takve
stvari zanimaju”, rekao je, pri kraju progovorivši u množini.
Vjerojatno
je imao pravo; vukove bi svakako moglo zanimati to što se zbiva. Samo
što još nisam bila sigurna što se to zbiva. Neću to sa sigurnošću ni
znati sve dok ne pronađem Alice.
“Jacobe, reći ću ti. Samo daj da ja shvatim što se zbiva, okej? Moram razgovarati s Alice.”
Lice mu je zasjalo od shvaćanja. “Vidovnjakinja je nešto vidjela.”
“Da, upravo kad ste se vi pojavili.”
“Nešto o onome krvopiji u tvojoj sobi?”, promrmljao je glasom dubljim od potmulog ritma glazbe.
“Ima veze s tim”, priznala sam mu.
Malo je razmislio, promatrajući me nakrivljene glave.
“Znaš nešto što mi ne želiš reći... nešto krupno.”
Čemu da mu opet lažem? Predobro me poznaje.
“Da.”
Jacob
se na tren zagledao u mene, a onda se okrenuo i pogledao svoje
prijatelje iz čopora u oči. Još su stajali na ulazu, nespretno i
nelagodno, ali kad su vidjeli izraz njegova lica, pokrenuli su se,
probijajući se kroz veselje gotovo kao i da sami plešu. Za pola minute
našli su se svaki s jedne strane pokraj Jacoba, divovski spram mene.
“Sada. Objasni”, naložio mi je Jacob.
Embry i Quil pogledavali su malo u mene, malo u njega, zbunjeni i oprezni.
“Jacobe,
ne znam sve.” I dalje sam pregledavala prostoriju, sada u potrazi za
spasom. Stjerali su me u kut u svakom smislu tog izraza.
“Onda reci ono što znaš.”
Svi su tačno u isti mah prekrižili ruke na prsima. To je izgledalo donekle smiješno, ali uglavnom je odisalo prijetnjom.
A onda sam opazila Alice kako se spušta stubištem, dok joj bijela koža sja pod ljubičastim svjetlom.
“Alice!”, ciknula sam od olakšanja.
Pogledala
je ravno u mene čim sam je oslovila, premda me nije trebala čuti od
zaglušnih basova. Stidljivo sam joj mahnula i gledala joj lice dok je
promatrala tri vukodlaka nadvijena nad mene. Stisnula je oči.
Ali lice joj je prije te reakcije bilo puno stresa i straha.
Ugrizla sam se za usnu kad mi je priskočila.
Jacob, Quil i Embry zajedno su se s nelagodom odmaknuli od nje. Obgrlila me oko struka.
“Nas dvije moramo razgovarati”, šapnula mi je u uho.
“Eh, Jake, vidimo se poslije...”, promumljala sam dok smo se izvlačile od njih.
Jacob nam je dugom rukom prepriječio put, oslonivši se dlanom o zid. “Hej, samo polako.”
Alice ga je pogledala očima razrogačenim od nevjerice.
“Molim lijepo?”
“Reci nam što se to zbiva”, oštro joj je kazao, zarežavši.
Jasper
se doslovce pojavio niotkuda. U jednom trenu samo smo Alice i ja
stajale uza zid, dok nam Jacob priječi izlaz; a zatim se Jasper našao s
druge strane Jakeove ruke, stravičnog izraza lica.
Jacob je polako povukao ruku. To mu je bio najpametniji potez, pod pretpostavkom da je želi zadržati.
“Imamo pravo znati”, promrsio je Jacob, i dalje strijeljajući Alice pogledom.
Jasper je stao između njih, a tri su vukodlaka zauzeli obrambene stavove.
“Hej, hej”, rekla sam, dodavši blago histeričan hihot.
“Ovo je slavlje, sjećate se?”
Niko
nije ni najmanje hajao za mene. Jacob je pogledom strijeljao Alice, dok
je Jasper prijeteći gledao u Jacoba. Alice se odjednom sva zamislila.
“U redu je, Jaspere. On zapravo ima pravo.”
Jasper nije opustio svoje držanje.
Bila sam sigurna da će mi glava prsnuti od neizvjesnosti otprilike za sekundu. “Što si vidjela, Alice?”
Još je trenutak gledala u Jacoba, a onda se obratila meni, očito odlučivši dopustiti da i oni to čuju.
“Odluka je pala.”
“Idete u Seattle?”
“Ne.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Želudac mi se stisnuo. “Oni dolaze ovamo”, procijedila sam.
Mladi
Quileutei šutke su to promatrali, čitajući nam svaku nehotičnu igru
emocija s lica. Stajali su ukopani u mjestu, a opet ne posve mirno.
Podrhtavala su im sva tri para šaka.
“Da.”
“U Forks”, prošaptala sam.
“Da.”
“Po?”
Kimnula je glavom, shvativši moje pitanje. “Jedan je nosio tvoju crvenu košulju.”
Jasper
ju je gledao s negodovanjem. Bilo mi je jasno da ne voli raspravljati o
tome pred vukodlacima, ali morao je nešto reći. “Ne možemo ih pustiti
skroz dovde. Nema nas dovoljno da zaštitimo mjesto.”
“Znam”, rekla
je Alice, odjednom sva shrvana. “Ali nije bitno gdje ćemo ih
zaustaviti. Svejedno nas neće biti dovoljno, a neki od njih stići će
dovde u potrazi.”
“Ne!”, podvrisnula sam šapatom.
Buka tuluma
zagušila je moje nijekanje. Svuda oko nas, moji prijatelji, susjedi i
sitni neprijatelji jeli su, smijali se i njihali u ritmu, ni ne sluteći
da im se spremaju užas i opasnost, a možda i smrt. Zbog mene.
“Alice”, nijemo sam je oslovila. “Moram otići, moram se maknuti odavde.”
“To ne bi pomoglo. Nije da imamo posla s tragačem.
Svejedno će u potrazi prvo doći amo.”
“Onda
moram otići pred njih!” Da mi glas nije bio tako promukao i napet,
možda bih tada bila vrisnula. “Ako nađu to što traže, možda odu i ne
naude nikome drugom!”
“Bella!”, pobunila se Alice.
“Samo malo”, naredio je Jacob dubokim, silovitim glasom. “Što to stiže?”
Alice je uprla ledeni pogled u njega. “Naš soj. U velikom broju.”
“Po što?”
“Po Bellu. To je sve što znamo.”
“Prebrojni su za vas?”, upitao ju je.
Jasper se nakostriješio. “Imamo mi pokoju prednost, psu. Bit će to izjednačena borba.”
“Ne”, rekao je Jacob, a licem mu se proširio čudan, žestok poluosmijeh. “Neće biti izjednačena.”
“Izvrsno!”, oštro je prošaptala Alice.
Još
skamenjena od užasa, zabuljila sam se u novi Alicin izraz . Sva je
živnula od ushita, a sa savršenih crta lica nestao joj je svaki tračak
zdvajanja.
Iscerila se Jacobu, a on se iscerio njoj.
“Sve je, jasno, upravo nestalo”, kazala mu je puna sebe. “Što je nezgodno, ali, ako se sve ima u vidu, rado ću to prihvatiti.”
“Morat ćemo se uskladiti”, rekao je Jacob. “Neće nam biti lako. Ipak, to je prije naš posao nego vaš.”
“Ne bih išla baš dotle, ali ta nam pomoć treba. Nećemo biti izbirljivi.”
“Čekajte, čekajte, čekajte, čekajte”, upala sam im u riječ.
Alice
je stajala na prstima, Jacob se naginjao prema njoj; oboma su im lica
sjala od uzbuđenja, oba su im se nosa dizala zbog smrada. Nestrpljivo
su me pogledali.
“Uskladiti?”, ponovila sam kroz zube.
“Nisi valjda mislila da ćeš nas spriječiti da se umiješamo u ovo?”, upitao me Jacob.
“Nećete se umiješati!”
“Tvoja vidovnjakinja se ne bi složila s tim.”
“Alice – reci im da ne smiju!”, naložila sam joj. “Izginut će!”
Jacob, Quil i Embry zajedno su prasnuli u smijeh.
“Bella”, rekla mi je Alice smirujućim, molećivim tonom, “odvojeno bismo svi izginuli. Zajedno – ”
“Neće biti nikakvih problema”, dovršio je Jacob njezinu rečenicu. Quil se opet nasmijao.
“Koliko ih je?”, željno je upitao Quil.
“Ne!”, viknula sam.
Alice me nije ni pogledala. “To se mijenja – danas dvadeset jedan, ali broj im se smanjuje.”
“Zašto?”, znatiželjno ju je upitao Jacob.
“Duga priča”, rekla je Alice, odjednom pogledavši oko sebe. “A ovo nije mjesto za nju.”
“Kasnije noćas?”, ostao je uporan Jacob.
“Da”,
odgovorio mu je Jasper. “Već smo planirali... strateški sastanak. Ako
se mislite boriti s nama, trebat će vam određena poduka.”
Svi su vukovi reagovali nezadovoljnim izrazom lica na ovo zadnje.
“Ne!”, zavapila sam.
“Bit će čudno”, zamišljeno je rekao Jasper. “Nisam ni pomislio na zajedničku borbu. To je sigurno presedan.”
“To sigurno”, složio se Jacob. Sada mu se žurilo.
“Moramo se vratiti Samu. U koliko sati?”
“U koliko bi vam bilo prekasno?”
Sva trojica su prevrnula očima. “U koliko sati?”, ponovio je Jacob.
“U tri?”
“Gdje?”
“Petnaestak
kilometara sjeverno od lovočuvarske postaje u šumi Hoh. Ako dođete sa
zapada, naš bi vas miris trebao dovesti na pravo mjesto.”
“Doći ćemo.”
Okrenuli su se da odu.
“Čekaj, Jake!”, viknula sam za njim. “Molim te! Nemoj!”
Zastao je, okrenuo se i uputio mi širok osmijeh, dok su Quil i Embry nestrpljivo krenuli prema izlaznim vratima.
“Ne budi smiješna, Bells. Daješ mi mnogo bolji dar od onoga koji sam ja dao tebi.”
“Ne!”, opet sam viknula. Zvuk električne gitare prigušio je moj krik.
Nije mi odgovorio; požurio je da sustigne prijatelje, koji su već bili izašli. Bespomoćno sam promatrala Jacoba kako nestaje.
Edward se tiho oglasio iza mene.
Okrenula sam se i ugledala ga gdje lakim koracima prelazi stube na
trijemu, kose razbarušene od trčanja. Smjesta me zagrlio, baš kao i na
parkiralištu, i opet poljubio.
Taj me poljubac uplašio. Bilo je u
njemu previše napetosti, previše prikrivene siline u načinu na koji je
pritisnuo usne na moje – kao da se boji da nam je preostalo tek
ograničeno vrijeme.
Nisam mogla dopustiti da razmišljam o tome.
Barem ne ako ću se morati ljudski ponašati u idućih nekoliko sati.
Odmaknula sam se od njega.
“Daj da se riješimo i tog glupog tuluma”, promumljala sam, ne gledajući ga u oči.
Stavio je dlanove na obje strane mojega lica i pričekao da pogledam u njega.
“Neću dopustiti da ti se išta dogodi.”
Dotaknula sam mu usne prstima zdrave ruke. “Ne brinem se ja naročito za sebe.”
“Zašto me to ne iznenađuje?”, promrsio je sebi u bradu.
Duboko je udahnuo, a onda se šturo osmjehnuo.
“Spremna za proslavu?”, upitao me.
Prostenjala sam.
Otvorio
je vrata i pridržao mi ih, čvrsto me držeći oko struka. Na tren sam
samo skamenjeno stajala u mjestu, a onda sam polako odmahnula glavom.
“Nevjerojatno.”
Edward je slegnuo ramenima. “Alice ti je Alice.”
Unutrašnjost doma Cullenovih doživjela je preobražaj u noćni klub – jedan od onih kakvi se ne zatječu
često u stvarnom životu, samo na televiziji.
“Edwarde!”,
pozvala ga je Alice, smještena kraj divovskog zvučnika. “Treba mi tvoj
savjet.” Mahnula je prema povisokoj hrpi CD-a. “Da im dadem poznato i
prihvatljivo? Ili” – mahnula je prema susjednoj hrpi – “da im malo
proširim glazbeno obrazovanje?”
“Neka bude prihvatljivo”, preporučio joj je Edward.
“Ne trči pred rudo.”
Alice
je ozbiljno kimnula glavom i počela spremati obrazovne CD-e u kutiju.
Opazila sam da se presvukla u topić sa šljokicama i crvene kožne hlače.
Obnažena joj je koža neobično reagirala pod pulsiranjem crvenih i
ljubičastih reflektora.
“Mislim da sam nedovoljno odjevena.”
“Savršena si”, usprotivio mi se Edward.
“Poslužit će i to”, dopunila ga je Alice.
“Hvala.”
Uzdahnula sam. “Stvarno misliš da će ljudi doći?” Svako mi je u glasu
mogao čuti čemu se zapravo nadam. Alice me pogledala i iskreveljila se.
“Svi će doći”, odgovorio mi je Edward. “Izgaraju od želje da iznutra vide tajanstvenu kuću povučene obitelji Cullen.”
“Fenomenalno”, prostenjala sam.
Nisam im mogla naročito pomoći ni oko čega. Sumnjala sam da bih – čak i nakon što se više ne budem
morala naspavati, i bila se u stanju mnogo brže kretati – ikada mogla izvesti sve to tako kao Alice.
Edward
je odbio da me pusti makar i na trenutak, pa me vukao za sobom dok je
tražio Jaspera, a zatim i Carlislea da im prenese moj iznenadni
zaključak. Nijemo sam, sva užasnuta, slušala kako raspravljaju o svome
napadu na vojsku u Seattleu. Bilo mi je jasno da Jasperu nije drago
kako stoje omjeri brojnosti, ali nisu uspjeli stupiti u kontakt ni sa
kim osim s Tanyjinom nesusretljivom obitelji. Jasper se nije trudio
prikrivati svoje očajanje kao što bi to Edward učinio. Lako sam vidjela
da se ne voli kockati s ovolikim ulozima.
Nisam mogla ostati kod kuće i samo čekati u nadi da će se vratiti. Nisam to željela. Poludjela bih.
Začulo se zvono na ulaznim vratima.
U
trenu je sve postalo nadrealno normalno. Savršen osmijeh, iskren i
topao, zamijenio je uzrujavanje na Carlisleovu licu. Alice je pojačala
glazbu, te otplesala da bi otvorila vrata gostima.
Bili su to moji
prijatelji, onoliko njih koliko je stalo u puni suburban, redom odviše
uzrujani ili ustrašeni da se sami dovezu. Jessica je prva ušla, Mike
odmah iza nje.
Tyler, Conner, Austin, Lee, Samantha... čak se i
Lauren našla na začelju, a kritičke su joj se oči krijesile od
radoznalosti. Svi su bili radoznali, a zatim i zadivljeni kad su
ugledali golemu prostoriju uređenu poput pomodnog rave-kluba. Nije bila
prazna; svi su Cullenovi zauzeli svoja mjesta, spremni da kao i obično
savršeno izigravaju ljude. Večeras sam imala utisak da se u svakom
pogledu pretvaram koliko i oni.
Otišla sam da pozdravim Jess i Mikea, nadajući se da mi napetost u glasu zvuči kao primjereno uzbuđenje.
Prije
nego što sam stigla do ostalih, zvono se opet začulo. Otvorila sam
vrata Angeli i Benu, i ostavila ih otvorena, jer su Eric i Katie upravo
stizali do stuba na trijemu.
Nisam dobila drugu priliku da se
uspaničim. Morala sam razgovarati sa svima, dati sve od sebe da budem
prava, poletna domaćica. Premda je tulum službeno bio zajednička
proslava za Alice, Edwarda i mene, nedvojbeno sam bila najomiljenija
meta čestitki i zahvala. Možda zato što su Cullenovi izgledali tek
mrvicu pogrešno pod Alicinom rasvjetom za tulum. Možda zato što je s
tom rasvjetom prostorija ostala tmurna i tajanstvena. U takvoj se
atmosferi prosječan čovjek teško mogao opustiti
dok stoji kraj
nekoga poput Emmetta. Opazila sam kako se Emmett široko osmjehnuo Mikeu
preko švedskog stola, pri čemu su mu zubi zasjali pod reflektorima, na
što je Mike automatski ustuknuo.
Alice je vjerojatno to izvela
namjerno, kako bi me prisilila da dođem u središte pažnje – jer je
smatrala da bi mi takav položaj trebao više prijati. Stalno me
nastojala natjerati da se ponašam onako kako je sama smatrala da bi se
ljudi trebali ponašati.
Tulum je nedvojbeno bio uspješan, usprkos nagonskoj napetosti prouzročenoj blizinom Cullenovih – ili
je, pak, to samo dodalo izvjesno uzbuđenje atmosferi.
Glazba
je bila zarazna, rasvjeta gotovo hipnotična. Sudeći prema brzini kojom
je hrana nestajala, i ona je zacijelo bila dobra. Unutra je uskoro
zavladala gužva, premda ni trenutka klaustrofobična. Imala sam utisak
da je došla cijela klasa maturanata, kao i najveći dio trećeg razreda.
Tijela su se gibala u ritmu koji im je tutnjao pod tabanima, i neprestano mi se činilo da bi se tulum mogao pretvoriti u ples.
Nije
mi bilo tako teško kao što sam mislila. Povodila sam se za Alice,
družeći se i čavrljajući sa svakim na minutu. Ljude je bilo dosta lako
zadovoljiti. Mjestašce
Forks sigurno nikad još nije doživjelo ovako
kul tulum. Alice je gotovo prela od zadovoljstva – niko od gostiju
nikad neće zaboraviti ovu večer.
Jedanput sam obišla cijelu prostoriju i vratila se Jessici.
Uzbuđeno
je blebetala, pa je nisam morala pažljivo slušati, jer nisam imala
utisak da će u dogledno vrijeme zatražiti odgovor od mene. Edward je
bio uz mene – i dalje je odbijao da me pusti. Jednom me rukom čvrsto
držao oko struka, i tu i tamo privijao bliže sebi u odgovor na misli
koje nisam čula, što mi je vjerojatno bilo i bolje.
I tako sam smjesta postala sumnjičava kad me pustio i odmaknuo se od mene.
“Ostani tu”, prišapnuo mi je na uho. “Odmah se vraćam.”
Elegantno je prošao kroz gužvu, naizgled ne
dotaknuvši nikoga u stisci, nestavši tako brzo da ga nisam stigla
pitati zašto odlazi. Ostala sam stisnutih očiju gledati za njim, dok je
Jessica nešto žustro vikala preko glasne muzike, vješajući mi se o
lakat, ne opažajući da je ne slušam.
Gledala sam kako on stiže u tamnu sjenu kraj ulaza u kuhinju, koje su reflektori obasjavali tek povremeno.
Prignuo se uz nekoga, ali nisam dobro vidjela od svih glava između nas.
Propela
sam se na prste i istegnula vrat. Upravo tada crveni mu je reflektor
bljesnuo iza leđa i obasjao crvene šljokice na Alicinom topiću.
Osvijetlio joj je lice tek na pola sekunde, ali to je bilo dovoljno.
“Ispričavam
se na trenutak, Jess”, promrmljala sam i povukla lakat. Nisam se
osvrnula da vidim kako će reagirati, čak ni da vidim jesam li je
povrijedila takvom naglošću.
Provukla sam se kroz gomilu, koja me tu i tamo natiskivala.
Nekoliko ljudi je sad već plesalo. Požurila sam do ulaza u kuhinju.
Edwarda
više nije bilo, ali Alice je još stajala tamo u mraku, praznog izraza
lica – s blijedim pogledom kakav se vidi na licu nekoga ko je upravo
bio svjedok užasne nesreće. Jednom se rukom grčevito pridržavala za
dovratak, kao da joj treba potpora.
“Što, Alice, što? Što si vidjela?” Ispreplela sam šake pred sobom – preklinjući je.
Nije
me pogledala, zurila je u stranu. Pogledala sam kamo i ona i opazila
kako joj se pogled susreće sa Edwardovim preko cijele prostorije.
Njegovo je lice bilo bezizražajno
poput stijene. Okrenuo se i iščezao u sjenama ispod stubišta.
Upravo
tada začulo se zvono, satima nakon dolaska posljednjih gostiju, a Alice
se zbunjeno prenula i brzo poprimila zgađen izraz lica.
“Ko je pozvao vukodlaka?”, prigovorila mi je.
Namrgodila sam se. “Ta sam.”
Mislila sam da sam poništila taj poziv – čak i ako nikad nisam ni sanjala da bi Jacob doista došao amo.
“Pa, onda ti to idi riješiti. Ja moram razgovarati s Carlisleom.”
“Ne, Alice, čekaj!” Pokušala sam joj dohvatiti ruku, ali nestala je, i ruka mi je zagrabila u prazno.
“Kvragu!”, progunđala sam.
Znala
sam da je to to. Alice je vidjela ono što je iščekivala, a ja stvarno
nisam mislila da mogu trpjeti tu neizvjesnost dovoljno dugo da odem
otvoriti vrata. Opet je zazvonilo, predugo, jer je neko očito upro u
tipku.
Odlučno sam okrenula leđa vratima i pokušala pogledom razabrati Alice u mračnoj prostoriji.
Ništa nisam uspjela vidjeti. Krenula sam se probijati prema stubištu.
“Hej, Bella!”
Jacobov duboki glas ulovio je zatišje u glazbi, a ja sam i nehotica podigla pogled začuvši svoje ime.
Složila sam facu.
Nije
to došao sam jedan vukodlak, nego trojica. Jacob je sâm ušao, s Quilom
i Embryjem s lijeve i desne strane. Njih dvojica izgledali su
nevjerojatno napeto, zvjerajući pogledom po prostoriji kao da su upravo
ušli u ukletu kriptu. Embry je drhtavom rukom još držao kvaku,
poluokrenut, da stigne klisnuti.
Jacob mi je mahao, smireniji od
ostalih, premda mu je nos bio dignut od gađenja. Mahnula sam i ja njemu
– u znak pozdrava – i opet krenula potražiti Alice. Provukla sam se
između leđa Connera i Lauren.
Pojavio se niotkuda, stavio mi ruku na
rame i povukao natrag prema sjeni kraj kuhinje. Pokušala sam mu se
izmaknuti, ali on me ščepao za zdravo zapešće i izvukao iz gomile.
“Ljubazna li dočeka”, primijetio je.
Istrgnula sam ruku i mrko ga pogledala. “Što ti tu radiš?”
“Pozvala si me, sjećaš se?”
“Ako ti moj desni kroše nije bio dovoljno jasan, evo što je značio: time sam ti ukinula poziv.”
“Što si tako neljubazna. Donio sam ti poklon za maturu i sve.”
Prekrižila
sam ruke na grudima. Nije mi se sada dalo svađati s Jacobom. Zanimalo
me što je to Alice vidjela i što sada Edward i Carlisle kažu na to.
Izvinula sam vrat pokraj Jacoba, ne bih li ih opazila.
“Nosi to natrag u trgovinu, Jake. Moram nešto obaviti...”
Ispriječio mi se pred očima, namećući se mojoj pozornosti.
“Ne mogu to odnijeti natrag. Nije iz trgovine – sâm sam to napravio. A i stvarno mi je dugo trebalo.”
Opet
sam se nagnula u stranu, ali nisam uspjela opaziti nijednog Cullena.
Kamo su se sad svi izgubili? Očima sam stala pretraživati polumračnu
prostoriju.
“Ma daj, hajde, Bell. Nemoj se pretvarati da nisam tu!”
“Ne pretvaram se.” Nigdje ih nisam vidjela. “Čuj, Jake, imam hrpu briga u ovom trenutku.”
Uhvatio
me pod bradu i podigao mi lice. “Molim vas lijepo, gospođice Swan, bih
li mogao dobiti samo nekoliko sekundi vaše pune pozornosti?”
Naglo sam se odmaknula od njegovog dodira. “Prste sebi, Jacobe”, oštro sam prošaptala.
“Oprosti!”, smjesta je rekao i podigao ruke, predajući se. “Stvarno, oprosti mi. Za ono neki dan, mislim, također.
Nisam te smio tako poljubiti. Nije to bilo u redu.
Čini mi se... pa, čini mi se da sam nekako uspio samoga sebe obmanuti i uvjeriti se da ti to želiš.”
“Obmanuti – kako savršen opis!”
“Nemoj biti zločesta. Mogla bi prihvatiti moju ispriku, znaš.”
“Pa dobro. Prihvaćam ispriku. E sad, daj, ako bi me mogao malo ispričati...”
“Okej”,
promrmljao je, a glas mu je zazvučao tako drugačije da sam prestala
pogledom tražiti Alice i pozorno promotrila njegovo lice. Gledao je u
pod, krijući oči.
Mrvicu je izbacio donju usnu.
“Očito bi radije bila sa svojim pravim prijateljima”, rekao je istim poraženim tonom. “Shvaćam.”
Prostenjala sam. “Ajoj, Jake, znaš da to nije fer.”
“Znam li?”
“Trebao
bi.” Nagnula sam se prema naprijed i zaškiljila uvis, ne bih li mu
uspjela vidjeti oči. Tada je pogledao preda se, preko moje glave,
izbjegavajući moj pogled.
“Jake?”
Odbio me pogledati.
“Hej, kažeš da si mi nešto napravio, je l’ tako?”, upitala sam ga. “To si samo tako rekao? Gdje mi je poklon?”
Moj
pokušaj oponašanja znatiželje bio je prilično jadan, ali imao je
uspjeha. Zakolutao je očima, a onda napravio grimasu i pogledao me.
Nastavila sam se tako jadno pretvarati, ispruživši dlan pred sobom. “Čekam.”
“Tačno”,
sarkastično je progunđao. Ali također je pritom iz stražnjeg džepa
traperica izvukao vrećicu rijetke, šarene tkanine. Bila je zavezana
kožnim uzicama.
Stavio ju je na moj dlan.
“Hej, baš zgodna stvarčica, Jake. Hvala!”
Uzdahnuo je. “Poklon je unutra, Bella.”
“O.”
Malo
sam se pomučila s uzicama. Opet je uzdahnuo, uzeo mi zavežljaj iz ruke,
jedanput lako povukao pravu uzicu i razvezao ga. Pružila sam dlan da ga
uzmem, ali on je okrenuo vrećicu naopačke i istresao mi nešto srebrno u
ruku. Metalne karike tiho su zvecnule jedna o drugu.
“Nisam napravio narukvicu”, priznao mi je. “Samo hamajliju.”
Za jednu kariku srebrne narukvice bio je pričvršćen malen drvorez. Uhvatila sam ga prstima da ga bolje pogledam.
Zaprepastila
me količina istančanih detalja u figurici – minijaturni vuk bio je
krajnje realističan. Čak je bio izrezbaren od crvenkastosmeđeg drveta
koje je bojom odgovaralo njegovoj koži.
“Prekrasno je”, prošaptala sam. “Ti si to napravio? Kako?”
Slegnuo je ramenima. “Billy me naučio kako se to radi. Njemu bolje ide nego meni.”
“Teško u to mogu povjerovati”, promrmljala sam, samo prstima okrećući i okrećući maloga vuka.
“Stvarno ti se sviđa?”
“Da! Nevjerojatno je, Jake.”
Osmjehnuo se, isprva sretno, ali onda mu se lice skiselilo.
“Pa, mislio sam da će te to možda tu i tamo podsjetiti na mene. Znaš kako je, daleko od oka, daleko od srca.”
Zanemarila sam što time želi reći. “Daj, pomozi mi da je stavim.”
Pružila
sam mu lijevo zapešće, jer mi je desno bilo u udlazi. S lakoćom mi je
pričvrstio kopču, premda se činila presitnom za njegove krupne prste.
“Nosit ćeš je?”, upitao me.
“Pa jasno da hoću.”
Široko mi se osmjehnuo – onim sretnim osmijehom koji sam tako voljela vidjeti na njegovom licu.
Načas
sam mu ga uzvratila, ali onda su mi oči refleksno opet prešle preko
prostorije, zabrinuto prelazeći po gužvi ne bi li opazile neki trag od
Edwarda i Alice.
“Zašto si tako smušena?”, upitao me Jacob.
“Nije to ništa”, slagala sam, nastojeći se usredotočiti.
“Stvarno, hvala ti na poklonu. Prekrasan je.”
“Bella?” Skupio je obrve, tako da su mu oči pale u još dublju sjenu. “Nešto se zbiva, zar ne?”
“Jake, ma... ne, nema ničega.”
“Ne
laži mi, grozno lažeš. Trebala bi mi reći što se to zbiva. Nas takve
stvari zanimaju”, rekao je, pri kraju progovorivši u množini.
Vjerojatno
je imao pravo; vukove bi svakako moglo zanimati to što se zbiva. Samo
što još nisam bila sigurna što se to zbiva. Neću to sa sigurnošću ni
znati sve dok ne pronađem Alice.
“Jacobe, reći ću ti. Samo daj da ja shvatim što se zbiva, okej? Moram razgovarati s Alice.”
Lice mu je zasjalo od shvaćanja. “Vidovnjakinja je nešto vidjela.”
“Da, upravo kad ste se vi pojavili.”
“Nešto o onome krvopiji u tvojoj sobi?”, promrmljao je glasom dubljim od potmulog ritma glazbe.
“Ima veze s tim”, priznala sam mu.
Malo je razmislio, promatrajući me nakrivljene glave.
“Znaš nešto što mi ne želiš reći... nešto krupno.”
Čemu da mu opet lažem? Predobro me poznaje.
“Da.”
Jacob
se na tren zagledao u mene, a onda se okrenuo i pogledao svoje
prijatelje iz čopora u oči. Još su stajali na ulazu, nespretno i
nelagodno, ali kad su vidjeli izraz njegova lica, pokrenuli su se,
probijajući se kroz veselje gotovo kao i da sami plešu. Za pola minute
našli su se svaki s jedne strane pokraj Jacoba, divovski spram mene.
“Sada. Objasni”, naložio mi je Jacob.
Embry i Quil pogledavali su malo u mene, malo u njega, zbunjeni i oprezni.
“Jacobe,
ne znam sve.” I dalje sam pregledavala prostoriju, sada u potrazi za
spasom. Stjerali su me u kut u svakom smislu tog izraza.
“Onda reci ono što znaš.”
Svi su tačno u isti mah prekrižili ruke na prsima. To je izgledalo donekle smiješno, ali uglavnom je odisalo prijetnjom.
A onda sam opazila Alice kako se spušta stubištem, dok joj bijela koža sja pod ljubičastim svjetlom.
“Alice!”, ciknula sam od olakšanja.
Pogledala
je ravno u mene čim sam je oslovila, premda me nije trebala čuti od
zaglušnih basova. Stidljivo sam joj mahnula i gledala joj lice dok je
promatrala tri vukodlaka nadvijena nad mene. Stisnula je oči.
Ali lice joj je prije te reakcije bilo puno stresa i straha.
Ugrizla sam se za usnu kad mi je priskočila.
Jacob, Quil i Embry zajedno su se s nelagodom odmaknuli od nje. Obgrlila me oko struka.
“Nas dvije moramo razgovarati”, šapnula mi je u uho.
“Eh, Jake, vidimo se poslije...”, promumljala sam dok smo se izvlačile od njih.
Jacob nam je dugom rukom prepriječio put, oslonivši se dlanom o zid. “Hej, samo polako.”
Alice ga je pogledala očima razrogačenim od nevjerice.
“Molim lijepo?”
“Reci nam što se to zbiva”, oštro joj je kazao, zarežavši.
Jasper
se doslovce pojavio niotkuda. U jednom trenu samo smo Alice i ja
stajale uza zid, dok nam Jacob priječi izlaz; a zatim se Jasper našao s
druge strane Jakeove ruke, stravičnog izraza lica.
Jacob je polako povukao ruku. To mu je bio najpametniji potez, pod pretpostavkom da je želi zadržati.
“Imamo pravo znati”, promrsio je Jacob, i dalje strijeljajući Alice pogledom.
Jasper je stao između njih, a tri su vukodlaka zauzeli obrambene stavove.
“Hej, hej”, rekla sam, dodavši blago histeričan hihot.
“Ovo je slavlje, sjećate se?”
Niko
nije ni najmanje hajao za mene. Jacob je pogledom strijeljao Alice, dok
je Jasper prijeteći gledao u Jacoba. Alice se odjednom sva zamislila.
“U redu je, Jaspere. On zapravo ima pravo.”
Jasper nije opustio svoje držanje.
Bila sam sigurna da će mi glava prsnuti od neizvjesnosti otprilike za sekundu. “Što si vidjela, Alice?”
Još je trenutak gledala u Jacoba, a onda se obratila meni, očito odlučivši dopustiti da i oni to čuju.
“Odluka je pala.”
“Idete u Seattle?”
“Ne.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Želudac mi se stisnuo. “Oni dolaze ovamo”, procijedila sam.
Mladi
Quileutei šutke su to promatrali, čitajući nam svaku nehotičnu igru
emocija s lica. Stajali su ukopani u mjestu, a opet ne posve mirno.
Podrhtavala su im sva tri para šaka.
“Da.”
“U Forks”, prošaptala sam.
“Da.”
“Po?”
Kimnula je glavom, shvativši moje pitanje. “Jedan je nosio tvoju crvenu košulju.”
Jasper
ju je gledao s negodovanjem. Bilo mi je jasno da ne voli raspravljati o
tome pred vukodlacima, ali morao je nešto reći. “Ne možemo ih pustiti
skroz dovde. Nema nas dovoljno da zaštitimo mjesto.”
“Znam”, rekla
je Alice, odjednom sva shrvana. “Ali nije bitno gdje ćemo ih
zaustaviti. Svejedno nas neće biti dovoljno, a neki od njih stići će
dovde u potrazi.”
“Ne!”, podvrisnula sam šapatom.
Buka tuluma
zagušila je moje nijekanje. Svuda oko nas, moji prijatelji, susjedi i
sitni neprijatelji jeli su, smijali se i njihali u ritmu, ni ne sluteći
da im se spremaju užas i opasnost, a možda i smrt. Zbog mene.
“Alice”, nijemo sam je oslovila. “Moram otići, moram se maknuti odavde.”
“To ne bi pomoglo. Nije da imamo posla s tragačem.
Svejedno će u potrazi prvo doći amo.”
“Onda
moram otići pred njih!” Da mi glas nije bio tako promukao i napet,
možda bih tada bila vrisnula. “Ako nađu to što traže, možda odu i ne
naude nikome drugom!”
“Bella!”, pobunila se Alice.
“Samo malo”, naredio je Jacob dubokim, silovitim glasom. “Što to stiže?”
Alice je uprla ledeni pogled u njega. “Naš soj. U velikom broju.”
“Po što?”
“Po Bellu. To je sve što znamo.”
“Prebrojni su za vas?”, upitao ju je.
Jasper se nakostriješio. “Imamo mi pokoju prednost, psu. Bit će to izjednačena borba.”
“Ne”, rekao je Jacob, a licem mu se proširio čudan, žestok poluosmijeh. “Neće biti izjednačena.”
“Izvrsno!”, oštro je prošaptala Alice.
Još
skamenjena od užasa, zabuljila sam se u novi Alicin izraz . Sva je
živnula od ushita, a sa savršenih crta lica nestao joj je svaki tračak
zdvajanja.
Iscerila se Jacobu, a on se iscerio njoj.
“Sve je, jasno, upravo nestalo”, kazala mu je puna sebe. “Što je nezgodno, ali, ako se sve ima u vidu, rado ću to prihvatiti.”
“Morat ćemo se uskladiti”, rekao je Jacob. “Neće nam biti lako. Ipak, to je prije naš posao nego vaš.”
“Ne bih išla baš dotle, ali ta nam pomoć treba. Nećemo biti izbirljivi.”
“Čekajte, čekajte, čekajte, čekajte”, upala sam im u riječ.
Alice
je stajala na prstima, Jacob se naginjao prema njoj; oboma su im lica
sjala od uzbuđenja, oba su im se nosa dizala zbog smrada. Nestrpljivo
su me pogledali.
“Uskladiti?”, ponovila sam kroz zube.
“Nisi valjda mislila da ćeš nas spriječiti da se umiješamo u ovo?”, upitao me Jacob.
“Nećete se umiješati!”
“Tvoja vidovnjakinja se ne bi složila s tim.”
“Alice – reci im da ne smiju!”, naložila sam joj. “Izginut će!”
Jacob, Quil i Embry zajedno su prasnuli u smijeh.
“Bella”, rekla mi je Alice smirujućim, molećivim tonom, “odvojeno bismo svi izginuli. Zajedno – ”
“Neće biti nikakvih problema”, dovršio je Jacob njezinu rečenicu. Quil se opet nasmijao.
“Koliko ih je?”, željno je upitao Quil.
“Ne!”, viknula sam.
Alice me nije ni pogledala. “To se mijenja – danas dvadeset jedan, ali broj im se smanjuje.”
“Zašto?”, znatiželjno ju je upitao Jacob.
“Duga priča”, rekla je Alice, odjednom pogledavši oko sebe. “A ovo nije mjesto za nju.”
“Kasnije noćas?”, ostao je uporan Jacob.
“Da”,
odgovorio mu je Jasper. “Već smo planirali... strateški sastanak. Ako
se mislite boriti s nama, trebat će vam određena poduka.”
Svi su vukovi reagovali nezadovoljnim izrazom lica na ovo zadnje.
“Ne!”, zavapila sam.
“Bit će čudno”, zamišljeno je rekao Jasper. “Nisam ni pomislio na zajedničku borbu. To je sigurno presedan.”
“To sigurno”, složio se Jacob. Sada mu se žurilo.
“Moramo se vratiti Samu. U koliko sati?”
“U koliko bi vam bilo prekasno?”
Sva trojica su prevrnula očima. “U koliko sati?”, ponovio je Jacob.
“U tri?”
“Gdje?”
“Petnaestak
kilometara sjeverno od lovočuvarske postaje u šumi Hoh. Ako dođete sa
zapada, naš bi vas miris trebao dovesti na pravo mjesto.”
“Doći ćemo.”
Okrenuli su se da odu.
“Čekaj, Jake!”, viknula sam za njim. “Molim te! Nemoj!”
Zastao je, okrenuo se i uputio mi širok osmijeh, dok su Quil i Embry nestrpljivo krenuli prema izlaznim vratima.
“Ne budi smiješna, Bells. Daješ mi mnogo bolji dar od onoga koji sam ja dao tebi.”
“Ne!”, opet sam viknula. Zvuk električne gitare prigušio je moj krik.
Nije mi odgovorio; požurio je da sustigne prijatelje, koji su već bili izašli. Bespomoćno sam promatrala Jacoba kako nestaje.