Svaki put kad bih otvorila oči, ugledala jutarnje svjetlo
i shvatila da sam proživjela još jednu noć, iznenadila
bih se. Nakon što bi prvo iznenađenje prošlo, srce bi mi
počelo tući, a dlanovi se znojiti; nisam mogla opet početi
disati kako treba sve dok ne bih ustala i uvjerila se da
je i Charlie preživio.
Bilo mi je jasno da se on brine – gleda me kako skačem
na svaki glasniji zvuk, ili odjednom problijedim iz nekog
njemu neodredivog razloga. Sudeći prema pitanjima koja
bi mi postavio tu i tamo, zaključila sam da smatra kako je
za tu promjenu kriv Jacob, koji se nikako ne javlja.
Strava, koja mi je uvijek bila prva na pameti, obično
bi mi odvratila pozornost od činjenice da je prošao još
jedan tjedan a da me Jacob nije nazvao. Ali kad bih se
uspjela usredotočiti na normalan život – ako mi je život
uopće ikada bio normalan – to mi je smetalo.
Grozno mi je nedostajao.
Već mi je dovoljno teško bilo samovati prije nego
što sam premirala od straha. Sada sam više nego ikad
žudjela za njegovim bezbrižnim smijehom i zaraznim
smiješkom. Trebale su mi sigurna uračunljivost njegove
radionice u garaži i njegova topla ruka oko mojih hladnih
prstiju.
Gotovo sam očekivala da me nazove u ponedjeljak.
Da je ostvario neki napredak s Embryjem, zar mi ga ne
bi htio javiti? Htjela sam vjerovati u to da je cijelo ovo
vrijeme zauzet brigom za prijatelja, a ne da je jednostavno
digao ruke od mene.
Nazvala sam ga u utorak, ali niko se nije javio. Zar još
uvijek ima kvarova na telefonskim linijama? Ili je Billy
kupio lovca na pozivne brojeve?
U srijedu sam ga zvala svakih pola sata sve do iza
jedanaest navečer, u očajničkoj potrebi za toplim Jacobovim
glasom.
U četvrtak sam sjedila u kamionetu pred kućom –
zaključanih vrata – i punih sat vremena držala ključeve
u ruci. Pokušavala sam samoj sebi opravdati kratak izlet
u La Push, ali nisam mogla.
Znala sam da se Laurent sad već vratio Victoriji. Odlaskom
u La Push izložila bih se riziku da jedno od njih
dvoje odvedem onamo. Što ako me sustignu dok je Jake
u blizini? Ma koliko da me to boljelo, znala sam da je
bolje za Jacoba što me izbjegava. Tako je sigurnije za
njega.
Bilo mi je već dovoljno teško zbog toga što ne mogu
smisliti kako da zaštitim Charlieja. Bilo je najvjerojatnije
da će me oni potražiti noću, a kako da nagovorim
Charlieja da ode iz kuće? Ako mu kažem istinu, smjestit
će me negdje u neku ludnicu. I to bih podnijela – čak
drage volje – kad bi to zajamčilo da će on biti na sigurnom.
Ali Victoria bi svejedno najprije došla u njegovu
kuću, tražeći mene. Ako me tu i nađe, možda bi se time
zadovoljila. Možda bi samo otišla kad završi sa mnom.
Znači, ne mogu pobjeći. Sve i da mogu, kamo bih
otišla? Do Renée? Zadrhtala sam na pomisao da svoje
smrtonosne sjenke odvučem u majčin sigurni, sunčani
svijet. Nikad je ne bih tako ugrozila.
Briga mi je izjedala rupu u želucu. Uskoro ću biti
probušena na dva mjesta.
Te večeri mi je Charlie opet izašao u susret i ponovno
nazvao Harryja da čuje jesu li Blackovi otišli iz mjesta.
Harry mu je kazao da je Billy bio na sastanku vijeća u
srijedu navečer i nije spomenuo nikakav odlazak. Charlie
me upozorio da ne budem nasrtljiva – Jacob će me
nazvati kada stigne.
U petak navečer, dok sam se vozila kući iz škole, pogodilo
me iz vedra neba.
Nisam pretjerano pazila na poznatu cestu, puštajući
da mi zvuk motora umrtvi mozak i utiša briga, kad mi je
podsvijest izrekla presudu na kojoj je zacijelo već neko
vrijeme radila bez moga znanja.
Čim mi je to palo na pamet, osjetila sam se stvarno
glupo što to nisam i prije uvidjela. Jasno, puno toga bilo
mi je na pameti – vampiri opsjednuti osvetom, divovski
mutirani vukovi, rastrgana rupa nasred mojih grudi – ali
kad sam podastrla dokaze, bilo mi je neugodno očito.
Jacob me izbjegava. Charlie kaže da izgleda čudno,
ljuto... Billyjevi nejasni, beskorisni odgovori.
Tako mi svega, znam tačno što se to događa s Jacobom.
Krivac je Sam Uley. Čak mi i more to nastoje reći.
Sam je prodro do Jacoba. Ono što se zbivalo s drugim
dečkima u rezervatu sad je spopalo i mog prijatelja. Vrbovali
su ga u Samovu sektu.
Nije uopće digao ruke od mene, shvatila sam s naletom
osjećaja.
Ostavila sam kamionet u leru pred kućom. Što da
radim? Odvagnula sam razmjere opasnosti.
Ako odem tražiti Jacoba, izlažem se riziku da me Victoria
ili Laurent zateknu s njim.
Ako ne odem po njega, Sam će ga uvući još dublje u
svoju strašnu, prinudnu bandu. Možda bude prekasno
ako nešto ubrzo ne poduzmem.
Prošlo je već tjedan dana, a još nijedan vampir nije
došao po mene. Tjedan dana bilo im je više nego dovoljno
da se vrate, tako da im sigurno nisam najvažnija. Najvjerojatnije
će, kao što sam već zaključila, po mene doći
noću. Vjerojatnost da za mnom odu u La Push mnogo je
manja od mogućnosti da mi Sam preotme Jacoba.
Zbog toga se vrijedi izložiti opasnosti zabite šumske
ceste. Ne kao usputni posjet da se vidi što ima nova.
Znam što ima nova. Ovo je spasiteljska misija. Idem
razgovarati s Jacobom – oteti ga, budem li morala. Jedanput
sam na javnoj televiziji gledala emisiju o deprogramiranju
osoba kojima je bio ispran mozak. Mora postojati
nekakav lijek.
Zaključila sam da bi ipak bilo najbolje prvo nazvati
Charlieja. Možda bi policija trebala provjeriti to što se
zbiva u La Pushu. Utrčala sam u kuću, žureći da što prije
krenem dalje.
Charlie se osobno javio na telefon u postaji.
“Načelnik Swan.”
“Tata, Bella je.”
“Što nije u redu?”
Ovaj put mu nisam mogla prigovoriti što već sluti
katastrofu. Glas mi je podrhtavao.
“Zabrinuta sam za Jacoba.”
“Zašto?”, upitao me, iznenađen neočekivanom temom.
“Mislim... mislim da se nešto čudno zbiva dolje u
rezervatu. Jacob mi je rekao da se neke čudne stvari zbivaju
s njegovim vršnjacima. A sad se on ponaša jednako
tako, i bojim se.”
“Kakve to stvari?” Obratio mi se službenim glasom
policijskog djelatnika. To je bilo dobro; znači da ozbiljno
shvaća to što mu govorim.
“Isprva ga je bio strah, onda me počeo izbjegavati,
a sada... Bojim se da se uključio u onu njihovu bizarnu
bandu, Samovu bandu. Bandu Sama Uleyja.”
“Sama Uleyja?”, ponovio je Charlie, opet iznenađen.
“Da.”
Charlie je pri odgovoru zvučao opuštenije. “Nešto si
ti tu krivo shvatila, Bells. Sam Uley je sjajan momak.
Dobro, već je sad muškarac. Dobar sin. Da samo čuješ
kako Billy govori o njemu. Stvarno čuda čini za mladež
u rezervatu. Upravo te on – ”, Charlie se prekinuo usred
rečenice, a ja sam pretpostavila da je htio spomenuti noć
kad sam se izgubila u šumi. Brzo sam produžila dalje.
“Tata, nije to tako. Jacob ga se bojao.”
“Jesi li razgovarala s Billyjem o tome?” Sada me pokušavao
smiriti. Prestao me ozbiljno shvaćati čim sam
mu spomenula Sama.
“Billy se ne zabrinjava.”
“Pa, Bella, onda sam siguran da je sve u redu. Jacob
je klinac; vjerojatno se samo zezao. Siguran sam da je s
njim sve u redu. Ne može on iz sata u sat biti s tobom,
napokon.”
“Nije stvar u meni”, ostala sam uporna, ali bitka je
već bila izgubljena.
“Nemoj se ti ništa zabrinjavati. Pusti da se Billy brine
za Jacoba.”
“Charlie...” Počinjala sam zvučati cendravo.
“Bells, imam pune ruke posla. Dvoje turista nestalo
nam je na stazi kraj polukružnog jezera.” Čula sam mu
prizvuk strepnje u glasu. “Ti vukovi su stvarno postali
strašan problem.”
Njegova mi je vijest načas odvratila pažnju – zapanjila
me, tačnije. Nije nikako moguće da su vukovi mogli
preživjeti okršaj s Laurentom...
“Jesi li siguran da im se upravo to dogodilo?”, upitala
sam ga.
“Nažalost, jesam, srce. Našli smo – ” Zastao je. “Opet
smo našli otiske, a ovaj put... i nešto krvi.”
“Oh!” Znači da zacijelo nije došlo do sukoba. Laurent
je očito jednostavno utekao vukovima, ali zašto?
Ono što sam vidjela na proplanku postajalo mi je sve
čudnije – sve teže shvatljivo.
“Slušaj, stvarno imam posla. Ne brini se za Jakea, Bella.
Siguran sam da to nije ništa.”
“Pa dobro”, rekla sam mu odsječno, osjetivši nemoć
nakon što me podsjetio na neodgodiviju krizu koja nam
prijeti. “Bok.” Spustila sam slušalicu.
Jednu dugu minutu samo sam zurila u telefon. Pa što
onda, odlučila sam.
Billy se javio nakon drugog zvona.
“Halo?”
“Hej, Billy”, gotovo sam zarežala. Pokušala sam zvu238
čati susretljivije kad sam nastavila. “Mogu li dobiti Jacoba,
molim?”
“Jake nije kod kuće.”
Ma nemoj mi reći. “Znaš li gdje je?”
“Vani s prijateljima.” Billy je zvučao oprezno.
“Je li? S nekim koga znam? S Quilom?” Bilo mi je
jasno da ne zvučim opušteno kao što sam htjela.
“Ne”, polako je rekao Billy. “Mislim da danas nije s
Quilom.”
Nisam bila tako glupa da spomenem Samovo ime.
“S Embryjem?”, upitala sam ga.
Billy mi je susretljivije odgovorio na to pitanje. “Aha,
s Embryjem je.”
To mi je bilo dovoljno. Embry je bio njihov.
“Pa, reci mu da me nazove kad se vrati kući, u redu?”
“Jasno, jasno. Nema problema.” Škljoc.
“Vidimo se uskoro, Billy”, promrsila sam u prekinutu
vezu.
Odvezla sam se u La Push spremna na čekanje. Cijelu
ću noć prosjediti pred njegovom kućom ako budem
morala. Neću otići u školu. Klinac se mora prije ili poslije
vratiti kući, a kad se vrati, morat će porazgovarati
sa mnom.
Bila sam tako obuzeta mislima da mi se činilo da je
putovanje od kojeg sam tako strepila potrajalo samo nekoliko
sekundi. Prije nego što sam očekivala, šuma se
počela rijediti, i shvatila sam da ću uskoro ugledati prve
kućice u rezervatu.
Okrenut meni leđima, lijevom stranom ceste hodao
je visok momak s kapicom za bejzbol.
Dah mi je samo na trenutak zastao u grlu, od nade
da mi se bar ovaj put posrećilo, pa sam naišla na Jacoba
bez naročitog truda. Ali ovaj dečko bio je preširok, a
pod kapicom je nosio kratku kosu. Čak i s leđa, bila sam
sigurna da je to Quil, premda je izgledao krupniji nego
kad sam ga prošli put vidjela. Što je to s tim mladim
Quileuteima? Zar ih hrane nekakvim pokusnim hormonima
rasta?
Prešla sam na pogrešnu stranu ceste i zaustavila se
pokraj njega. Podigao je pogled kad mu se približilo urlikanje
mojeg kamioneta.
Quilov izraz lica zastrašio me više nego što me iznenadio.
Lice mu je bilo blijedo i zamišljeno, a čelo naborano
od brige.
“O, hej, Bella”, tupo me pozdravio.
“Bok, Quile... Jesi li dobro?”
Utučeno me pogledao. “U redu sam.”
“Hoćeš da te nekamo odbacim?”, ponudila sam mu.
“Može, valjda”, promrmljao je. Odvukao se oko haube
kamioneta i ušao sa suvozačke strane.
“Kamo ćemo?”
“Kuća mi je na sjevernoj strani mjesta, tamo iza trgovine”,
rekao mi je.
“Jesi li danas vidio Jacoba?” Pitanje je izletjelo iz
mene gotovo prije nego što je završio rečenicu.
Željno sam pogledala Quila, iščekujući njegov odgovor.
Na sekundu je pogledao kroz vjetrobran prije nego
što će progovoriti. “Izdaleka”, napokon je rekao.
“Izdaleka?”, ponovila sam za njim.
“Pokušao sam otići za njima – bio je s Embryjem.”
Govorio je tiho, pa ga je bilo teško čuti uz moj motor. Prignula
sam se bliže. “Znam da su me vidjeli. Ali okrenuli
su se i samo nestali u drveću. Ne bih rekao da su bili sami
– mislim da su Sam i njegova ekipa možda bili s njima.
Sat vremena sam tumarao šumom i dozivao ih. Tek
što sam opet pronašao cestu kad si ti naišla.”
“Znači, Sam ga je stvarno pridobio.” Riječi su mi se
malo izobličile – škrgutala sam zubima.
Quil me pogledao. “Znaš za to?”
Kimnula sam glavom. “Jake mi je rekao... prije.”
“Prije”, ponovio je Quil za mnom i udahnuo.
“Jacob se sada jednako iskvario kao i ostali?”
“Uopće se ne odvaja od Sama.” Quil je okrenuo glavu
i pljunuo kroz otvoreni prozor.
“A prije toga – je li svakoga izbjegavao? Je li ga nešto
mučilo?”
Progovorio je prigušeno i oporo. “Kraće nego ostale.
Možda jedan dan. Onda ga je Sam ulovio.”
“Što misliš, u čemu je stvar? U drogi ili nečemu takvom?”
“Nepojmljivo mi je da Jacob ili Embry pristanu na
nešto takvo... ali što bih ja znao? Što bi drugo moglo
biti? I zbog čega se starci ne brinu?” Odmahnuo je glavom,
a u očima mu se sada ukazao strah. “Jacob nije htio
sudjelovati u toj... sekti. Ne shvaćam što ga je to moglo
promijeniti.” Zagledao se u mene, sav u strahu. “Ne želim
biti sljedeći.”
U mojim se očima odražavao njegov strah. Sad sam
drugi put čula da se to naziva sektom. Zadrhtala sam.
“Pomažu li ti roditelji imalo?”
Složio je grimasu. “Baš. Moj djed je u vijeću s Jacobovim
tatom. Ako njega pitaš, Sam Uley je nešto najbolje
što se ovdje odvajkada dogodilo.”
Jedan dugi trenutak samo smo gledali jedno u drugo.
Sada smo bili u La Pushu, a moj kamionet jedva je milio
praznom cestom. Vidjela sam da jedina trgovina u gradu
nije više daleko.
“Idem ja tu van”, rekao je Quil. “Kuća mi je odmah
ondje.” Pokazao je prema malom drvenom pravokutniku
iza trgovine. Stala sam uz rub ceste, a on je iskočio iz
kamioneta.
“Ja idem pričekati Jacoba”, kazala sam mu tvrdim
glasom.
“Puno sreće.” Zalupio je vratima i odvukao se dalje
cestom, pognute glave, pogurenih ramena.
Quilovo lice proganjalo mi je misli kad sam skrenula
natrag u širokom luku i krenula natrag prema Blackovima.
U smrtnom je strahu da ne bude sljedeći. Pa što se
to ovdje događa?
Zaustavila sam se ispred Jacobove kuće, ugasila motor
i spustila prozore. Bio je sparan dan, bez i daška vjetra.
Podigla sam noge na upravljač i pripremila se na čekanje.
Opazila sam kretnju krajičkom oka – okrenula sam
se i ugledala Billyja kako me zbunjeno gleda kroz prozor
dnevne sobe. Mahnula sam mu jedanput i suzdržano se
osmjehnula, ali nisam izlazila.
Stisnuo je oči; pustio je da zavjesa padne natrag preko
okna.
Bila sam spremna ostati ovdje koliko bude trebalo,
ali poželjela sam imati nekog posla. Iskopala sam kemijsku
s dna ruksaka, i jedan stari ispit. Počela sam crtkarati
na poleđini lista papira.
Stigla sam tek nažvrljati jedan red rombova kad mi je
neko odsječno pokucao na vrata.
Poskočila sam i podigla pogled, očekujući Billyja.
“Što ti tu radiš, Bella?”, zarežao je Jacob.
Blijedo sam ga pogledala, sva zaprepaštena.
Jacob se drastično promijenio u ovih nekoliko tjedana
otkako sam ga zadnji put vidjela. Najprije sam na njemu
uočila kosu – od onih prekrasnih vlasi više nije bilo ni
traga. Podšišao ju je vrlo kratko, tako da mu je glavu prekrivao
tamni sjaj, sličan crnom satenu. Plohe lica kao da
su mu se pomalo skrutnule, stegnule... ostarjele. I vrat i
ramena promijenili su mu se, postali nekako deblji. Ruke
kojima se uhvatio za okvir mog prozora djelovale su mi
ogromno, tetiva i žila izraženijih pod crvenkastosmeđom
kožom. Ali te tjelesne promjene bile su nebitne.
Zbog izraza lica bio mi je gotovo potpuno neprepoznatljiv.
Onog otvorenog, prijaznog osmijeha više nije
bilo,upravo kao ni kose, a toplina u njegovim tamnim
očima pretvorila se u smrknutu kivnost koja me smjesta
zabrinula. U Jacobu je sada bilo mraka. Kao da mi je
sunce ugasnulo.
“Jacobe?”, prošaptala sam.
Samo je buljio u mene napetim i ljutitim očima.
Shvatila sam da nismo sami. Iza njega stajala su još
četvorica; svi visoki, crvenkastosmeđe kože, crne kose
kratko podšišane baš kao u Jacoba. Mogli su biti braća
– nisam čak uspijevala razaznati Embryja u skupini.
Sličnost je samo pojačavalo silno slično neprijateljstvo u
svakom paru očiju.
U svakom paru, osim jednog. Nekoliko godina stariji
od svih ostalih, Sam je stajao na samom kraju, spokojan
i pun samopouzdanja. Morala sam progutati žuč koja mi
se nadigla u grlu. Poželjela sam ga opaliti. Ne, poželjela
sam još više od toga. Više od svega, poželjela sam biti
nesmiljena i smrtonosna, da se niko ne usudi pačati u
mene. Da utjeram strah u kosti jednom Samu Uleyju.
Htjela sam biti vampirica.
Ta silovita želja snašla me na prepad i ostavila me
bez daha. To mi je bila najmanje dopustiva želja – čak
i ako bih je poželjela iz jednog ovako zlonamjernog razloga,
stjecanja nadmoći nad neprijateljem – jer mi je
bila najbolnija. Ta mi je budućnost zauvijek uskraćena;
nikad mi zapravo ni nije bila dostupna. S mukom sam se
pokušala pribrati dok me rupa u grudima šuplje boljela.
“Po što si došla?”, oštro me upitao Jacob, zgražajući
se sve više dok je gledao kako mi se osjećaji poigravaju
licem.
“Htjela bih razgovarati s tobom”, rekla sam mu slabašnim
glasom. Pokušala sam se usredotočiti, ali još sam
bila ošamućena od bijega mojeg zabranjenog sna.
“Izvoli”, prosiktao je kroz zube. Opako je buljio u
mene. Nikad nisam vidjela da nikoga tako gleda, a najmanje
mene. To me iznenađujuće snažno zaboljelo –
kao tjelesna bol, kao probadanje u glavi.
“Nasamo!”, oštro sam prošaptala, a glas mi je sada
ojačao.
Osvrnuo se, a znala sam koga će pogledati. Svi su se
okrenuli da vide kako će Sam reagirati.
Sam je jedanput kimnuo glavom, nimalo kosnut.
Nešto je kratko rekao na nekom meni nepoznatom, tečnom
jeziku – sa sigurnošću sam znala samo to da nije
ni francuski ni španjolski, ali pretpostavila sam da je to
jezik Quileutea. Okrenuo se i ušao u Jacobovu kuću.
Ostali, vjerojatno Paul, Jared i Embry, ušli su za njim.
“Okej.” Jacob mi je djelovao malo manje ljutito kad
su ostali otišli. Lice mu je bilo malo smirenije, ali ujedno
i beznadnije. Kutovi usana kao da su mu trajno bili
spušteni.
Duboko sam udahnula. “Znaš što mene zanima.”
Nije mi odgovorio. Samo je ogorčeno zurio u mene.
Zurila sam i ja u njega, a šutnja se otegnula. Uznemi244
ravala me bol u njegovu licu. Osjećala sam kako mi se u
grlu počinje stvarati knedla.
“Možemo se prošetati?”, upitala sam ga, dok sam još
mogla govoriti.
Nije mi ni na koji način odgovorio; izraz lica nije mu
se promijenio.
Izašla sam iz auta, osjećajući skrivene oči što me promatraju
s prozora, i krenula prema drveću sa sjeverne
strane. Koraci su mi šljapkali po vlažnoj travi i blatu kraj
ceste, a kako je to bio jedini zvuk, isprva sam pomislila
da nije pošao za mnom. Ali kad sam se osvrnula, opazila
sam ga odmah kraj mene. Stopalima je nekako pronašao
manje bučan put od mojega.
Osjetila sam se bolje na početku šume, gdje nas Sam
više nikako ne može vidjeti. Dok smo šetali, upinjala sam
se smisliti što bi valjalo reći, ali ništa mi nije padalo na
pamet. Samo sam postajala sve više i više ljuta što je Jacob
dopustio da ga vrbuju... što je Billy to dopustio... što Sam
može samo stajati, tako spokojan i pun samopouzdanja...
Jacob je odjednom ubrzao korak, lako se odmaknuvši
od mene na dugim nogama. Zatim se okrenuo na peti
i pogledao me, ispriječivši mi se na putu, tako da sam i
sama morala stati.
Smela me izrazita gracioznost njegove kretnje. Jacob
je nekoć bio gotovo jednako nespretan kao i ja zbog svojeg
beskonačnog rasta. Kada se to promijenilo?
Ali Jacob mi nije dao vremena da razmislim o tome.
“Daj da to obavimo”, rekao je tvrdim, hrapavim glasom.
Pričekala sam. Zna on što ja želim.
“Nije to ono što misliš.” Glas mu je naglo postao umoran.
“Nije ni ono što sam ja mislio – teško sam se prevario.”
“Pa što je to onda?”
Jedan dugi trenutak proučavao mi je lice, premišljajući
se. Ljutnja mu nijednog trenutka nije posve nestala
iz očiju. “Ne mogu ti reći”, napokon je kazao.
Stisnula sam čeljust i progovorila kroz zube. “Mislila
sam da smo prijatelji.”
“Bili smo.” Blago je naglasio prošlo svršeno vrijeme.
“Ali tebi više ne trebaju prijatelji”, rekla sam ogorčeno.
“Imaš ti Sama. Ma zar to nije divno – oduvijek si mu
se tako divio.”
“Prije ga nisam razumio.”
“A sada si progledao. Haleluja.”
“Nije to bilo onako kao što sam mislio. Nije Sam kriv
za ovo. Pomaže mi najviše što može.” Glas mu je postao
krhak, pa je pogledao preko moje glave, u daljinu, dok
mu je gnjev gasnuo u očima.
“On tebi pomaže”, sumnjičavo sam ponovila. “Ma
jasno.”
Ali nije mi se činilo da me Jacob sluša. Disao je odsječno,
duboko, ne bi li se smirio. Bio je tako ljut da su
mu se ruke tresle.
“Jacobe, molim te”, prošaptala sam. “Zar mi nećeš
reći što se dogodilo? Možda ti mogu pomoći.”
“Niko meni više ne može pomoći.” Izrekao je to kao
potmuli jauk; glas mu je pritom prepukao.
“Pa što ti je on to učinio?”, naglo sam ga upitala,
dok su mi se suze skupljale u očima. Ispružila sam ruke
prema njemu, kao i jedanput prije, prilazeći mu da ga
zagrlim.
Ovaj put se lecnuo i odmaknuo od mene, podižući
dlanove da me odbije.
“Ne diraj me”, šapnuo je.
“Je li Sam zarazan?”, promrmljala sam. Glupe suze
pobjegle su mi iz kutova očiju. Otrla sam ih nadlanicom
i prekrižila ruke na prsima.
“Prestani svaljivati krivnju na Sama.” Izgovorio je to
brzo, praktički refleksno. Podigao je ruke da ih omota
oko kose koju više nije imao, a zatim ih je mlitavo spustio
uz bok.
“Na koga da onda svalim krivnju?”, otpovrnula sam
mu.Gotovo da se osmjehnuo; bio je to sumoran i izvitoperen
izraz lica.
“Bolje da ne znaš.”
“Ma vraga je bolje!”, brecnula sam se. “Želim to znati,
i to smjesta.”
“Varaš se”, brecnuo se i on na mene.
“Kako se ti meni usuđuješ reći da se varam – nisam
ja ta kojoj su isprali mozak! Reci mi smjesta ko je kriv za
sve ovo, ako ne tvoj obožavani Sam!”
“Sama si to tražila”, zarežao je na mene, a oči su mu
se tvrdo zakrijesile. “Ako hoćeš svaliti krivnju na nekoga,
uperi radije prstom na one prljave, smrdljive krvopije
koje tako voliš.”
Usta su mi se objesila, a dah mi je hučno izletio iz pluća.
Skamenila sam se, probodena dvosjeklim mačevima.
Bol mi se poznatim putanjama izvijala tijelom, rasparana
rupa drapala me iznutra prema van, ali to je bilo tek
na drugom mjestu, tek pozadinska glazba za kaos mojih
misli. Nisam mogla vjerovati da sam ga tačno čula. Na
licu mi nije bilo ni tračka neodlučnosti. Samo srdžbe.
Usta su mi i dalje bila obješena.
“Rekao sam ti da bi ti bilo bolje da to ne znaš”, rekao je.
“Ne shvaćam na koga to misliš”, prošaptala sam.
Podigao je obrvu u nevjerici. “Mislim da tačno shvaćaš
na koga to mislim. Nećeš me tjerati da to izgovorim,
nadam se. Nije mi drago nanositi ti bol.”
“Ne shvaćam na koga to misliš”, mehanički sam ponovila.
“Na Cullenove”, polako je kazao, rastežući tu riječ,
pomno mi pritom promatrajući lice. “Vidio sam te –
vidim ti u očima što proživljavaš kada kažem njihovo
ime.”
Odmahivala sam glavom niječno amo-tamo, nastojeći
je istodobno razbistriti. Odakle on to zna? I kakve to
veze ima sa Samovom sektom? Je li to banda mrzitelja
vampira? Kakvog smisla ima osnivanje takvog društva
kad vampiri više ne žive u Forksu? Zbog čega bi Jacob
počeo vjerovati u priče o Cullenovima sada, kad su svi
njihovi tragovi odavno nestali i više se neće vratiti?
Predugo mi je trebalo da smislim pravi odgovor.
“Nemoj mi samo reći da sada slušaš Billyjeve blesave
predrasude”, rekla sam u bijednom pokušaju da mu se
podrugnem.
“On zna više nego što sam mu voljan priznati.”
“Budi ozbiljan, Jacobe.”
Prostrijelio me kritičkim pogledom.
“Pustimo praznovjerice”, brzo sam pridodala. “Još ne
vidim za što ti to kriviš” – lecnula sam se – “Cullenove.
Otišli su prije više od pola godine. Kako njih možeš kriviti
za ono što Sam sada radi?”
“Sam ništa ne radi, Bella. I znam da su otišli. Ali ponekad...
stvari se pokrenu, a onda je prekasno.”
“Što se to pokrenulo? Za što je to prekasno? Za što ti
to njih kriviš?”
Odjednom mi se unio u lice, očiju žarkih od srdžbe.
“Za to što postoje”, prosiktao je.
Iznenadila sam se i smela kad sam opet začula upozorenje
Edwardovim glasom sada, kad se čak nisam ni
bojala.
“Samo mirno, Bella. Ne izazivaj ga”, upozorio me
Edward u uho.
Otkako se Edwardovo ime probilo kroz zidove iza
kojih sam ga pomno pohranila, nisam ga više mogla
ponovno zarobiti. Sad me nije boljelo – u dragocjenim
sekundama kad sam čula njegov glas.
Jacob se pjenio preda mnom. Sav se tresao od bijesa.
Nije mi bilo jasno odakle se obmana Edwardova glasa
nenadano našla u mome umu. Jacob je bio izvan sebe
od ljutnje, ali to je bio Jacob. Nije bilo adrenalina, nije
bilo opasnosti.
“Pruži mu priliku da se smiri”, ustrajno je nastavio
Edwardov glas.
Zbunjeno sam odmahnula glavom. “Govoriš gluposti”,
rekla sam obojici.
“Pa dobro”, odgovorio mi je Jacob, opet duboko dišući.
“Neću raspravljati s tobom. Ionako nije više bitno,
šteta je učinjena.”
“Kakva šteta?”
Nije se ni trgnuo kad sam mu viknula te riječi u lice.
“Pođimo natrag. Nema se više što reći.”
Zgranula sam se. “Ima se više sve reći! Nisi još ništa
ni rekao!”
Prošao je pokraj mene, koračajući natrag prema kući.
“Danas sam naišla na Quila”, viknula sam za njim.
Zastao je usred koraka, ali nije se okrenuo.
“Sjećaš se svog prijatelja Quila? E da, njega. On ti
umire od straha.”
Jacob se naglo okrenuo prema meni. Lice mu je imalo
bolan izraz. Rekao je samo: “Quil.”
“I on je zabrinut za tebe. Sav je izvan sebe.”
Jacob je u očaju gledao nekamo pokraj mene.
Podbola sam ga dalje. “Boji se da je on sada na redu.”
Jacob se pridržao za drvo, a lice mu je dobilo čudnu
nijansu zelene boje pod crvenkastosmeđom površinom.
“Nije on sada na redu”, promrsio je Jacob u bradu.
“Nije to moguće. Sada je gotovo. Ovo se ne bi smjelo i
dalje događati. Zašto? Zašto?” Šakom je opalio o drvo.
Nije to bilo veliko drvo, tek vitko drvce, nekoliko pedalja
više od Jacoba. Ali svejedno sam se iznenadila kad je
deblo popustilo i glasno puklo pod njegovim udarcima.
Jacob se zagledao u oštar prijelom u šoku koji se brzo
pretvorio u užasnutost.
“Moram natrag.” Naglo se okrenuo i udaljio tako brzim
koracima da sam morala potrčati za njim.
“Natrag Samu!”
“Možeš i tako gledati na to”, učinilo mi se da je rekao.
Mrmljao je i gledao u suprotnom smjeru.
Otrčala sam za njim sve do kamioneta. “Čekaj!”, viknula
sam za njim kad je skrenuo prema kući.
Okrenuo se prema meni, i ugledala sam da mu se
ruke ponovno tresu.
“Idi kući, Bella. Ne mogu se više družiti s tobom.”
Ta glupa, nebitna povreda bila je nevjerojatno bolna. Suze
su mi opet navrle na oči. “Zar ti to... prekidaš sa mnom?” Riječi
su bile posve pogrešne, ali nisam mogla bolje sročiti to
što ga želim upitati. Napokon, to što smo Jake i ja imali bilo
je veće od svake romance iz školskih klupa. Jače.
Gorko se, kratko nasmijao. “Teško. Kad bi tako bilo, rekao
bih: ‘Ostanimo i dalje prijatelji.’ A niti to ne mogu reći.”
“Jacobe... zašto? Sam ti ne dopušta da imaš druge
prijatelje? Molim te, Jake. Obećao si mi. Trebaš mi!” Šuplja
praznina mog prijašnjeg života – prije nego što je
Jacob vratio neki tračak razuma u njega – propela se na
stražnje noge i suočila sa mnom. Grlo mi se stisnulo od
usamljenosti.
“Žao mi je, Bella.” Jacob je jasno rekao svaku riječ
hladnim glasom koji kao da nije bio njegov.
Nisam vjerovala da Jacob zaista želi upravo to reći.
Kao da se nešto drugo nastojalo izraziti kroz njegove ljutite
oči, ali nisam shvaćala tu poruku.
Možda ovdje uopće nije stvar u Samu. Možda ovo
nema nikakve veze s Cullenovima. Možda se on samo
pokušava izvući iz beznadne situacije. Možda bih ga trebala
pustiti da se tome i posveti, ako je to najbolje za
njega. Tako bih trebala učiniti. To bi bilo ispravno.
Ali začula sam kako mi glas bježi šapatom.
“Oprosti mi što nisam mogla... prije... kad bih bar
mogla promijeniti svoje osjećaje prema tebi, Jacobe.”
Očajnički sam mu se nastojala približiti, rastežući istinu
toliko da se gotovo izobličila u laž. “Možda... možda
ću se promijeniti”, prošaptala sam. “Možda, ako mi daš
vremena... samo nemoj sada dizati ruke od mene, Jake.
Ne mogu to podnijeti.”
Lice mu je u sekundi prešlo iz bijesa u patnju. Ispružio
je jednu drhtavu ruku prema meni.
“Ne. Nemoj tako razmišljati, Bella, molim te. Ne krivi
sebe, nemoj misliti da si ti odgovorna za ovo. Cijeli je
razlog u meni. Kunem ti se, nema to veze s tobom.”
“Nisi ti kriv, nego ja”, prošaptala sam. “Eto nečeg novog.”
“Ozbiljno ti kažem, Bella. Ja nisam...” Počeo se upinjati,
govoreći sve promuklije dok je nastojao obuzdati
osjećaje. Oči su mu bile na mukama. “Nisam više dovoljno
dobar da ti budem prijatelj, a ni bilo što drugo.
Nisam ono što sam prije bio. Ne valjam.”
“Što?” Blenula sam u njega zbunjeno i zgroženo. “Što
ti to govoriš? Mnogo si bolji od mene, Jake. Valjaš! Ko
ti je rekao da ne valjaš? Sam? To je opaka laž, Jacobe!
Ne smiješ mu dopustiti da ti to govori!” Odjednom sam
opet počela vikati.
Jacobovo se lice stvrdnulo i izravnalo. “Niko mi ništa
nije morao govoriti. Znam ja što sam.”
“Ti si moj prijatelj, eto što si! Jake – nemoj!”
Počeo se odmicati od mene.
“Žao mi je, Bella”, ponovio je; ovaj put je to tek shrvano
promrmljao. Okrenuo se i gotovo utrčao u kuću.
Nisam se mogla maknuti s mjesta. Samo sam zurila u
tu kućicu; izgledala mi je premala da u nju stanu četiri
krupna dečka i dva još krupnija muškarca. Iznutra nije
bilo reakcije. Ni podrhtavanja na rubu zavjese, ni zvuka
glasova ili kretnji. Prazno je stajala preda mnom.
Kiša je počela rominjati, bockajući mi kožu tu i
tamo. Nisam mogla odmaknuti pogled od kuće. Jacob
će se vratiti. Mora.
Kiša se pojačala, a s njom i vjetar. Kapi više nisu padale
odozgo, već ukoso, sa zapadne strane. Osjetila sam slani
miris okeana. Kosa mi je lamatala u lice, lijepeći se za
smočena mjesta i petljajući mi se u trepavice. Čekala sam.
Vrata su se napokon otvorila, a ja sam s olakšanje
zakoraknula prema njima.
Billy je izašao u kolicima na vrata. Nisam vidjela nikoga
iza njega.
“Upravo je zvao Charlie, Bella. Rekao sam mu da si
krenula kući.” Oči su mu bile pune samilosti.
Ta samilost je nekako stavila tačku na sve. Nisam ništa
rekla. Samo sam se robotski okrenula i ušla u kamionet.
Ostavila sam otvorene prozore, pa su sjedala bila
zalivena kišom. Nije mi to bilo bitno. Ionako sam bila
mokra do kože.
Nije onoliko loše! Nije onoliko loše!, pokušala me utješiti
moja svijest. A to je i bilo tačno. Ovo nije bilo onoliko
loše. Ovo nije bio kraj svijeta, ponovno. Ovo je samo
bio kraj onog sitnog mira koji mi je još bio preostao. I
to je bilo sve.
Nije onoliko loše, složila sam se, a zatim dodala: ali
dovoljno je loše.
Mislila sam da mi je Jake ljekovito djelovao na rupu
u grudima – ili da ju je bar ispunjavao, da me više ne
boli toliko. Varala sam se. Samo je dubio vlastitu rupu u
meni, tako da sam sada ostala prošupljena kao ementaler.
Čudilo me što se sva još nisam raspala.
Charlie me čekao na trijemu. Kad sam polako zaustavila
kamionet, izašao mi je u susret.
“Nazvao je Billy. Rekao je da si se posvađala s Jakeom
– i da te to dosta pogodilo”, objasnio mi je kad mi
je otvorio vrata.
Zatim mi je ugledao lice. Svojevrsno užasnuto prepoznavanje
pojavilo mu se u izrazu. Pokušala sam iznutra opipati
svoje lice, da shvatim što on to vidi. Činilo mi se da izgledam
prazno i hladno, i shvatila sam na što će ga to podsjetiti.
“Nije baš tako bilo”, promrmljala sam.
Charlie me obgrlio i pomogao mi da izađem. Nije
ništa rekao na to što sam potpuno mokra.
“Pa kako je onda bilo?”, upitao me kad smo ušli u
kuću. Skinuo je pritom dekicu s naslona kauča i ogrnuo
me njome. Shvatila sam da se i dalje sva tresem.
Zvučala sam beživotno. “Sam Uley kaže da se Jacob
više ne smije družiti sa mnom.”
Charlie me začuđeno pogledao. “Ko ti je to rekao?”
“Jacob”, izjavila sam, iako to nije bilo tačno ono što
je rekao. Svejedno je bilo tačno.
Charlie je skupio obrve. “Stvarno misliš da nešto nije
u redu s tim malim Uleyjem?”
“Znam da nije. Makar mi Jacob nije htio reći o čemu
se radi.” Čula sam kako mi voda kapa iz odjeće i pljuska
o linoleum. “Idem se presvući.”
Charlie se udubio u misli. “Dobro”, odsutno je rekao.
Odlučila sam se otuširati jer sam bila sva promrzla,
ali vruća voda nimalo mi nije uspjela podići temperaturu
kože. Još sam se smrzavala kad sam odustala i zatvorila
vodu. U nagloj tišini čula sam kako Charlie s
nekim razgovara u prizemlju. Umotala sam se u ručnik i
odškrinula vrata kupaonice.
Charlie je zvučao ljutito. “Nemoj ti meni prodavati
takve štoseve. To nema veze s vezom.”
Zatim je ušutio, a ja sam shvatila da telefonira. Prošla
je jedna minuta.
“Da nisi okrivio Bellu za to!”, odjednom je viknuo
Charlie. Poskočila sam. Kad je opet progovorio, glas mu je
bio razgovjetniji i tiši. “Bella je od prvog dana jasno davala
do znanja da su ona i Jacob samo prijatelji... Pa, ako je u
tome stvar, zašto to odmah nisi rekao? Ne, Billy, mislim da
ona ima pravo u tome... Zato što znam svoju kćer, a ako
ona kaže da je Jacob prije toga bio u strahu – ” Prekinuo
se usred rečenice, a kad je odgovorio, opet je gotovo vikao.
“Kako to misliš da ne znam svoju kćer onoliko koliko
mislim da je znam!” Saslušao ga je jednu sekundicu, a
onda odgovorio tako tiho da ga gotovo nisam čula. “Ako
misliš da ću je na to podsjećati, onda bolje opet razmisli.
Tek što je počela to prevladavati, i to uglavnom zbog Jacoba,
mislim. Ako mi opet padne u onu depresiju zbog
toga što Jacob već radi s tim tvojim Samom, onda će
Jacob morati meni polagati račune. Prijatelj si mi, Billy,
ali ovo pogađa moju obitelj.”
Došlo je do jedne stanke dok mu je Billy odgovarao.
“Tu si potpuno u pravu – neka mi samo ti balavci
malim prstom nešto pogriješe, ja ću saznati za to. Držat
ćemo ih na oku, u to budi siguran.” Više nije bio Charlie;
sad je bio načelnik Swan.
“U redu. Da. Do viđenja.” Spustio je slušalicu s treskom.
Brzo sam na prstima otišla kroz hodnik u svoju sobu.
Charlie je ljutito gunđao u kuhinji.
Znači, Billy je odlučio svaliti krivnju na mene. Davala
sam Jacobu lažne nade, a njemu je napokon to dojadilo.
Bilo mi je to čudno, jer i sama sam se toga bojala, ali
nakon onoga što mi je Jacob danas na kraju rekao, nisam
više vjerovala u to. Ovdje su razlozi bili mnogo veći od
neuzvraćene zaljubljenosti, pa me iznenadilo što se Billy
spustio dotle da tako nešto kaže. Pomislila sam da je ta
tajna koju čuvaju mnogo veća nego što sam zamišljala.
Barem je Charlie sada na mojoj strani.
Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Život mi
je trenutačno izgledao dovoljno mračno da sam si dopustila
da varam. Rupa – sad već rupe – ionako me bole, pa
zašto ne bih? Pronašla sam jednu uspomenu – ne stvarnu
uspomenu, koja bi me previše boljela, već lažnu uspomenu
na Edwardov glas u mojoj svijesti danas popodne
– i počela je vrtjeti i vrtjeti u glavi sve dok nisam zaspala,
dok su mi suze i dalje smireno tekle niz prazno lice.
Te sam noći sanjala novi san. Kiša je padala, a Jacob
je nečujno hodao uz mene, iako je pod mojim nogama
tlo strugalo poput suhog šljunka. Ali nije to bio moj
Jacob; bio je to ovaj novi, ogorčeni, graciozni Jacob.
Glatka gipkost njegovog hoda podsjetila me na nekog
drugog, a onda, dok sam ga gledala, crte lica počele su
mu se mijenjati. Crvenkasta boja njegove kože izblijedila
je, ostavljajući mu lice bijelo poput kosti. Oči su
mu postale zlaćane, pa grimizne, pa ponovno zlaćane.
Ostrižena kosa povijala mu se na povjetarcu, postajući
brončana tamo gdje ju je vjetar doticao. A lice mu je postalo
tako lijepo da mi se srce razbilo. Ispružila sam ruku
prema njemu, ali on je ustuknuo, podižući ruke kao štit.
I zatim je Edward iščezao.
Kad sam se probudila u mraku, nisam bila sigurna
jesam li to tek počela plakati, ili su mi suze tekle u snu i
sada samo teku i dalje. Zurila sam u svoj mračni strop.
Osjećala sam da je gluhi sat noći – još sam bila u polusnu,
možda i više nego u polusnu. Umorno sam sklopila
oči i usrdno se ponadala snu bez snova.
Tada sam začula onaj šum koji me zacijelo i probudio.
Nešto oštro strugalo je cijelim mojim prozorskim
oknom uz resko cičanje, kao nokti po staklu.
i shvatila da sam proživjela još jednu noć, iznenadila
bih se. Nakon što bi prvo iznenađenje prošlo, srce bi mi
počelo tući, a dlanovi se znojiti; nisam mogla opet početi
disati kako treba sve dok ne bih ustala i uvjerila se da
je i Charlie preživio.
Bilo mi je jasno da se on brine – gleda me kako skačem
na svaki glasniji zvuk, ili odjednom problijedim iz nekog
njemu neodredivog razloga. Sudeći prema pitanjima koja
bi mi postavio tu i tamo, zaključila sam da smatra kako je
za tu promjenu kriv Jacob, koji se nikako ne javlja.
Strava, koja mi je uvijek bila prva na pameti, obično
bi mi odvratila pozornost od činjenice da je prošao još
jedan tjedan a da me Jacob nije nazvao. Ali kad bih se
uspjela usredotočiti na normalan život – ako mi je život
uopće ikada bio normalan – to mi je smetalo.
Grozno mi je nedostajao.
Već mi je dovoljno teško bilo samovati prije nego
što sam premirala od straha. Sada sam više nego ikad
žudjela za njegovim bezbrižnim smijehom i zaraznim
smiješkom. Trebale su mi sigurna uračunljivost njegove
radionice u garaži i njegova topla ruka oko mojih hladnih
prstiju.
Gotovo sam očekivala da me nazove u ponedjeljak.
Da je ostvario neki napredak s Embryjem, zar mi ga ne
bi htio javiti? Htjela sam vjerovati u to da je cijelo ovo
vrijeme zauzet brigom za prijatelja, a ne da je jednostavno
digao ruke od mene.
Nazvala sam ga u utorak, ali niko se nije javio. Zar još
uvijek ima kvarova na telefonskim linijama? Ili je Billy
kupio lovca na pozivne brojeve?
U srijedu sam ga zvala svakih pola sata sve do iza
jedanaest navečer, u očajničkoj potrebi za toplim Jacobovim
glasom.
U četvrtak sam sjedila u kamionetu pred kućom –
zaključanih vrata – i punih sat vremena držala ključeve
u ruci. Pokušavala sam samoj sebi opravdati kratak izlet
u La Push, ali nisam mogla.
Znala sam da se Laurent sad već vratio Victoriji. Odlaskom
u La Push izložila bih se riziku da jedno od njih
dvoje odvedem onamo. Što ako me sustignu dok je Jake
u blizini? Ma koliko da me to boljelo, znala sam da je
bolje za Jacoba što me izbjegava. Tako je sigurnije za
njega.
Bilo mi je već dovoljno teško zbog toga što ne mogu
smisliti kako da zaštitim Charlieja. Bilo je najvjerojatnije
da će me oni potražiti noću, a kako da nagovorim
Charlieja da ode iz kuće? Ako mu kažem istinu, smjestit
će me negdje u neku ludnicu. I to bih podnijela – čak
drage volje – kad bi to zajamčilo da će on biti na sigurnom.
Ali Victoria bi svejedno najprije došla u njegovu
kuću, tražeći mene. Ako me tu i nađe, možda bi se time
zadovoljila. Možda bi samo otišla kad završi sa mnom.
Znači, ne mogu pobjeći. Sve i da mogu, kamo bih
otišla? Do Renée? Zadrhtala sam na pomisao da svoje
smrtonosne sjenke odvučem u majčin sigurni, sunčani
svijet. Nikad je ne bih tako ugrozila.
Briga mi je izjedala rupu u želucu. Uskoro ću biti
probušena na dva mjesta.
Te večeri mi je Charlie opet izašao u susret i ponovno
nazvao Harryja da čuje jesu li Blackovi otišli iz mjesta.
Harry mu je kazao da je Billy bio na sastanku vijeća u
srijedu navečer i nije spomenuo nikakav odlazak. Charlie
me upozorio da ne budem nasrtljiva – Jacob će me
nazvati kada stigne.
U petak navečer, dok sam se vozila kući iz škole, pogodilo
me iz vedra neba.
Nisam pretjerano pazila na poznatu cestu, puštajući
da mi zvuk motora umrtvi mozak i utiša briga, kad mi je
podsvijest izrekla presudu na kojoj je zacijelo već neko
vrijeme radila bez moga znanja.
Čim mi je to palo na pamet, osjetila sam se stvarno
glupo što to nisam i prije uvidjela. Jasno, puno toga bilo
mi je na pameti – vampiri opsjednuti osvetom, divovski
mutirani vukovi, rastrgana rupa nasred mojih grudi – ali
kad sam podastrla dokaze, bilo mi je neugodno očito.
Jacob me izbjegava. Charlie kaže da izgleda čudno,
ljuto... Billyjevi nejasni, beskorisni odgovori.
Tako mi svega, znam tačno što se to događa s Jacobom.
Krivac je Sam Uley. Čak mi i more to nastoje reći.
Sam je prodro do Jacoba. Ono što se zbivalo s drugim
dečkima u rezervatu sad je spopalo i mog prijatelja. Vrbovali
su ga u Samovu sektu.
Nije uopće digao ruke od mene, shvatila sam s naletom
osjećaja.
Ostavila sam kamionet u leru pred kućom. Što da
radim? Odvagnula sam razmjere opasnosti.
Ako odem tražiti Jacoba, izlažem se riziku da me Victoria
ili Laurent zateknu s njim.
Ako ne odem po njega, Sam će ga uvući još dublje u
svoju strašnu, prinudnu bandu. Možda bude prekasno
ako nešto ubrzo ne poduzmem.
Prošlo je već tjedan dana, a još nijedan vampir nije
došao po mene. Tjedan dana bilo im je više nego dovoljno
da se vrate, tako da im sigurno nisam najvažnija. Najvjerojatnije
će, kao što sam već zaključila, po mene doći
noću. Vjerojatnost da za mnom odu u La Push mnogo je
manja od mogućnosti da mi Sam preotme Jacoba.
Zbog toga se vrijedi izložiti opasnosti zabite šumske
ceste. Ne kao usputni posjet da se vidi što ima nova.
Znam što ima nova. Ovo je spasiteljska misija. Idem
razgovarati s Jacobom – oteti ga, budem li morala. Jedanput
sam na javnoj televiziji gledala emisiju o deprogramiranju
osoba kojima je bio ispran mozak. Mora postojati
nekakav lijek.
Zaključila sam da bi ipak bilo najbolje prvo nazvati
Charlieja. Možda bi policija trebala provjeriti to što se
zbiva u La Pushu. Utrčala sam u kuću, žureći da što prije
krenem dalje.
Charlie se osobno javio na telefon u postaji.
“Načelnik Swan.”
“Tata, Bella je.”
“Što nije u redu?”
Ovaj put mu nisam mogla prigovoriti što već sluti
katastrofu. Glas mi je podrhtavao.
“Zabrinuta sam za Jacoba.”
“Zašto?”, upitao me, iznenađen neočekivanom temom.
“Mislim... mislim da se nešto čudno zbiva dolje u
rezervatu. Jacob mi je rekao da se neke čudne stvari zbivaju
s njegovim vršnjacima. A sad se on ponaša jednako
tako, i bojim se.”
“Kakve to stvari?” Obratio mi se službenim glasom
policijskog djelatnika. To je bilo dobro; znači da ozbiljno
shvaća to što mu govorim.
“Isprva ga je bio strah, onda me počeo izbjegavati,
a sada... Bojim se da se uključio u onu njihovu bizarnu
bandu, Samovu bandu. Bandu Sama Uleyja.”
“Sama Uleyja?”, ponovio je Charlie, opet iznenađen.
“Da.”
Charlie je pri odgovoru zvučao opuštenije. “Nešto si
ti tu krivo shvatila, Bells. Sam Uley je sjajan momak.
Dobro, već je sad muškarac. Dobar sin. Da samo čuješ
kako Billy govori o njemu. Stvarno čuda čini za mladež
u rezervatu. Upravo te on – ”, Charlie se prekinuo usred
rečenice, a ja sam pretpostavila da je htio spomenuti noć
kad sam se izgubila u šumi. Brzo sam produžila dalje.
“Tata, nije to tako. Jacob ga se bojao.”
“Jesi li razgovarala s Billyjem o tome?” Sada me pokušavao
smiriti. Prestao me ozbiljno shvaćati čim sam
mu spomenula Sama.
“Billy se ne zabrinjava.”
“Pa, Bella, onda sam siguran da je sve u redu. Jacob
je klinac; vjerojatno se samo zezao. Siguran sam da je s
njim sve u redu. Ne može on iz sata u sat biti s tobom,
napokon.”
“Nije stvar u meni”, ostala sam uporna, ali bitka je
već bila izgubljena.
“Nemoj se ti ništa zabrinjavati. Pusti da se Billy brine
za Jacoba.”
“Charlie...” Počinjala sam zvučati cendravo.
“Bells, imam pune ruke posla. Dvoje turista nestalo
nam je na stazi kraj polukružnog jezera.” Čula sam mu
prizvuk strepnje u glasu. “Ti vukovi su stvarno postali
strašan problem.”
Njegova mi je vijest načas odvratila pažnju – zapanjila
me, tačnije. Nije nikako moguće da su vukovi mogli
preživjeti okršaj s Laurentom...
“Jesi li siguran da im se upravo to dogodilo?”, upitala
sam ga.
“Nažalost, jesam, srce. Našli smo – ” Zastao je. “Opet
smo našli otiske, a ovaj put... i nešto krvi.”
“Oh!” Znači da zacijelo nije došlo do sukoba. Laurent
je očito jednostavno utekao vukovima, ali zašto?
Ono što sam vidjela na proplanku postajalo mi je sve
čudnije – sve teže shvatljivo.
“Slušaj, stvarno imam posla. Ne brini se za Jakea, Bella.
Siguran sam da to nije ništa.”
“Pa dobro”, rekla sam mu odsječno, osjetivši nemoć
nakon što me podsjetio na neodgodiviju krizu koja nam
prijeti. “Bok.” Spustila sam slušalicu.
Jednu dugu minutu samo sam zurila u telefon. Pa što
onda, odlučila sam.
Billy se javio nakon drugog zvona.
“Halo?”
“Hej, Billy”, gotovo sam zarežala. Pokušala sam zvu238
čati susretljivije kad sam nastavila. “Mogu li dobiti Jacoba,
molim?”
“Jake nije kod kuće.”
Ma nemoj mi reći. “Znaš li gdje je?”
“Vani s prijateljima.” Billy je zvučao oprezno.
“Je li? S nekim koga znam? S Quilom?” Bilo mi je
jasno da ne zvučim opušteno kao što sam htjela.
“Ne”, polako je rekao Billy. “Mislim da danas nije s
Quilom.”
Nisam bila tako glupa da spomenem Samovo ime.
“S Embryjem?”, upitala sam ga.
Billy mi je susretljivije odgovorio na to pitanje. “Aha,
s Embryjem je.”
To mi je bilo dovoljno. Embry je bio njihov.
“Pa, reci mu da me nazove kad se vrati kući, u redu?”
“Jasno, jasno. Nema problema.” Škljoc.
“Vidimo se uskoro, Billy”, promrsila sam u prekinutu
vezu.
Odvezla sam se u La Push spremna na čekanje. Cijelu
ću noć prosjediti pred njegovom kućom ako budem
morala. Neću otići u školu. Klinac se mora prije ili poslije
vratiti kući, a kad se vrati, morat će porazgovarati
sa mnom.
Bila sam tako obuzeta mislima da mi se činilo da je
putovanje od kojeg sam tako strepila potrajalo samo nekoliko
sekundi. Prije nego što sam očekivala, šuma se
počela rijediti, i shvatila sam da ću uskoro ugledati prve
kućice u rezervatu.
Okrenut meni leđima, lijevom stranom ceste hodao
je visok momak s kapicom za bejzbol.
Dah mi je samo na trenutak zastao u grlu, od nade
da mi se bar ovaj put posrećilo, pa sam naišla na Jacoba
bez naročitog truda. Ali ovaj dečko bio je preširok, a
pod kapicom je nosio kratku kosu. Čak i s leđa, bila sam
sigurna da je to Quil, premda je izgledao krupniji nego
kad sam ga prošli put vidjela. Što je to s tim mladim
Quileuteima? Zar ih hrane nekakvim pokusnim hormonima
rasta?
Prešla sam na pogrešnu stranu ceste i zaustavila se
pokraj njega. Podigao je pogled kad mu se približilo urlikanje
mojeg kamioneta.
Quilov izraz lica zastrašio me više nego što me iznenadio.
Lice mu je bilo blijedo i zamišljeno, a čelo naborano
od brige.
“O, hej, Bella”, tupo me pozdravio.
“Bok, Quile... Jesi li dobro?”
Utučeno me pogledao. “U redu sam.”
“Hoćeš da te nekamo odbacim?”, ponudila sam mu.
“Može, valjda”, promrmljao je. Odvukao se oko haube
kamioneta i ušao sa suvozačke strane.
“Kamo ćemo?”
“Kuća mi je na sjevernoj strani mjesta, tamo iza trgovine”,
rekao mi je.
“Jesi li danas vidio Jacoba?” Pitanje je izletjelo iz
mene gotovo prije nego što je završio rečenicu.
Željno sam pogledala Quila, iščekujući njegov odgovor.
Na sekundu je pogledao kroz vjetrobran prije nego
što će progovoriti. “Izdaleka”, napokon je rekao.
“Izdaleka?”, ponovila sam za njim.
“Pokušao sam otići za njima – bio je s Embryjem.”
Govorio je tiho, pa ga je bilo teško čuti uz moj motor. Prignula
sam se bliže. “Znam da su me vidjeli. Ali okrenuli
su se i samo nestali u drveću. Ne bih rekao da su bili sami
– mislim da su Sam i njegova ekipa možda bili s njima.
Sat vremena sam tumarao šumom i dozivao ih. Tek
što sam opet pronašao cestu kad si ti naišla.”
“Znači, Sam ga je stvarno pridobio.” Riječi su mi se
malo izobličile – škrgutala sam zubima.
Quil me pogledao. “Znaš za to?”
Kimnula sam glavom. “Jake mi je rekao... prije.”
“Prije”, ponovio je Quil za mnom i udahnuo.
“Jacob se sada jednako iskvario kao i ostali?”
“Uopće se ne odvaja od Sama.” Quil je okrenuo glavu
i pljunuo kroz otvoreni prozor.
“A prije toga – je li svakoga izbjegavao? Je li ga nešto
mučilo?”
Progovorio je prigušeno i oporo. “Kraće nego ostale.
Možda jedan dan. Onda ga je Sam ulovio.”
“Što misliš, u čemu je stvar? U drogi ili nečemu takvom?”
“Nepojmljivo mi je da Jacob ili Embry pristanu na
nešto takvo... ali što bih ja znao? Što bi drugo moglo
biti? I zbog čega se starci ne brinu?” Odmahnuo je glavom,
a u očima mu se sada ukazao strah. “Jacob nije htio
sudjelovati u toj... sekti. Ne shvaćam što ga je to moglo
promijeniti.” Zagledao se u mene, sav u strahu. “Ne želim
biti sljedeći.”
U mojim se očima odražavao njegov strah. Sad sam
drugi put čula da se to naziva sektom. Zadrhtala sam.
“Pomažu li ti roditelji imalo?”
Složio je grimasu. “Baš. Moj djed je u vijeću s Jacobovim
tatom. Ako njega pitaš, Sam Uley je nešto najbolje
što se ovdje odvajkada dogodilo.”
Jedan dugi trenutak samo smo gledali jedno u drugo.
Sada smo bili u La Pushu, a moj kamionet jedva je milio
praznom cestom. Vidjela sam da jedina trgovina u gradu
nije više daleko.
“Idem ja tu van”, rekao je Quil. “Kuća mi je odmah
ondje.” Pokazao je prema malom drvenom pravokutniku
iza trgovine. Stala sam uz rub ceste, a on je iskočio iz
kamioneta.
“Ja idem pričekati Jacoba”, kazala sam mu tvrdim
glasom.
“Puno sreće.” Zalupio je vratima i odvukao se dalje
cestom, pognute glave, pogurenih ramena.
Quilovo lice proganjalo mi je misli kad sam skrenula
natrag u širokom luku i krenula natrag prema Blackovima.
U smrtnom je strahu da ne bude sljedeći. Pa što se
to ovdje događa?
Zaustavila sam se ispred Jacobove kuće, ugasila motor
i spustila prozore. Bio je sparan dan, bez i daška vjetra.
Podigla sam noge na upravljač i pripremila se na čekanje.
Opazila sam kretnju krajičkom oka – okrenula sam
se i ugledala Billyja kako me zbunjeno gleda kroz prozor
dnevne sobe. Mahnula sam mu jedanput i suzdržano se
osmjehnula, ali nisam izlazila.
Stisnuo je oči; pustio je da zavjesa padne natrag preko
okna.
Bila sam spremna ostati ovdje koliko bude trebalo,
ali poželjela sam imati nekog posla. Iskopala sam kemijsku
s dna ruksaka, i jedan stari ispit. Počela sam crtkarati
na poleđini lista papira.
Stigla sam tek nažvrljati jedan red rombova kad mi je
neko odsječno pokucao na vrata.
Poskočila sam i podigla pogled, očekujući Billyja.
“Što ti tu radiš, Bella?”, zarežao je Jacob.
Blijedo sam ga pogledala, sva zaprepaštena.
Jacob se drastično promijenio u ovih nekoliko tjedana
otkako sam ga zadnji put vidjela. Najprije sam na njemu
uočila kosu – od onih prekrasnih vlasi više nije bilo ni
traga. Podšišao ju je vrlo kratko, tako da mu je glavu prekrivao
tamni sjaj, sličan crnom satenu. Plohe lica kao da
su mu se pomalo skrutnule, stegnule... ostarjele. I vrat i
ramena promijenili su mu se, postali nekako deblji. Ruke
kojima se uhvatio za okvir mog prozora djelovale su mi
ogromno, tetiva i žila izraženijih pod crvenkastosmeđom
kožom. Ali te tjelesne promjene bile su nebitne.
Zbog izraza lica bio mi je gotovo potpuno neprepoznatljiv.
Onog otvorenog, prijaznog osmijeha više nije
bilo,upravo kao ni kose, a toplina u njegovim tamnim
očima pretvorila se u smrknutu kivnost koja me smjesta
zabrinula. U Jacobu je sada bilo mraka. Kao da mi je
sunce ugasnulo.
“Jacobe?”, prošaptala sam.
Samo je buljio u mene napetim i ljutitim očima.
Shvatila sam da nismo sami. Iza njega stajala su još
četvorica; svi visoki, crvenkastosmeđe kože, crne kose
kratko podšišane baš kao u Jacoba. Mogli su biti braća
– nisam čak uspijevala razaznati Embryja u skupini.
Sličnost je samo pojačavalo silno slično neprijateljstvo u
svakom paru očiju.
U svakom paru, osim jednog. Nekoliko godina stariji
od svih ostalih, Sam je stajao na samom kraju, spokojan
i pun samopouzdanja. Morala sam progutati žuč koja mi
se nadigla u grlu. Poželjela sam ga opaliti. Ne, poželjela
sam još više od toga. Više od svega, poželjela sam biti
nesmiljena i smrtonosna, da se niko ne usudi pačati u
mene. Da utjeram strah u kosti jednom Samu Uleyju.
Htjela sam biti vampirica.
Ta silovita želja snašla me na prepad i ostavila me
bez daha. To mi je bila najmanje dopustiva želja – čak
i ako bih je poželjela iz jednog ovako zlonamjernog razloga,
stjecanja nadmoći nad neprijateljem – jer mi je
bila najbolnija. Ta mi je budućnost zauvijek uskraćena;
nikad mi zapravo ni nije bila dostupna. S mukom sam se
pokušala pribrati dok me rupa u grudima šuplje boljela.
“Po što si došla?”, oštro me upitao Jacob, zgražajući
se sve više dok je gledao kako mi se osjećaji poigravaju
licem.
“Htjela bih razgovarati s tobom”, rekla sam mu slabašnim
glasom. Pokušala sam se usredotočiti, ali još sam
bila ošamućena od bijega mojeg zabranjenog sna.
“Izvoli”, prosiktao je kroz zube. Opako je buljio u
mene. Nikad nisam vidjela da nikoga tako gleda, a najmanje
mene. To me iznenađujuće snažno zaboljelo –
kao tjelesna bol, kao probadanje u glavi.
“Nasamo!”, oštro sam prošaptala, a glas mi je sada
ojačao.
Osvrnuo se, a znala sam koga će pogledati. Svi su se
okrenuli da vide kako će Sam reagirati.
Sam je jedanput kimnuo glavom, nimalo kosnut.
Nešto je kratko rekao na nekom meni nepoznatom, tečnom
jeziku – sa sigurnošću sam znala samo to da nije
ni francuski ni španjolski, ali pretpostavila sam da je to
jezik Quileutea. Okrenuo se i ušao u Jacobovu kuću.
Ostali, vjerojatno Paul, Jared i Embry, ušli su za njim.
“Okej.” Jacob mi je djelovao malo manje ljutito kad
su ostali otišli. Lice mu je bilo malo smirenije, ali ujedno
i beznadnije. Kutovi usana kao da su mu trajno bili
spušteni.
Duboko sam udahnula. “Znaš što mene zanima.”
Nije mi odgovorio. Samo je ogorčeno zurio u mene.
Zurila sam i ja u njega, a šutnja se otegnula. Uznemi244
ravala me bol u njegovu licu. Osjećala sam kako mi se u
grlu počinje stvarati knedla.
“Možemo se prošetati?”, upitala sam ga, dok sam još
mogla govoriti.
Nije mi ni na koji način odgovorio; izraz lica nije mu
se promijenio.
Izašla sam iz auta, osjećajući skrivene oči što me promatraju
s prozora, i krenula prema drveću sa sjeverne
strane. Koraci su mi šljapkali po vlažnoj travi i blatu kraj
ceste, a kako je to bio jedini zvuk, isprva sam pomislila
da nije pošao za mnom. Ali kad sam se osvrnula, opazila
sam ga odmah kraj mene. Stopalima je nekako pronašao
manje bučan put od mojega.
Osjetila sam se bolje na početku šume, gdje nas Sam
više nikako ne može vidjeti. Dok smo šetali, upinjala sam
se smisliti što bi valjalo reći, ali ništa mi nije padalo na
pamet. Samo sam postajala sve više i više ljuta što je Jacob
dopustio da ga vrbuju... što je Billy to dopustio... što Sam
može samo stajati, tako spokojan i pun samopouzdanja...
Jacob je odjednom ubrzao korak, lako se odmaknuvši
od mene na dugim nogama. Zatim se okrenuo na peti
i pogledao me, ispriječivši mi se na putu, tako da sam i
sama morala stati.
Smela me izrazita gracioznost njegove kretnje. Jacob
je nekoć bio gotovo jednako nespretan kao i ja zbog svojeg
beskonačnog rasta. Kada se to promijenilo?
Ali Jacob mi nije dao vremena da razmislim o tome.
“Daj da to obavimo”, rekao je tvrdim, hrapavim glasom.
Pričekala sam. Zna on što ja želim.
“Nije to ono što misliš.” Glas mu je naglo postao umoran.
“Nije ni ono što sam ja mislio – teško sam se prevario.”
“Pa što je to onda?”
Jedan dugi trenutak proučavao mi je lice, premišljajući
se. Ljutnja mu nijednog trenutka nije posve nestala
iz očiju. “Ne mogu ti reći”, napokon je kazao.
Stisnula sam čeljust i progovorila kroz zube. “Mislila
sam da smo prijatelji.”
“Bili smo.” Blago je naglasio prošlo svršeno vrijeme.
“Ali tebi više ne trebaju prijatelji”, rekla sam ogorčeno.
“Imaš ti Sama. Ma zar to nije divno – oduvijek si mu
se tako divio.”
“Prije ga nisam razumio.”
“A sada si progledao. Haleluja.”
“Nije to bilo onako kao što sam mislio. Nije Sam kriv
za ovo. Pomaže mi najviše što može.” Glas mu je postao
krhak, pa je pogledao preko moje glave, u daljinu, dok
mu je gnjev gasnuo u očima.
“On tebi pomaže”, sumnjičavo sam ponovila. “Ma
jasno.”
Ali nije mi se činilo da me Jacob sluša. Disao je odsječno,
duboko, ne bi li se smirio. Bio je tako ljut da su
mu se ruke tresle.
“Jacobe, molim te”, prošaptala sam. “Zar mi nećeš
reći što se dogodilo? Možda ti mogu pomoći.”
“Niko meni više ne može pomoći.” Izrekao je to kao
potmuli jauk; glas mu je pritom prepukao.
“Pa što ti je on to učinio?”, naglo sam ga upitala,
dok su mi se suze skupljale u očima. Ispružila sam ruke
prema njemu, kao i jedanput prije, prilazeći mu da ga
zagrlim.
Ovaj put se lecnuo i odmaknuo od mene, podižući
dlanove da me odbije.
“Ne diraj me”, šapnuo je.
“Je li Sam zarazan?”, promrmljala sam. Glupe suze
pobjegle su mi iz kutova očiju. Otrla sam ih nadlanicom
i prekrižila ruke na prsima.
“Prestani svaljivati krivnju na Sama.” Izgovorio je to
brzo, praktički refleksno. Podigao je ruke da ih omota
oko kose koju više nije imao, a zatim ih je mlitavo spustio
uz bok.
“Na koga da onda svalim krivnju?”, otpovrnula sam
mu.Gotovo da se osmjehnuo; bio je to sumoran i izvitoperen
izraz lica.
“Bolje da ne znaš.”
“Ma vraga je bolje!”, brecnula sam se. “Želim to znati,
i to smjesta.”
“Varaš se”, brecnuo se i on na mene.
“Kako se ti meni usuđuješ reći da se varam – nisam
ja ta kojoj su isprali mozak! Reci mi smjesta ko je kriv za
sve ovo, ako ne tvoj obožavani Sam!”
“Sama si to tražila”, zarežao je na mene, a oči su mu
se tvrdo zakrijesile. “Ako hoćeš svaliti krivnju na nekoga,
uperi radije prstom na one prljave, smrdljive krvopije
koje tako voliš.”
Usta su mi se objesila, a dah mi je hučno izletio iz pluća.
Skamenila sam se, probodena dvosjeklim mačevima.
Bol mi se poznatim putanjama izvijala tijelom, rasparana
rupa drapala me iznutra prema van, ali to je bilo tek
na drugom mjestu, tek pozadinska glazba za kaos mojih
misli. Nisam mogla vjerovati da sam ga tačno čula. Na
licu mi nije bilo ni tračka neodlučnosti. Samo srdžbe.
Usta su mi i dalje bila obješena.
“Rekao sam ti da bi ti bilo bolje da to ne znaš”, rekao je.
“Ne shvaćam na koga to misliš”, prošaptala sam.
Podigao je obrvu u nevjerici. “Mislim da tačno shvaćaš
na koga to mislim. Nećeš me tjerati da to izgovorim,
nadam se. Nije mi drago nanositi ti bol.”
“Ne shvaćam na koga to misliš”, mehanički sam ponovila.
“Na Cullenove”, polako je kazao, rastežući tu riječ,
pomno mi pritom promatrajući lice. “Vidio sam te –
vidim ti u očima što proživljavaš kada kažem njihovo
ime.”
Odmahivala sam glavom niječno amo-tamo, nastojeći
je istodobno razbistriti. Odakle on to zna? I kakve to
veze ima sa Samovom sektom? Je li to banda mrzitelja
vampira? Kakvog smisla ima osnivanje takvog društva
kad vampiri više ne žive u Forksu? Zbog čega bi Jacob
počeo vjerovati u priče o Cullenovima sada, kad su svi
njihovi tragovi odavno nestali i više se neće vratiti?
Predugo mi je trebalo da smislim pravi odgovor.
“Nemoj mi samo reći da sada slušaš Billyjeve blesave
predrasude”, rekla sam u bijednom pokušaju da mu se
podrugnem.
“On zna više nego što sam mu voljan priznati.”
“Budi ozbiljan, Jacobe.”
Prostrijelio me kritičkim pogledom.
“Pustimo praznovjerice”, brzo sam pridodala. “Još ne
vidim za što ti to kriviš” – lecnula sam se – “Cullenove.
Otišli su prije više od pola godine. Kako njih možeš kriviti
za ono što Sam sada radi?”
“Sam ništa ne radi, Bella. I znam da su otišli. Ali ponekad...
stvari se pokrenu, a onda je prekasno.”
“Što se to pokrenulo? Za što je to prekasno? Za što ti
to njih kriviš?”
Odjednom mi se unio u lice, očiju žarkih od srdžbe.
“Za to što postoje”, prosiktao je.
Iznenadila sam se i smela kad sam opet začula upozorenje
Edwardovim glasom sada, kad se čak nisam ni
bojala.
“Samo mirno, Bella. Ne izazivaj ga”, upozorio me
Edward u uho.
Otkako se Edwardovo ime probilo kroz zidove iza
kojih sam ga pomno pohranila, nisam ga više mogla
ponovno zarobiti. Sad me nije boljelo – u dragocjenim
sekundama kad sam čula njegov glas.
Jacob se pjenio preda mnom. Sav se tresao od bijesa.
Nije mi bilo jasno odakle se obmana Edwardova glasa
nenadano našla u mome umu. Jacob je bio izvan sebe
od ljutnje, ali to je bio Jacob. Nije bilo adrenalina, nije
bilo opasnosti.
“Pruži mu priliku da se smiri”, ustrajno je nastavio
Edwardov glas.
Zbunjeno sam odmahnula glavom. “Govoriš gluposti”,
rekla sam obojici.
“Pa dobro”, odgovorio mi je Jacob, opet duboko dišući.
“Neću raspravljati s tobom. Ionako nije više bitno,
šteta je učinjena.”
“Kakva šteta?”
Nije se ni trgnuo kad sam mu viknula te riječi u lice.
“Pođimo natrag. Nema se više što reći.”
Zgranula sam se. “Ima se više sve reći! Nisi još ništa
ni rekao!”
Prošao je pokraj mene, koračajući natrag prema kući.
“Danas sam naišla na Quila”, viknula sam za njim.
Zastao je usred koraka, ali nije se okrenuo.
“Sjećaš se svog prijatelja Quila? E da, njega. On ti
umire od straha.”
Jacob se naglo okrenuo prema meni. Lice mu je imalo
bolan izraz. Rekao je samo: “Quil.”
“I on je zabrinut za tebe. Sav je izvan sebe.”
Jacob je u očaju gledao nekamo pokraj mene.
Podbola sam ga dalje. “Boji se da je on sada na redu.”
Jacob se pridržao za drvo, a lice mu je dobilo čudnu
nijansu zelene boje pod crvenkastosmeđom površinom.
“Nije on sada na redu”, promrsio je Jacob u bradu.
“Nije to moguće. Sada je gotovo. Ovo se ne bi smjelo i
dalje događati. Zašto? Zašto?” Šakom je opalio o drvo.
Nije to bilo veliko drvo, tek vitko drvce, nekoliko pedalja
više od Jacoba. Ali svejedno sam se iznenadila kad je
deblo popustilo i glasno puklo pod njegovim udarcima.
Jacob se zagledao u oštar prijelom u šoku koji se brzo
pretvorio u užasnutost.
“Moram natrag.” Naglo se okrenuo i udaljio tako brzim
koracima da sam morala potrčati za njim.
“Natrag Samu!”
“Možeš i tako gledati na to”, učinilo mi se da je rekao.
Mrmljao je i gledao u suprotnom smjeru.
Otrčala sam za njim sve do kamioneta. “Čekaj!”, viknula
sam za njim kad je skrenuo prema kući.
Okrenuo se prema meni, i ugledala sam da mu se
ruke ponovno tresu.
“Idi kući, Bella. Ne mogu se više družiti s tobom.”
Ta glupa, nebitna povreda bila je nevjerojatno bolna. Suze
su mi opet navrle na oči. “Zar ti to... prekidaš sa mnom?” Riječi
su bile posve pogrešne, ali nisam mogla bolje sročiti to
što ga želim upitati. Napokon, to što smo Jake i ja imali bilo
je veće od svake romance iz školskih klupa. Jače.
Gorko se, kratko nasmijao. “Teško. Kad bi tako bilo, rekao
bih: ‘Ostanimo i dalje prijatelji.’ A niti to ne mogu reći.”
“Jacobe... zašto? Sam ti ne dopušta da imaš druge
prijatelje? Molim te, Jake. Obećao si mi. Trebaš mi!” Šuplja
praznina mog prijašnjeg života – prije nego što je
Jacob vratio neki tračak razuma u njega – propela se na
stražnje noge i suočila sa mnom. Grlo mi se stisnulo od
usamljenosti.
“Žao mi je, Bella.” Jacob je jasno rekao svaku riječ
hladnim glasom koji kao da nije bio njegov.
Nisam vjerovala da Jacob zaista želi upravo to reći.
Kao da se nešto drugo nastojalo izraziti kroz njegove ljutite
oči, ali nisam shvaćala tu poruku.
Možda ovdje uopće nije stvar u Samu. Možda ovo
nema nikakve veze s Cullenovima. Možda se on samo
pokušava izvući iz beznadne situacije. Možda bih ga trebala
pustiti da se tome i posveti, ako je to najbolje za
njega. Tako bih trebala učiniti. To bi bilo ispravno.
Ali začula sam kako mi glas bježi šapatom.
“Oprosti mi što nisam mogla... prije... kad bih bar
mogla promijeniti svoje osjećaje prema tebi, Jacobe.”
Očajnički sam mu se nastojala približiti, rastežući istinu
toliko da se gotovo izobličila u laž. “Možda... možda
ću se promijeniti”, prošaptala sam. “Možda, ako mi daš
vremena... samo nemoj sada dizati ruke od mene, Jake.
Ne mogu to podnijeti.”
Lice mu je u sekundi prešlo iz bijesa u patnju. Ispružio
je jednu drhtavu ruku prema meni.
“Ne. Nemoj tako razmišljati, Bella, molim te. Ne krivi
sebe, nemoj misliti da si ti odgovorna za ovo. Cijeli je
razlog u meni. Kunem ti se, nema to veze s tobom.”
“Nisi ti kriv, nego ja”, prošaptala sam. “Eto nečeg novog.”
“Ozbiljno ti kažem, Bella. Ja nisam...” Počeo se upinjati,
govoreći sve promuklije dok je nastojao obuzdati
osjećaje. Oči su mu bile na mukama. “Nisam više dovoljno
dobar da ti budem prijatelj, a ni bilo što drugo.
Nisam ono što sam prije bio. Ne valjam.”
“Što?” Blenula sam u njega zbunjeno i zgroženo. “Što
ti to govoriš? Mnogo si bolji od mene, Jake. Valjaš! Ko
ti je rekao da ne valjaš? Sam? To je opaka laž, Jacobe!
Ne smiješ mu dopustiti da ti to govori!” Odjednom sam
opet počela vikati.
Jacobovo se lice stvrdnulo i izravnalo. “Niko mi ništa
nije morao govoriti. Znam ja što sam.”
“Ti si moj prijatelj, eto što si! Jake – nemoj!”
Počeo se odmicati od mene.
“Žao mi je, Bella”, ponovio je; ovaj put je to tek shrvano
promrmljao. Okrenuo se i gotovo utrčao u kuću.
Nisam se mogla maknuti s mjesta. Samo sam zurila u
tu kućicu; izgledala mi je premala da u nju stanu četiri
krupna dečka i dva još krupnija muškarca. Iznutra nije
bilo reakcije. Ni podrhtavanja na rubu zavjese, ni zvuka
glasova ili kretnji. Prazno je stajala preda mnom.
Kiša je počela rominjati, bockajući mi kožu tu i
tamo. Nisam mogla odmaknuti pogled od kuće. Jacob
će se vratiti. Mora.
Kiša se pojačala, a s njom i vjetar. Kapi više nisu padale
odozgo, već ukoso, sa zapadne strane. Osjetila sam slani
miris okeana. Kosa mi je lamatala u lice, lijepeći se za
smočena mjesta i petljajući mi se u trepavice. Čekala sam.
Vrata su se napokon otvorila, a ja sam s olakšanje
zakoraknula prema njima.
Billy je izašao u kolicima na vrata. Nisam vidjela nikoga
iza njega.
“Upravo je zvao Charlie, Bella. Rekao sam mu da si
krenula kući.” Oči su mu bile pune samilosti.
Ta samilost je nekako stavila tačku na sve. Nisam ništa
rekla. Samo sam se robotski okrenula i ušla u kamionet.
Ostavila sam otvorene prozore, pa su sjedala bila
zalivena kišom. Nije mi to bilo bitno. Ionako sam bila
mokra do kože.
Nije onoliko loše! Nije onoliko loše!, pokušala me utješiti
moja svijest. A to je i bilo tačno. Ovo nije bilo onoliko
loše. Ovo nije bio kraj svijeta, ponovno. Ovo je samo
bio kraj onog sitnog mira koji mi je još bio preostao. I
to je bilo sve.
Nije onoliko loše, složila sam se, a zatim dodala: ali
dovoljno je loše.
Mislila sam da mi je Jake ljekovito djelovao na rupu
u grudima – ili da ju je bar ispunjavao, da me više ne
boli toliko. Varala sam se. Samo je dubio vlastitu rupu u
meni, tako da sam sada ostala prošupljena kao ementaler.
Čudilo me što se sva još nisam raspala.
Charlie me čekao na trijemu. Kad sam polako zaustavila
kamionet, izašao mi je u susret.
“Nazvao je Billy. Rekao je da si se posvađala s Jakeom
– i da te to dosta pogodilo”, objasnio mi je kad mi
je otvorio vrata.
Zatim mi je ugledao lice. Svojevrsno užasnuto prepoznavanje
pojavilo mu se u izrazu. Pokušala sam iznutra opipati
svoje lice, da shvatim što on to vidi. Činilo mi se da izgledam
prazno i hladno, i shvatila sam na što će ga to podsjetiti.
“Nije baš tako bilo”, promrmljala sam.
Charlie me obgrlio i pomogao mi da izađem. Nije
ništa rekao na to što sam potpuno mokra.
“Pa kako je onda bilo?”, upitao me kad smo ušli u
kuću. Skinuo je pritom dekicu s naslona kauča i ogrnuo
me njome. Shvatila sam da se i dalje sva tresem.
Zvučala sam beživotno. “Sam Uley kaže da se Jacob
više ne smije družiti sa mnom.”
Charlie me začuđeno pogledao. “Ko ti je to rekao?”
“Jacob”, izjavila sam, iako to nije bilo tačno ono što
je rekao. Svejedno je bilo tačno.
Charlie je skupio obrve. “Stvarno misliš da nešto nije
u redu s tim malim Uleyjem?”
“Znam da nije. Makar mi Jacob nije htio reći o čemu
se radi.” Čula sam kako mi voda kapa iz odjeće i pljuska
o linoleum. “Idem se presvući.”
Charlie se udubio u misli. “Dobro”, odsutno je rekao.
Odlučila sam se otuširati jer sam bila sva promrzla,
ali vruća voda nimalo mi nije uspjela podići temperaturu
kože. Još sam se smrzavala kad sam odustala i zatvorila
vodu. U nagloj tišini čula sam kako Charlie s
nekim razgovara u prizemlju. Umotala sam se u ručnik i
odškrinula vrata kupaonice.
Charlie je zvučao ljutito. “Nemoj ti meni prodavati
takve štoseve. To nema veze s vezom.”
Zatim je ušutio, a ja sam shvatila da telefonira. Prošla
je jedna minuta.
“Da nisi okrivio Bellu za to!”, odjednom je viknuo
Charlie. Poskočila sam. Kad je opet progovorio, glas mu je
bio razgovjetniji i tiši. “Bella je od prvog dana jasno davala
do znanja da su ona i Jacob samo prijatelji... Pa, ako je u
tome stvar, zašto to odmah nisi rekao? Ne, Billy, mislim da
ona ima pravo u tome... Zato što znam svoju kćer, a ako
ona kaže da je Jacob prije toga bio u strahu – ” Prekinuo
se usred rečenice, a kad je odgovorio, opet je gotovo vikao.
“Kako to misliš da ne znam svoju kćer onoliko koliko
mislim da je znam!” Saslušao ga je jednu sekundicu, a
onda odgovorio tako tiho da ga gotovo nisam čula. “Ako
misliš da ću je na to podsjećati, onda bolje opet razmisli.
Tek što je počela to prevladavati, i to uglavnom zbog Jacoba,
mislim. Ako mi opet padne u onu depresiju zbog
toga što Jacob već radi s tim tvojim Samom, onda će
Jacob morati meni polagati račune. Prijatelj si mi, Billy,
ali ovo pogađa moju obitelj.”
Došlo je do jedne stanke dok mu je Billy odgovarao.
“Tu si potpuno u pravu – neka mi samo ti balavci
malim prstom nešto pogriješe, ja ću saznati za to. Držat
ćemo ih na oku, u to budi siguran.” Više nije bio Charlie;
sad je bio načelnik Swan.
“U redu. Da. Do viđenja.” Spustio je slušalicu s treskom.
Brzo sam na prstima otišla kroz hodnik u svoju sobu.
Charlie je ljutito gunđao u kuhinji.
Znači, Billy je odlučio svaliti krivnju na mene. Davala
sam Jacobu lažne nade, a njemu je napokon to dojadilo.
Bilo mi je to čudno, jer i sama sam se toga bojala, ali
nakon onoga što mi je Jacob danas na kraju rekao, nisam
više vjerovala u to. Ovdje su razlozi bili mnogo veći od
neuzvraćene zaljubljenosti, pa me iznenadilo što se Billy
spustio dotle da tako nešto kaže. Pomislila sam da je ta
tajna koju čuvaju mnogo veća nego što sam zamišljala.
Barem je Charlie sada na mojoj strani.
Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Život mi
je trenutačno izgledao dovoljno mračno da sam si dopustila
da varam. Rupa – sad već rupe – ionako me bole, pa
zašto ne bih? Pronašla sam jednu uspomenu – ne stvarnu
uspomenu, koja bi me previše boljela, već lažnu uspomenu
na Edwardov glas u mojoj svijesti danas popodne
– i počela je vrtjeti i vrtjeti u glavi sve dok nisam zaspala,
dok su mi suze i dalje smireno tekle niz prazno lice.
Te sam noći sanjala novi san. Kiša je padala, a Jacob
je nečujno hodao uz mene, iako je pod mojim nogama
tlo strugalo poput suhog šljunka. Ali nije to bio moj
Jacob; bio je to ovaj novi, ogorčeni, graciozni Jacob.
Glatka gipkost njegovog hoda podsjetila me na nekog
drugog, a onda, dok sam ga gledala, crte lica počele su
mu se mijenjati. Crvenkasta boja njegove kože izblijedila
je, ostavljajući mu lice bijelo poput kosti. Oči su
mu postale zlaćane, pa grimizne, pa ponovno zlaćane.
Ostrižena kosa povijala mu se na povjetarcu, postajući
brončana tamo gdje ju je vjetar doticao. A lice mu je postalo
tako lijepo da mi se srce razbilo. Ispružila sam ruku
prema njemu, ali on je ustuknuo, podižući ruke kao štit.
I zatim je Edward iščezao.
Kad sam se probudila u mraku, nisam bila sigurna
jesam li to tek počela plakati, ili su mi suze tekle u snu i
sada samo teku i dalje. Zurila sam u svoj mračni strop.
Osjećala sam da je gluhi sat noći – još sam bila u polusnu,
možda i više nego u polusnu. Umorno sam sklopila
oči i usrdno se ponadala snu bez snova.
Tada sam začula onaj šum koji me zacijelo i probudio.
Nešto oštro strugalo je cijelim mojim prozorskim
oknom uz resko cičanje, kao nokti po staklu.
