Osjećala sam se neobično poletno dok sam išla sa
časa španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što
sam se držala za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu,
premda je razlog sigurno dijelom bio i u tome.
Možda je stvar bila u spoznaji da sam odslužila kaznu
i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa
mnom. Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je
prožimalo cijelu školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak
je bio pun uzbuđenja, napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti,
okusiti. Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali
po zidovima kantine, a koševi za smeće nosili su šareni
obrub razbacanih letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka
i prstenova klase, kao i podsjetnika na rokove za
naručivanje maturantskih halja i četvrtastih kapa s privjescima, fluorescentnih poziva na glasanje za ovog ili
onog učenika trećeg razreda koji se natječe za razrednu
dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima obrubljenih
najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples stizao
nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam
ljudsko iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda.
Kraj školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva
kao drugim učenicima. Zapravo, živcirala sam
se da mi je bilo muka svaki put kad bih pomislila na to.
Nastojala sam ne misliti o tome.
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što
je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad
smo Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene
glatke frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u
opušteni konjski rep, a u očima joj se nazirao pomalo
mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka.
Ben se sav bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s
uskog nosa. Alice je tako strogo promatrala dosadne traperice
i majicu koje imam na sebi da mi je postalo neugodno.
Vjerojatno je smišljala još jednu stilističku preobrazbu
za mene. Kad bih joj to dopustila, drage bi me
volje oblačila svaki dan – možda i više puta dnevno – kao
nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla.
Renée zna kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?”
Alice se osmjehnula. “Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka imatisuću rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome
od njih. Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više
odgađati, a grozim se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta
moj užasni rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila
sam da se Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa
– to što ispunjavam Charliejeve uvjete bez pozivanja na
vukodlake.
Angeli je laknulo. “Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad
god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u
redu – moje mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo
kaznu.” Široko sam se osmjehnula pri objavljivanju
te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe
oči zasjale su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla
da ti je kazna doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da
će me osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo
od brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su
bili pomalo pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela
u očima – sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam
da sam toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna.
“Sigurna sam da još imam nekih ograničenja – na
primjer, kontinentalne granice SAD-a.”Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila grimasu
istinskog razočaranja.
“Onda, što ćemo večeras?”, ustrajala je.
“Ništa. Čuj, daj da pričekamo nekolko dana, čisto da
vidimo da se nije šalio. Radni je dan, uostalom.”
“Proslavit ćemo preko vikenda, onda.” Bilo je teško
suzbiti Alicino oduševljenje.
“Jasna stvar”, rekla sam joj, ne bih li je udobrovoljila.
Znala sam da neću učiniti ništa drastično; bilo bi sigurnije
ići korak po korak s Charliejem. Pružiti mu priliku
da se uvjeri u moju pouzdanost i zrelost prije nego što ga
počnem moliti da mi izađe u susret.
Angela i Alice počele su raspravljati o mogućnostima;
Ben je odložio strip i uključio se u razgovor. Iznenadila
sam se otkrivši da mi tema o mojoj slobodi odjednom
ne donosi onoliko zadovoljstva kao prije tek nekoliko
trenutaka. Dok su one raspravljale o tome što bi se sve
moglo raditi u Port Angelesu ili možda Hoquiamu, počelo
me obuzimati nezadovoljstvo.
Nije mi trebalo dugo da odredim odakle potječe taj
nespokoj u meni.
Još otkako sam se oprostila od Jacoba Blacka u šumi pokraj
moje kuće, pred očima mi je stalno sijevala neugodna
slika. Stvarala mi se u mislima u redovitim razmacima, kao
nekakva iritantna budilica namještena da zazvoni svakih pola
sata, i ispunjavala mi glavu prizorom Jacobova lica iskrivljenog
od boli. To mi je bila posljednja uspomena na njega.
Kad me ta neprijatna vizija opet saletjela, znala sam
tačno zbog čega nisam zadovoljna svojom slobodom.
Zbog toga što je nepotpuna.
Jasno, bila sam slobodna otići kamo god želim – osim
u La Push; slobodna učiniti što god želim – osim otićido Jacoba. Spustila sam glavu i namrštila se. Pa mora
postojati nekakvo kompromisno rješenje.
“Alice? Alice!”
Angelin me glas naglo prenuo. Mahala je dlanom tamo-
amo pred Alicinim praznim, zabuljenim očima. Prepoznala
sam izraz Alicinog lica – izraz od kojeg mi je tijelo
automatski prožeo nalet panike. Njezin mi je prazni
pogled govorio da ona sad gleda nešto mnogo drugačije
od priprostog školskog ručka koji nas okružuje, ali ujedno
i nešto što je na svoj način jednako toliko stvarno u
svakom pogledu. Nešto se sprema, nešto što samo što se
nije zbilo. Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
Edward se tada nasmijao, vrlo prirodno i vrlo opušteno.
Angela i Ben pogledali su ga, ali moj je pogled ostao
čvrsto uprt u Alice. Odjednom je poskočila, kao da ju je
neko udario nogom ispod stola.
“Zar je već vrijeme da zadrijemaš, Alice?”, podrugnuo
joj se Edward.
Alice je opet došla sebi. “Oprostite, zanijela sam se u
misli, valjda.”
“Bolje i da se zaneseš u misli nego da razmišljaš o još
dva sata nastave”, rekao je Ben.
Alice se vratila u razgovor uživljenije nego prije – pomalo i
previše uživljeno. Jedanput sam opazila da joj se pogled susreo
s Edwardovim, samo na trenutak, a onda je opet pogledala u
Angelu prije nego što je to iko drugi opazio. Edward je bio
šutljiv, samo se zamišljeno poigravao pramenom moje kose.
Nestrpljivo sam čekala priliku da upitam Edwarda što
je to Alice vidjela u viziji, ali u ostatku poslijepodnevne
nastave nismo ni jednu jedinu minutu proveli nasamo.
Bilo mi je to čudno, gotovo kao da je namjerno. Nakon
ručka, Edward je usporio da može ići ukorak s Benom irazgovarati o nekom zadatku koji sam znala da je već uradio.
Zatim je uvijek bilo još nekoga između satova, premda
smo obično tada imali nekoliko minuta za sebe. Kad je zazvonilo
zvono za kraj nastave, Edward je zapodjenuo razgovor
ni više ni manje nego s Mikeom Newtonom, hodajući
pokraj njega kad je Mike krenuo prema parkiralištu. Išla
sam za njima, puštajući da me Edward vuče.
Zbunjeno sam slušala kako Mike odgovara na Edwardove
neuobičajeno prijazne upite. Stekla sam dojam da
Mike ima problema s automobilom.
“...ali upravo sam zamijenio akumulator”, čula sam
ga kako kaže. Mike je pogledao preda se, a onda oprezno
opet promotrio Edwarda. Potpuno smeten, baš poput
mene.
“Možda je problem u kablovima?”, pretpostavio je
Edward.
“Možda. Stvarno ništa ne znam o autima”, priznao
je Mike. “Morao bih dati nekome da ga pogleda, ali ne
mogu sebi priuštiti da ga odvezem Dowlingu.”
Zaustila sam da predložim svog automehaničara, a
onda ih opet naglo zatvorila. Moj mehaničar je ovih
dana zauzet – zauzet trčanjem u liku divovskog vuka.
“Znam ti ja ponešto – mogao bih pogledati, ako hoćeš”,
ponudio mu se Edward. “Samo daj da prvo odbacim
Alice i Bellu kući.”
I Mike i ja zagledali smo se u Edwarda zijevajući u
čudu.
“Ovaj... hvala”, promrmljao je Mike kad se pribrao.
“Ali moram na posao. Možda neki drugi put.”
“Apsolutno.”
“Vidimo se.” Mike je ušao u auto, odmahujući glavom
u nevjerici.Edwardov volvo, u kojem je već sjedila Alice, stajao je
samo dva mjesta dalje.
“Što je sad to bilo?”, promrsila sam kad mi je Edward
pridržao suvozačka vrata.
“Samo sam susretljiv”, odgovorio mi je Edward.
A onda je Alice, koja je samo čekala na stražnjem
sjedalu, počela brbljati punom brzinom.
“Nisi ti baš tako dobar automehaničar, Edwarde.
Možda bi trebao dati Rosalie da ti ga noćas pogleda, čisto
da ispadneš pametan kad te Mike odluči zamoliti za
pomoć, znaš. Ne kažem da ne bi bilo zabavno vidjeti kakvu
će facu složiti ako mu Rosalie dođe osobno pomoći.
Ali kako je Rosalie navodno na studiju na drugom kraju
zemlje, to vjerojatno ne bi bila najpametnija ideja. Baš
šteta. Premda ćeš, valjda, s Mikeovim autom i ti uspjeti
izaći na kraj. Izvan svoje lige si samo kad je u pitanju
pedantno podešavanje dobrih talijanskih sportskih automobila.
A kad smo već kod Italije i sportskih automobila
koje sam tamo ukrala, još mi duguješ žuti porše. Ne
znam baš želim li čekati do Božića...”
Prestala sam je slušati nakon jedne minute. Pustila
sam da njezin brzi glas postane tek pozadinski šum i
odlučila strpljivo pričekati.
Činilo mi se kao da Edward nastoji izbjeći moja pitanja.
Pa dobro. Uskoro će morati ostati nasamo sa mnom.
To je samo pitanje vremena.
I Edward je to očito shvatio. Ostavio je Alice na početku
prilaznog puta Cullenovih, premda sam tad već
gotovo očekivala da će je odvesti do ulaznih vrata i još
ispratiti u kuću.
Dok je izlazila, Alice mu je uputila oštar pogled.
Edward je djelovao potpuno smireno.“Vidimo se”, rekao je. A zatim je, gotovo neprimjetno,
kimnuo glavom.
Alice se okrenula i nestala među drvećem.
Šutke je okrenuo auto i pošao natrag u Forks. Čekala
sam, pitajući se hoće li to sâm spomenuti. Nije, tako da
sam se sva napela. Što je to Alice vidjela danas za ručkom?
Nešto što mi on ne želi reći, pa sam se pokušala
sjetiti razloga koji bi ga nagnao da čuva tajnu. Možda bi
mi bilo bolje da se pripremim prije nego što ga pitam.
Bolje da ne pošizim i tako ga uvjerim da se ne mogu
nositi s tim, ma što to bilo.
I tako smo oboje šutjeli sve do povratka u Charliejevu kuću.
“Večeras ima malo zadaće”, spomenuo je.
“Mmm”, složila sam se.
“Misliš da bih smio opet ući u kuću?”
“Charlieju nisu pukli živci kad si me došao odvesti
u školu.”
Ali bila sam sigurna da će se Charlie brzo naduriti
kad se vrati kući i zatekne Edwarda. Možda bih mu trebala
spremiti nekakav specijalitet za večeru.
Ušavši u kuću pošla sam na kat, a Edward je krenuo
za mnom. Prilegao je na moj krevet i zagledao se kroz
prozor, naizgled ne opažajući moju napetost.
Spremila sam torbu i uključila računalo. Morala sam
odgovoriti mami na e-mail, jer je uvijek paničarila kad
bih predugo čekala. Bubnjala sam prstima dok sam čekala
da se moje zastarjelo računalo sipljivo probudi; oštro
su udarali u stol, rafalno i uzrujano.
A onda su se njegovi prsti našli na mojima i primirili ih.
“Nismo li danas malo nestrpljivi?”, šapnuo mi je.
Pogledala sam ga s namjerom da kažem nešto sarkastično,
ali lice mu je bilo bliže nego što sam očekivala.Zlaćane su mu se oči žarile na manje od pedlja od mojih,
a dah mu je hladno puhao na moje otvorene usne. Osjećala
sam njegov prijatan miris.
Nisam se više mogla sjetiti vrckavog odgovora koji
sam spremala . Nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem.
Nije mi pružio priliku da se oporavim.
Da je bilo po mome, najveći bih dio vremena provodila
u ljubljenju s Edwardom. Ništa što sam u životu
doživjela nije se moglo usporediti s osjećajem njegovih
studenih usana, mramorno tvrdih ali uvijek tako nježnih,
dok se kreću zajedno s mojima.
Nije često bilo po mome.
Zato sam se malo iznenadila kad su mu se prsti upleli
u moju kosu, čvrsto približivši moje lice njegovome.
Ruke su mi se spojile iza njegova vrata, i poželjela sam
da sam snažnija – dovoljno snažna da ga zadržim kao
zarobljenika. Jedan mu je dlan spuznuo niz moja leđa,
pritišćući me čvršće uz njegova kamena prsa. Čak i kroz
džemper, koža mu je bila tako hladna da sam zadrhtala
– drhtajem ugode i sreće, ali njegove su me ruke u odgovor
na to svejedno počele puštati.
Znala sam da imam tek oko tri sekunde prije nego
što uzdahne i vješto me odmakne od sebe, kazavši nešto
o tome kako smo dovoljno stavljali moj život na kocku
za jedno popodne. Iskoristivši posljednje sekunde najbolje
što sam mogla, privila sam se jače uz njega, utiskujući
se u njegovo tijelo. Vrškom jezika prešla sam po
rubu njegove donje usne; bila je besprijekorno glatka,
kao uglačana, a okus –
Odmaknuo mi je lice od svojega, s lakoćom se otevši
mome stisku – vjerojatno nije ni primijetio da sam u
njega uložila svu svoju snagu.Podsmjehnuo se, duboko i grleno. Oči su mu sjale od
uzbuđenja koje je držao pod tako krutom stegom.
“Ah, Bella.” Uzdahnuo je.
“Rekla bih ti da mi je žao, ali nije mi.”
“A meni bi trebalo biti žao što tebi nije žao, ali nije
mi. Možda bi bilo bolje da sjednem na krevet.”
Izdahnula sam zrak, pomalo ošamućeno. “Ako ti misliš
da je to neophodno...”
Izvijeno se osmjehnuo i ispetljao od mene.
Nekoliko puta sam odmahnula glavom, nastojeći je
razbistriti, a onda se vratila računalu. Sada je lijepo radilo,
brujeći. Dobro, ne toliko brujeći, koliko stenjući.
“Pozdravi Renée u moje ime.”
“Nema problema.”
Pregledala sam e-mail koji mi je poslala Renée, tu i
tamo odmahujući glavom na neke njezine blesavije postupke.
Bili su mi podjednako smiješni i strašni kao kad
sam ih prvi put čitala. Tako je tipično za moju majku
da zaboravi koliko se sva zapravo oduzme od straha od
visine sve dok je instruktor skakanja nije već privezao za
padobran. Pomalo sam se ljutila na Phila, koji je već gotovo
dvije godine s njom u braku, zato što joj je to dopustio.
Ja bih bolje pazila na nju. Toliko je bolje poznajem.
Moraš ih u jednom trenutku pustiti da sami krenu
svojim putem, podsjetila sam se. Moraš ih pustiti da žive
vlastitim životom...
Najveći dio života provela sam vodeći brigu za Renée,
strpljivo je odvraćajući od njezinih najluđih nauma, dobrohotno
trpeći one od kojih je nisam mogla odgovoriti. Uvijek
sam udovoljavala mami; bila mi je smiješna, čak sam joj
prilazila pomalo svisoka. Gledala sam mnogo grešaka koje
radi i potajice im se smijala u sebi. Rasijana Renée.Vrlo sam drugačija osoba od svoje majke. Promišljena
i oprezna. Ona odgovorna, ona odrasla. Tako sam
doživljavala sebe. Takvu sam osobu poznavala.
Dok mi je u ušima još tuklo od Edwardova poljupca,
nisam mogla da ne pomislim na grešku koja je mojoj
majci najviše promijenila život. Blentava i romantična,
odmah nakon srednje škole udala se za čovjeka kojega je
jedva znala, te nakon godinu dana dobila mene. Oduvijek
me uvjeravala da nimalo ne žali zbog toga, da sam
najbolji dar koji joj je život ikada dao. A ipak je u mene
neprestano usađivala jedno – pametni ljudi ozbiljno pristupaju
braku. Zreli ljudi završe studij i započnu karijeru
prije nego što se upuste u ozbiljnu vezu. Znala je da
nikad neću biti tako nepromišljena, šašava i provincijalna
kao ona...
Zaškrgutala sam zubima i pokušala se usredotočiti
dok sam joj pisala odgovor.
Zatim sam naišla na njezine završne rečenice i sjetila
se zbog čega joj nisam ranije odgovorila.
Već dugo nisi uopće spomenula Jacoba, napisala mi je.
Što ima s njim ovih dana?
Bila sam sigurna da ju je Charlie nagovorio na to.
Uzdahnula sam i brzo otipkala odgovor, zaguravši ga
između dva manje osjetljiva ulomka.
Jacob je u redu, valjda. Ne viđam se često s njim; on
ti ovih dana najčešće provodi vrijeme s čoporom prijatelja
dolje u La Pushu.
Zločesto sam se nasmijala sebi u bradu, dodala
Edwardov pozdrav i poslala e-mail.
Nisam shvatila da Edward opet šutke stoji iza mene
sve dok nisam ugasila računalo i odgurnula se od stola.
Mislila sam ga prekoriti zbog toga što mi čita prekoramena sve dok nisam shvatila da on uopće ne mari za
mene. Pregledavao je pljosnatu crnu kutiju iz čijeg su
glavnog kvadrata izvitopereno virile žice na način koji
nije djelovao nimalo zdravo po dotičnu napravu. Za sekundu
sam prepoznala da se radi o auto-liniji koju su mi
Emmett, Rosalie i Jasper poklonili za prošli rođendan.
Već sam zaboravila na rođendanske poklone koji mi se
kriju pod sve većim slojem prašine na podu plakara.
“Što si to učinila s ovime?”, upitao me užasnutim glasom.
“Nije se dalo izvući iz upravljačke ploče.”
“Pa si osjetila potrebu da ga podvrgneš mukama?”
“Znaš kakva sam s alatom. Nisam mu nikada namjerno
nanijela bol.”
Odmahnuo je glavom, noseći hinjeno tragičnu krinku
na licu. “Ubila si ga.”
Slegnula sam ramenima. “A, čuj.”
“Povrijedilo bi ih da ovo vide”, rekao je. “Valjda je
dobro što si cijelo ovo vrijeme bila u kućnom pritvoru.
Morat ću ti kupiti zamjenski uređaj prije nego što primijete.”
“Hvala, ali ne treba mi šminkerska linija.”
“Neću je zamijeniti zbog tebe.”
Uzdahnula sam.
“Nisi se naročito usrećila svojim prošlogodišnjim rođendanskim
poklonima”, rekao je razočaranim tonom.
Odjednom se počeo hladiti pravokutnim komadom
krutog papira.
Nisam mu odgovorila, iz straha da mi glas ne zadrhti.
Nisam se rado prisjećala svoga katastrofalnog osamnaestog
rođendana – i svih njegovih dalekosežnih posljedica
– i iznenadilo me što ga je spomenuo. Inače je bio još
osjetljiviji na tu temu nego ja.“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao
me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru
za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da
bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim
tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom;
na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je
nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu...
a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na
maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako
ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a
dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li
shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona
ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se
borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što
idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još
bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi
bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za
nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim
sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo45
“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao
me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru
za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da
bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim
tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom;
na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je
nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu...
a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na
maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako
ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a
dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li
shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona
ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se
borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što
idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još
bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi
bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za
nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim
sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo
46 nisam vidjela Renée. I još dulje je nisam vidjela pod
ugodnim okolnostima. Kad sam posljednji put bila s
njom u Phoenixu, cijelo sam vrijeme provela u bolničkom
krevetu. Kad je posljednji put ona bila ovdje, bila
sam više-manje katatonična. Nisam je ostavila baš s najljepšim
uspomenama.
A možda još i, ako vidi koliko sam sretna s Edwardom,
kaže Charlieju da mi dade malo mira.
Edward mi je proučavao lice dok sam se premišljala.
Uzdahnula sam. “Ne ovaj vikend.”
“Zašto ne?”
“Ne želim svađu s Charliejem. Ne tako brzo nakon
što mi je oprostio.”
Obrve su mu se skupile. “Ja pak mislim da bi ovaj
vikend bilo savršeno”, promrsio je.
Odmahnula sam glavom. “Neki drugi put.”
“Nisi ti jedina cijelo vrijeme zarobljena u ovoj kući,
znaš.” Mrko me pogledao.
Vratila mi se sumnja. Ovo je bilo atipično ponašanje
za njega. Uvijek je bio tako nemoguće nesebičan; znala
sam da me time razmazio.
“Ti možeš kamo god želiš”, napomenula sam mu.
“Ostatak svijeta nimalo me ne zanima bez tebe.”
Zakolutala sam očima na tu hiperbolu.
“Ozbiljno ti kažem”, rekao je.
“Ne žurimo s ostatkom svijeta, u redu? Na primjer,
možemo početi s kinom u Port Angelesu...”
Prostenjao je. “Nema veze. Poslije ćemo razgovarati
o tome.”
“Nema se tu više o čemu razgovarati.”
Slegnuo je ramenima.
“Dobro, onda, promjena teme”, rekla sam. Gotovosam zaboravila ono što me danas popodne brinulo – je
li mu to bila i namjera? “Što je to Alice vidjela danas za
ručkom?”
Netremice sam mu gledala lice dok sam to govorila,
odmjeravajući mu reakciju.
Izraz mu je bio sabran; opazila sam tek najblaže stvrdnjavanje
njegovih očiju boje topaza. “Već neko vrijeme
opaža Jaspera na čudnom mjestu, negdje na jugozapadu,
kako joj se čini, blizu njegove bivše... obitelji. Ali nema
svjesne namjere da im se vrati.” Uzdahnuo je. “Zabrinula
se zbog toga.”
“O.” To nije bilo ni blizu onoga što sam očekivala.
Ali naravno da ima smisla da Alice drži Jasperovu budućnost
na oku. On joj je duhovni par, istinska druga
polovica, iako se ne razmeću svojom vezom toliko kao
Rosalie i Emmett.
“Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Nisam shvatio da si primijetila”, rekao je. “Vjerojatno
se ionako ne radi ni o čemu bitnom.”
Mašta mi je bila žalosno neobuzdana. Uspjela sam
izobličiti savršeno normalno popodne sve dok mi se nije
učinilo kako se Edward svojski trudi da mi štošta zataji.
Stvarno bih morala psihijatru.
Spustili smo se u prizemlje pisati zadaću, čisto za slučaj
da se Charlie vrati ranije. Edward je svoju napisao
za nekoliko minuta; ja sam se naporno vukla kroz matematiku
sve dok nisam zaključila kako je došlo vrijeme
da spremim Charlieju večeru. Edward mi je pomogao,
povremeno slažući facu zbog sirovih sastojaka – ljudska
hrana bila mu je blago gadljiva. Napravila sam stroganov
po receptu bake Swan, jer sam mu se htjela dodvoriti.
Nije mi to bilo omiljeno jelo, ali Charlieju će biti drago.Charlie mi je već djelovao dobro raspoložen kad se
vratio kući. Nije se čak ni potrudio biti neugodan prema
Edwardu. Edward se ispričao i nije objedovao s nama,
kao i obično. Zvuk večernjih vijesti dopro je iz dnevne
sobe, ali sumnjala sam u to da ih Edward zaista gleda.
Nakon što je slistio tri puna tanjura, Charlie je podigao
noge na praznu stolicu i spokojno sklopio ruke
preko nabrekle mješine.
“Bilo je super, Bells.”
“Drago mi je da ti je prijalo. Kako je bilo na poslu?”
Nisam prije stigla popričati s njim jer je bio previše uživljen
u jelo.
“Dosta mirno. Pa, mrtvački mirno, pravo da ti kažem.
Mark i ja kartali smo se dobar dio popodneva”, priznao
mi je s osmijehom. “Pobijedio sam ga, s devetnaest
prema sedam partija. A onda sam neko vrijeme bio na
telefonu s Billyjem.”
Pokušala sam ne promijeniti izraz lica. “Kako je on?”
“Dobro, dobro. Zglobovi ga malo muče.”
“O. Baš mi je žao.”
“A eto. Pozvao nas je da ih posjetimo za vikend. Mislio
je pozvati i Clearwaterove i Uleyje. Na doigravanje,
da tako kažem...”
“Ha”, glasio je moj genijalni odgovor. Ali što sam mu mogla
reći? Znala sam da neću smjeti otići na tulum vukodlaka,
čak i uz roditeljski nadzor. Upitala sam se hoće li Edwardu
smetati što Charlie odlazi u La Push. Ili će pretpostaviti da
moj otac neće biti pritom u opasnosti, budući da Charlie
uglavnom provodi vrijeme s Billyjem, koji je samo čovjek?
Ustala sam i, ne gledajući u Charlieja, naslagala posuđe.
Stavila sam ga u sudoper i pustila vodu. Edward
mi je šutke prišao i dohvatio krpu.Charlie je uzdahnuo i zasad odustao, premda sam
pretpostavljala da će iznova načeti tu temu kad se opet
nađemo sami. S mukom je ustao i krenuo prema televizoru,
baš kao i svake druge večeri.
“Charlie”, kazao je Edward opuštenim tonom.
Charlie je zastao nasred svoje kuhinjice. “Da?”
“Je li ti Bella ikada rekla da su joj moji roditelji za
prethodni rođendan poklonili avionske karte, kako bi
mogla posjetiti Renée?”
Ispustila sam tanjur koji sam ribala. Odbio se od radne
plohe i bučno zaklaparao po podu. Nije se razbio, ali
cijelu je prostoriju, i sve nas troje, poprskao pjenastom
vodom. Charlie to nije ni primijetio.
“Bella?”, kazao je zaprepaštenim glasom.
Nisam odmicala pogled s tanjura dok sam ga podizala.
“Da, tako je.”
Charlie je glasno progutao slinu, pa se obratio Edwardu
stisnutih očiju. “Ne, nikad mi nije rekla za to.”
“Hmm”, promrmljao je Edward.
“Ima li nekog razloga zašto to sada spominješ?”, upitao
ga je Charlie strogo.
Edward je slegnuo ramenima. “Uskoro će isteći. Mislim
da bi se Esme mogla osjetiti povrijeđeno da Bella ne
iskoristi svoj poklon. Premda ništa ne bi rekla.”
Zagledala sam se u Edwarda u nevjerici.
Charlie je malo razmislio. “Vjerojatno bi bilo pametno
da posjetiš mamu, Bella. Ona bi to jako voljela.
Makar sam iznenađen što mi to uopće nisi spomenula.”
“Zaboravila sam”, priznala sam.
Namrštio se. “Zaboravila si da si dobila avionske karte
na poklon?”
“Mmm”, neodređeno sam promrmljala i opet se
okrenula prema sudoperu.“Primijetio sam da si rekao da je dobila karte, Edwarde”,
nastavio je Charlie. “Koliko su joj to karata dali
tvoji roditelji?”
“Samo jednu za nju... i jednu za mene.”
Tanjur koji sam ovaj put ispustila pao je u sudoper,
tako da nije stvorio onoliku buku. Lako sam čula oštri
izdisaj moga oca. Krv mi je navrla u lice, potaknuta
ozlojeđenošću i žaljenjem. Zašto mi Edward to radi?
Napeto sam se zagledala u pjenu u sudoperu, dok me
obuzimala panika.
“To ne dolazi u obzir!”, Charlie se naglo razbjesnio i
počeo vikati.
“Zašto?”, upitao ga je Edward, glasa prepunog nedužnog
iznenađenja. “Upravo si rekao da bi bilo pametno
da ona posjeti majku.”
Charlie ga je prečuo. “Ne ideš ti nikamo s njim, mlada
damo!”, viknuo je. Okrenula sam se na peti i ugledala
ga kako upire prstom u mene.
Automatski me prožeo bijes, kao nagonska reakcija
na njegov ton.
“Nisam ja dijete, tata. A više i nisam u kazni, sjećaš se?”
“O da, nego što da imaš. Od ovog trenutka.”
“Zbog čega?!”
“Zbog toga što ja tako kažem.”
“Moram li te podsjetiti da sam punoljetna osoba, Charlie?”
“Ovo je moja kuća – slušat ćeš moja pravila!”
Ošinula sam ga ledenim pogledom. “Ako ti tako želiš.
Hoćeš da se večeras iselim? Ili mogu dobiti nekoliko
dana da se spakiram?”
Charlie se jarko zajapurio. Smjesta mi je postalo grozno
jer sam posegnula za adutom iseljavanja.Duboko sam udahnula i pokušala progovoriti razboritijim
tonom. “Služit ću kaznu bespogovorno kad u nečemu
pogriješim, tata, ali nemam namjeru trpjeti tvoje
predrasude.”
Zapjenio se, ali nije uspio kazati ništa suvislo.
“E sad, znam da znaš da imam potpuno pravo ovaj
vikend otići u posjet mami. Ne možeš mi ozbiljno reći da
bi se protivio mojoj namjeri da idem s Alice ili Angelom.”
“S prijateljicama”, progunđao je i kimnuo glavom.
“Bi li se ljutio da povedem Jacoba?”
Spomenula sam njegovo ime samo zato što sam znala
da je Jacob mome ocu draži, ali smjesta sam to požalila;
Edward je glasno škljocnuo zubima i čvrsto ih stisnuo.
Moj se otac s mukom pokušao pribrati prije nego što
će odgovoriti. “Da”, rekao je neuvjerljivim tonom. “To
bi me ljutilo.”
“Grozno loše lažeš, tata.”
“Bella – ”
“Nije da sam krenula u Vegas postati striptizeta, ili
nešto takvo. Idem mami”, podsjetila sam ga. “Ona mi je
roditeljski autoritet jednako toliko kao i ti.”
Prostrijelio me jetkim pogledom.
“Želiš nešto reći o maminoj sposobnosti da se brine
za mene?”
Charlie se lecnuo od prikrivene prijetnje u mom pitanju.
“Nadaj se da joj to neću spomenuti”, rekla sam.
“Bolje bi ti bilo”, upozorio je. “Ovo mi nikako nije
drago, Bella.”
“Nema razloga da se uzrujavaš.”
Zakolutao je očima, ali bilo mi je jasno da je oluja
prošla.Okrenula sam se i izvadila čep iz sudopera. “Dakle,
moja zadaća je gotova, tvoja večera je gotova, posuđe
je gotovo, a meni su izlasci dopušteni. Idem sada van.
Vratit ću se prije deset i trideset.”
“Kamo ideš?” Lice mu se opet posve zarumenjelo,
nakon što se već bilo gotovo primirilo.
“Nisam sigurna”, priznala sam mu. “Makar ne dalje
od petnaest kilometara odavde. Zadovoljan?”
Progunđao je nešto što nije zvučalo kao odobravanje
i nestao iz prostorije. Naravno, čim sam odnijela prevagu
u svađi, počela me gristi savjest.
“Idemo van?”, upitao me Edward tihim ali radosnim
glasom.
Okrenula sam se prema njemu i strogo ga pogledala.
“Da. Rado bih s tobom porazgovarala nasamo.”
Nije mi izgledao onoliko zabrinut zbog toga koliko
sam smatrala da bi trebao biti.
Počela sam tek nakon što smo se sigurno smjestili u
njegov auto.
“Što je to bilo?”, oštro sam ga upitala.
“Znam da želiš vidjeti majku, Bella – govorila si o
njoj u snu. Zapravo, brinula si se za nju.”
“Je li?”
Kimnuo je glavom. “Ali, očito si prevelika kukavica
da to sama raspraviš s Charliejem, pa sam posredovao za
tvoj račun.”
“Posredovao? Bacio si me morskim psima!”
Zakolutao je očima. “Ne bih rekao da ti je prijetila
bilo kakva opasnost.”
“Rekla sam ti da se ne želim svađati s Charliejem.”
“Niko nije ni rekao da se trebaš.”
Oštro sam ga pogledala. “Ne mogu si pomoći kad mipočne tako naređivati – nadvladaju me prirodni tinejdžerski
porivi.”
Zahihotao se. “Pa, nisam ja kriv za to.”
Zamišljeno sam se zagledala u njega. Kao da to nije
primijetio. Spokojno je gledao kroz vjetrobran. Nešto
nije tu bilo u redu, ali nisam mogla procijeniti što. Ili
je možda bila samo stvar u tome da mi je mašta opet
divljala kao i danas popodne.
“Ima li taj iznenadni poriv za posjetom Floridi ikakve
veze s druženjem kod Billyja?”
Vilica mu se opustila. “Baš nikakve. Nije bitno jesi li
tu ili na drugoj strani svijeta, svejedno ne bi išla.”
Bilo je baš kao i maloprije s Charliejem – ponašao se
prema meni baš kao da sam zločesto dijete. Zaškrgutala
sam zubima da ne počnem vikati. Nisam se sad još htjela
posvađati i s Edwardom.
Edward je uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu
je ponovno bio topao i baršunast. “Onda, što bi htjela
večeras raditi?”, upitao me.
“Možemo možda do tebe? Tako dugo nisam već vidjela
Esme.”
Osmjehnuo se. “To će joj se svidjeti. Pogotovo kad
čuje kamo idemo za vikend.”
Poraženo sam prostenjala.
Nismo ostali dugo vani, kao što sam i obećala. Nisam
se iznenadila vidjevši da svjetla još gore kad smo
se zaustavili pred kućom – znala sam da će me Charlie
pričekati ne bi li još malo vikao na mene.
“Bolje nemoj ulaziti”, rekla sam. “Samo ćeš pogoršati
situaciju.”
“Misli su mu razmjerno smirene”, izazovno mi je rekao
Edward. Od izraza na njegovu licu upitala sam seima li tu još nečega smiješnog što mi promiče. Kutovi
usana podrhtavali su mu, opirući se smiješku.
“Vidimo se”, smrknuto sam promrsila.
Nasmijao se i poljubio me u tjeme. “Vratit ću se kad
Charlie zahrče.”
Televizor je treštao kad sam ušla u kuću. Načas mi je
došlo da krišom odem u svoju sobu.
“Možeš li doći ovamo, Bella?”, dobacio mi je Charlie,
stavljajući tačku na taj plan.
Vukla sam noge dok sam prelazila pet koraka do njega.
“Što ima, tata?”
“Jesi li se lijepo provela večeras?”, upitao me. Djelovao
je kao da mu je nelagodno. Potražila sam skrivena
značenja u njegovim riječima prije nego što ću mu odgovoriti.
“Jesam”, rekla sam, oklijevajući.
“Što ste radili?”
Slegnula sam ramenima. “Družili smo se s Alice i Jasperom.
Edward je pobijedio Alice u šahu, a onda sam ja
igrala protiv Jaspera. Rasturio me.”
Osmjehnula sam se. Partija šaha između Edwarda i
Alice bila je jedna od najsmješnijih stvari koje sam u
životu vidjela. Samo su sjedili, gotovo nepomično, i gledali
u ploču, dok je Alice predviđala poteze koje će on
izvesti, a on joj je zauzvrat čitao protupoteze iz glave.
Odigrali su najveći dio partije umno; mislim da je svako
od njih povukao tek dva pješaka kad je Alice odjednom
srušila svoga kralja i predala partiju. Sve skupa nije trajalo
niti pune tri minute.
Charlie je ugasio zvuk na televizoru – neobično za njega.
“Čuj, nešto bih ti morao reći.” Namrštio se, djelujući
vrlo smeteno.Nepomično sam sjedila, čekajući. Načas me pogledao,
a zatim upro pogled u pod. Ništa više nije rekao.
“O čemu se radi, tata?”
Uzdahnuo je. “Takve stvari mi baš ne idu. Ne znam
kako bih počeo...”
Opet sam pričekala.
“Okej, Bella. Evo u čemu je stvar.” Ustao je s kauča
i počeo koračati tamo-amo po sobi, cijelo vrijeme
gledajući u noge. “Između tebe i Edwarda očito je prilično
ozbiljno, pa biste trebali pripaziti na neke stvari.
Znam da si ti sada odrasla osoba, ali još si mlada, Bella, i
ima mnogo važnih stvari koje bi trebala znati kada... pa,
kada se odlučiš na tjelesno – ”
“O, molim te, molim te, nemoj!”, usrdno sam ga zamolila,
skočivši na noge. “Molim te, reci mi da ne pokušavaš
povesti razgovor o seksu sa mnom, Charlie.”
Zabuljio se u pod. “Ja sam ti otac. Imam tu odgovornost.
Upamti, meni je neugodno koliko i tebi.”
“Mislim da to nije fizički moguće. Uostalom, mama
te preduhitrila u tome prije desetak godina. Tako da više
ništa nisi dužan reći.”
“Prije deset godina nisi imala dečka”, nevoljko je promrsio.
Bilo mi je jasno da se opire želji da promijeni temu.
Oboje smo stajali i piljili u pod, okrenuti jedno od drugoga.
“Mislim da se ono bitno nije naročito promijenilo u
međuvremenu”, promumljala sam, rumena zacijelo koliko
i on. Ovo mi je bilo gore od sedmog kruga pakla; još
mi je gora bila spoznaja da je Edward znao kako se ovo
sprema. Nije ni čudo da je djelovao tako nadmeno u autu.
“Samo mi reci da se vas dvoje odgovorno ponašate”,
lijepo me zamolio Charlie, očito žarko želeći da se u
podu razjapi bezdan u koji bi mogao propasti.“Bez brige, tata, nije to tako.”
“Nije da ti ne vjerujem, Bella, ali znam da mi ne
želiš reći ništa o tome, a znaš i da to zaista ne želim
čuti. Premda ću nastojati uraditi to na brz i lagan način.
Znam da su danas drugačija vremena.”
Nelagodno sam se nasmijala. “Možda i jesu, ali
Edward je vrlo staromodan. Nemaš razloga za brigu.”
Charlie je uzdahnuo. “Ma baš”, promrsio je.
“Ajoj!”, prostenjala sam. “Stvarno bih voljela da me
ne tjeraš da to naglas izgovorim, tata. Stvarno. Ali... ja
sam... djevica, i nemam namjere promijeniti takvo stanje
u bliskoj budućnosti.”
Oboje smo se zgrozili, ali onda se Charliejevo lice
izgladilo. Izgleda da mi je povjerovao.
“Mogu li sada u krevet? Molim te.”
“Samo još malo”, rekao je.
“Daj, tata, molim te. Preklinjem te.”
“Prošlo je ono neugodno, obećavam ti”, pokušao me
smiriti.
Pogledala sam ga na trenutak i sa zadovoljstvom opazila
da izgleda opuštenije, da mu lice opet ima uobičajenu
boju. Svalio se na kauč, uzdahnuvši od olakšanja što
je završio razgovor o seksu.
“Što je sada?”
“Samo me zanima kako ti napreduje ona ravnoteža.”
“O. Dobro, valjda. Danas sam se dogovorila s Angelom.
Pomoći ću joj oko poziva na maturu. Čisto kao
prijateljica prijateljici.”
“To je lijepo. A što je s Jakeom?”
Uzdahnula sam. “Još nisam smislila kako ću, tata.”
“Samo se ti trudi, Bella. Znam da ćeš postupiti kako
treba. Dobar si ti čovjek.”Krasno. Znači, ako ne smislim neki način da izgladim
stvari s Jacobom, onda sam loš čovjek? To je niski
udarac.
“Jasno, jasno”, složila sam se. Taj automatski odgovor
gotovo mi je izmamio osmijeh – pokupila sam ga od
Jacoba. Čak sam ga izrekla istim pokroviteljskim tonom
kojim se on obraćao svom ocu.
Charlie se široko osmjehnuo i opet uključio zvuk.
Ušuškao se u jastuke na kauču, zadovoljan onime što
je noćas postigao. Bilo mi je očito da će još dosta dugo
ostati budan uz utakmicu.
“Laku noć, Bells.”
“Vidimo se ujutro!” Ustrčala sam na kat.
Edward je odavno nestao i neće se vratiti sve dok
Charlie ne zaspi – vjerojatno je otišao u lov, ili nešto
takvo, da prekrati vrijeme – pa se nisam žurila presvući
za spavanje. Nije mi prijalo biti sama, ali svakako se nisam
namjeravala spustiti u prizemlje i družiti sa svojim
tatom, čisto da se ne bi sjetio još neke teme iz spolnog
odgoja koju prije nije spomenuo; stresla sam se.
I tako sam, zahvaljujući Charlieju, bila napeta i puna
tjeskobe. Završila sam zadaću, a nisam se osjećala dovoljno
smirenom za čitanje ili tek slušanje glazbe. Došlo
mi je da nazovem Renée i javim joj da stižem, ali onda
sam shvatila da je na Floridi tri sata više, pa ona sigurno
već spava.
Mogla sam nazvati Angelu, valjda.
Ali odjednom sam shvatila da ja to ne želim razgovarati
s Angelom. Da ne moram razgovarati s njom.
Zagledala sam se u prazni crni prozor, grizući usnu.
Ne znam koliko sam dugo samo stajala tamo i odmjeravala
za i protiv – postupiti kako treba prema Jacobu,vidjeti se opet sa svojim najbližim prijateljem, biti dobar
čovjek; nasuprot tome natjerat ću Edwarda da pobjesni
na mene. Možda deset minuta. Dovoljno dugo da
shvatim kako su razlozi za valjani, dok oni protiv nisu.
Edwarda samo brine moja sigurnost, a znala sam da u
tom pogledu nema nikakvih stvarnih problema.
Telefon mi nije bio od koristi; Jacob je odbijao moje
pozive otkako se Edward vratio. A i morala sam ga vidjeti
– vidjeti kako se opet smiješi onako kao prije. Morala
sam zamijeniti onu groznu posljednju uspomenu na njegovo
lice, izvijeno i izobličeno od boli, ne bih li ikako
vratila vlastiti duševni mir.
Imala sam vjerojatno sat vremena na raspolaganju.
Mogla sam na brzinu trknuti u La Push i vratiti se prije
nego što Edward shvati da sam otišla. Prošao mi je sat
do kada smijem biti vani, ali hoće li Charlieja zaista biti
briga ako Edward nema veze s tim? To sam mogla otkriti
samo na jedan način.
Dohvatila sam jaknu i ugurala ruke u rukave dok sam
trčala niza stube.
Charlie je odmaknuo pogled od utakmice, smjesta
sumnjičav.
“Hoćeš se ljutiti ako odem do Jakea večeras?”, uspuhano
sam ga upitala. “Neću ostati dugo.”
Čim sam izgovorila Jakeovo ime, Charliejevo se lice
opustilo u nadmen osmijeh. Nisam imala dojam da se
iole iznenadio što je njegova lekcija tako brzo polučila
učinak. “Samo ti daj, mala. Nema problema. Ostani koliko
god hoćeš.”
“Hvala, tata”, rekla sam i klisnula kroz vrata.
Kao svaki bjegunac, i nehotice sam se nekoliko puta
osvrnula dok sam trčala prema kamionetu, ali noć je bilatako crna da to baš i nije imalo nekog smisla. Morala
sam napipati kvaku uz bok kamioneta.
Oči tek što su mi se počele navikavati na tamu kad
sam stavila ključ u paljenje. Snažno sam ga okrenula ulijevo,
ali umjesto da zaglušno zaurla, motor mi je samo
škljocnuo. Pokošala sam opet, s jednakim rezultatom.
A onda sam krajičkom oka ugledala sitan pokret, i
poskočila.
“Gah!”, zinula sam od šoka kad sam opazila da nisam
sama u kabini.
Edward je sjedio vrlo mirno, kao nejasno svijetla mrlja
u mraku. Samo su mu se ruke kretale, neprestano
okrećući zagonetni crni predmet. Kad je progovorio, i
dalje je gledao u taj predmet.
“Pozvala me Alice”, prošaptao je.
Alice! Kvragu. Zaboravila sam je uzeti u obzir pri planiranju.
Sigurno joj je naložio da me motri.
“Uznemirila se kad je tvoja budućnost prilično naglo
nestala prije pet minuta.”
Oči su mi već bile razrogačene od iznenađenja, a sad
su se raširile još više.
“Jer ona ne vidi vukove, znaš”, objasnio mi je istim
onim tihim šapatom. “Zar si to zaboravila? Kad odlučiš
pomiješati svoju sudbinu s njihovom, i ti nestaneš. To
nisi mogla znati, shvaćam. Ali možeš li shvatiti zašto bih
zbog toga počeo pomalo... strepjeti? Alice te vidjela kako
nestaješ, a nije mi mogla reći ni hoćeš li se vratiti kući
ili ne. Tvoja se budućnost izgubila, baš poput njihove.
Nismo sigurni koji je razlog tome. Neki prirodni
obrambeni mehanizam s kojim se rađaju?” Govorio je
kao da sada to govori samome sebi, gledajući i dalje u
komad motora mog kamioneta dok ga je vrtio u rukama. “To nije posve vjerojatno, budući da ja bez problema
čitam njihove misli. Barem što se tiče Blackovih.
Carlisle ima teoriju da je to zbog toga što preobražaji
uvelike vladaju njihovim životima. To je prije nehotična
reakcija nego odluka. Posve nepredvidljiva, a mijenja
sve u njima. U tom trenutku kad se mijenjaju iz jednog
oblika u drugi, oni zapravo i ne postoje. Budućnost ih
ne može sadržavati...”
Slušala sam njegovo promišljanje šutke kao kip.
“Sastavit ću ti auto na vrijeme za nastavu, ako se želiš
sama voziti”, objasnio mi je malo poslije.
Čvrsto stisnutih usana izvadila sam ključeve i ukočeno
izašla iz kamioneta.
“Zatvori prozor ako želiš da ti večeras ne dođem.
Imat ću razumijevanja”, šapnuo mi je prije nego što sam
zalupila vratima.
Umarširala sam u kuću, te i tamo zalupila vratima.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao Charlie s kauča.
“Kamionet mi neće upaliti”, zarežala sam.
“Da ti ga ja pogledam?”
“Ne. Pokušat ću opet ujutro.”
“Hoćeš da ti posudim svoj auto?”
Inače nisam smjela voziti njegov policijski automobil.
Charlieju je očito bio istinski stalo da odem u La
Push. Gotovo jednako stalo kao i meni.
“Neka. Umorna sam”, progunđala sam. “Laku noć.”
Tvrdim sam se koracima popela na kat i otišla ravno
do svog prozora. Grubo sam spustila metalni okvir – zalupio
se s treskom, a okno je zadrhtalo.
Zurila sam u crno staklo koje se treslo, dugo, dugo,
sve dok se nije smirilo. Zatim sam uzdahnula i otvorila
prozor najviše što se dalo.
časa španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što
sam se držala za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu,
premda je razlog sigurno dijelom bio i u tome.
Možda je stvar bila u spoznaji da sam odslužila kaznu
i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa
mnom. Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je
prožimalo cijelu školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak
je bio pun uzbuđenja, napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti,
okusiti. Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali
po zidovima kantine, a koševi za smeće nosili su šareni
obrub razbacanih letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka
i prstenova klase, kao i podsjetnika na rokove za
naručivanje maturantskih halja i četvrtastih kapa s privjescima, fluorescentnih poziva na glasanje za ovog ili
onog učenika trećeg razreda koji se natječe za razrednu
dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima obrubljenih
najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples stizao
nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam
ljudsko iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda.
Kraj školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva
kao drugim učenicima. Zapravo, živcirala sam
se da mi je bilo muka svaki put kad bih pomislila na to.
Nastojala sam ne misliti o tome.
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što
je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad
smo Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene
glatke frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u
opušteni konjski rep, a u očima joj se nazirao pomalo
mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka.
Ben se sav bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s
uskog nosa. Alice je tako strogo promatrala dosadne traperice
i majicu koje imam na sebi da mi je postalo neugodno.
Vjerojatno je smišljala još jednu stilističku preobrazbu
za mene. Kad bih joj to dopustila, drage bi me
volje oblačila svaki dan – možda i više puta dnevno – kao
nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla.
Renée zna kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?”
Alice se osmjehnula. “Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka imatisuću rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome
od njih. Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više
odgađati, a grozim se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta
moj užasni rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila
sam da se Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa
– to što ispunjavam Charliejeve uvjete bez pozivanja na
vukodlake.
Angeli je laknulo. “Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad
god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u
redu – moje mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo
kaznu.” Široko sam se osmjehnula pri objavljivanju
te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe
oči zasjale su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla
da ti je kazna doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da
će me osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo
od brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su
bili pomalo pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela
u očima – sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam
da sam toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna.
“Sigurna sam da još imam nekih ograničenja – na
primjer, kontinentalne granice SAD-a.”Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila grimasu
istinskog razočaranja.
“Onda, što ćemo večeras?”, ustrajala je.
“Ništa. Čuj, daj da pričekamo nekolko dana, čisto da
vidimo da se nije šalio. Radni je dan, uostalom.”
“Proslavit ćemo preko vikenda, onda.” Bilo je teško
suzbiti Alicino oduševljenje.
“Jasna stvar”, rekla sam joj, ne bih li je udobrovoljila.
Znala sam da neću učiniti ništa drastično; bilo bi sigurnije
ići korak po korak s Charliejem. Pružiti mu priliku
da se uvjeri u moju pouzdanost i zrelost prije nego što ga
počnem moliti da mi izađe u susret.
Angela i Alice počele su raspravljati o mogućnostima;
Ben je odložio strip i uključio se u razgovor. Iznenadila
sam se otkrivši da mi tema o mojoj slobodi odjednom
ne donosi onoliko zadovoljstva kao prije tek nekoliko
trenutaka. Dok su one raspravljale o tome što bi se sve
moglo raditi u Port Angelesu ili možda Hoquiamu, počelo
me obuzimati nezadovoljstvo.
Nije mi trebalo dugo da odredim odakle potječe taj
nespokoj u meni.
Još otkako sam se oprostila od Jacoba Blacka u šumi pokraj
moje kuće, pred očima mi je stalno sijevala neugodna
slika. Stvarala mi se u mislima u redovitim razmacima, kao
nekakva iritantna budilica namještena da zazvoni svakih pola
sata, i ispunjavala mi glavu prizorom Jacobova lica iskrivljenog
od boli. To mi je bila posljednja uspomena na njega.
Kad me ta neprijatna vizija opet saletjela, znala sam
tačno zbog čega nisam zadovoljna svojom slobodom.
Zbog toga što je nepotpuna.
Jasno, bila sam slobodna otići kamo god želim – osim
u La Push; slobodna učiniti što god želim – osim otićido Jacoba. Spustila sam glavu i namrštila se. Pa mora
postojati nekakvo kompromisno rješenje.
“Alice? Alice!”
Angelin me glas naglo prenuo. Mahala je dlanom tamo-
amo pred Alicinim praznim, zabuljenim očima. Prepoznala
sam izraz Alicinog lica – izraz od kojeg mi je tijelo
automatski prožeo nalet panike. Njezin mi je prazni
pogled govorio da ona sad gleda nešto mnogo drugačije
od priprostog školskog ručka koji nas okružuje, ali ujedno
i nešto što je na svoj način jednako toliko stvarno u
svakom pogledu. Nešto se sprema, nešto što samo što se
nije zbilo. Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
Edward se tada nasmijao, vrlo prirodno i vrlo opušteno.
Angela i Ben pogledali su ga, ali moj je pogled ostao
čvrsto uprt u Alice. Odjednom je poskočila, kao da ju je
neko udario nogom ispod stola.
“Zar je već vrijeme da zadrijemaš, Alice?”, podrugnuo
joj se Edward.
Alice je opet došla sebi. “Oprostite, zanijela sam se u
misli, valjda.”
“Bolje i da se zaneseš u misli nego da razmišljaš o još
dva sata nastave”, rekao je Ben.
Alice se vratila u razgovor uživljenije nego prije – pomalo i
previše uživljeno. Jedanput sam opazila da joj se pogled susreo
s Edwardovim, samo na trenutak, a onda je opet pogledala u
Angelu prije nego što je to iko drugi opazio. Edward je bio
šutljiv, samo se zamišljeno poigravao pramenom moje kose.
Nestrpljivo sam čekala priliku da upitam Edwarda što
je to Alice vidjela u viziji, ali u ostatku poslijepodnevne
nastave nismo ni jednu jedinu minutu proveli nasamo.
Bilo mi je to čudno, gotovo kao da je namjerno. Nakon
ručka, Edward je usporio da može ići ukorak s Benom irazgovarati o nekom zadatku koji sam znala da je već uradio.
Zatim je uvijek bilo još nekoga između satova, premda
smo obično tada imali nekoliko minuta za sebe. Kad je zazvonilo
zvono za kraj nastave, Edward je zapodjenuo razgovor
ni više ni manje nego s Mikeom Newtonom, hodajući
pokraj njega kad je Mike krenuo prema parkiralištu. Išla
sam za njima, puštajući da me Edward vuče.
Zbunjeno sam slušala kako Mike odgovara na Edwardove
neuobičajeno prijazne upite. Stekla sam dojam da
Mike ima problema s automobilom.
“...ali upravo sam zamijenio akumulator”, čula sam
ga kako kaže. Mike je pogledao preda se, a onda oprezno
opet promotrio Edwarda. Potpuno smeten, baš poput
mene.
“Možda je problem u kablovima?”, pretpostavio je
Edward.
“Možda. Stvarno ništa ne znam o autima”, priznao
je Mike. “Morao bih dati nekome da ga pogleda, ali ne
mogu sebi priuštiti da ga odvezem Dowlingu.”
Zaustila sam da predložim svog automehaničara, a
onda ih opet naglo zatvorila. Moj mehaničar je ovih
dana zauzet – zauzet trčanjem u liku divovskog vuka.
“Znam ti ja ponešto – mogao bih pogledati, ako hoćeš”,
ponudio mu se Edward. “Samo daj da prvo odbacim
Alice i Bellu kući.”
I Mike i ja zagledali smo se u Edwarda zijevajući u
čudu.
“Ovaj... hvala”, promrmljao je Mike kad se pribrao.
“Ali moram na posao. Možda neki drugi put.”
“Apsolutno.”
“Vidimo se.” Mike je ušao u auto, odmahujući glavom
u nevjerici.Edwardov volvo, u kojem je već sjedila Alice, stajao je
samo dva mjesta dalje.
“Što je sad to bilo?”, promrsila sam kad mi je Edward
pridržao suvozačka vrata.
“Samo sam susretljiv”, odgovorio mi je Edward.
A onda je Alice, koja je samo čekala na stražnjem
sjedalu, počela brbljati punom brzinom.
“Nisi ti baš tako dobar automehaničar, Edwarde.
Možda bi trebao dati Rosalie da ti ga noćas pogleda, čisto
da ispadneš pametan kad te Mike odluči zamoliti za
pomoć, znaš. Ne kažem da ne bi bilo zabavno vidjeti kakvu
će facu složiti ako mu Rosalie dođe osobno pomoći.
Ali kako je Rosalie navodno na studiju na drugom kraju
zemlje, to vjerojatno ne bi bila najpametnija ideja. Baš
šteta. Premda ćeš, valjda, s Mikeovim autom i ti uspjeti
izaći na kraj. Izvan svoje lige si samo kad je u pitanju
pedantno podešavanje dobrih talijanskih sportskih automobila.
A kad smo već kod Italije i sportskih automobila
koje sam tamo ukrala, još mi duguješ žuti porše. Ne
znam baš želim li čekati do Božića...”
Prestala sam je slušati nakon jedne minute. Pustila
sam da njezin brzi glas postane tek pozadinski šum i
odlučila strpljivo pričekati.
Činilo mi se kao da Edward nastoji izbjeći moja pitanja.
Pa dobro. Uskoro će morati ostati nasamo sa mnom.
To je samo pitanje vremena.
I Edward je to očito shvatio. Ostavio je Alice na početku
prilaznog puta Cullenovih, premda sam tad već
gotovo očekivala da će je odvesti do ulaznih vrata i još
ispratiti u kuću.
Dok je izlazila, Alice mu je uputila oštar pogled.
Edward je djelovao potpuno smireno.“Vidimo se”, rekao je. A zatim je, gotovo neprimjetno,
kimnuo glavom.
Alice se okrenula i nestala među drvećem.
Šutke je okrenuo auto i pošao natrag u Forks. Čekala
sam, pitajući se hoće li to sâm spomenuti. Nije, tako da
sam se sva napela. Što je to Alice vidjela danas za ručkom?
Nešto što mi on ne želi reći, pa sam se pokušala
sjetiti razloga koji bi ga nagnao da čuva tajnu. Možda bi
mi bilo bolje da se pripremim prije nego što ga pitam.
Bolje da ne pošizim i tako ga uvjerim da se ne mogu
nositi s tim, ma što to bilo.
I tako smo oboje šutjeli sve do povratka u Charliejevu kuću.
“Večeras ima malo zadaće”, spomenuo je.
“Mmm”, složila sam se.
“Misliš da bih smio opet ući u kuću?”
“Charlieju nisu pukli živci kad si me došao odvesti
u školu.”
Ali bila sam sigurna da će se Charlie brzo naduriti
kad se vrati kući i zatekne Edwarda. Možda bih mu trebala
spremiti nekakav specijalitet za večeru.
Ušavši u kuću pošla sam na kat, a Edward je krenuo
za mnom. Prilegao je na moj krevet i zagledao se kroz
prozor, naizgled ne opažajući moju napetost.
Spremila sam torbu i uključila računalo. Morala sam
odgovoriti mami na e-mail, jer je uvijek paničarila kad
bih predugo čekala. Bubnjala sam prstima dok sam čekala
da se moje zastarjelo računalo sipljivo probudi; oštro
su udarali u stol, rafalno i uzrujano.
A onda su se njegovi prsti našli na mojima i primirili ih.
“Nismo li danas malo nestrpljivi?”, šapnuo mi je.
Pogledala sam ga s namjerom da kažem nešto sarkastično,
ali lice mu je bilo bliže nego što sam očekivala.Zlaćane su mu se oči žarile na manje od pedlja od mojih,
a dah mu je hladno puhao na moje otvorene usne. Osjećala
sam njegov prijatan miris.
Nisam se više mogla sjetiti vrckavog odgovora koji
sam spremala . Nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem.
Nije mi pružio priliku da se oporavim.
Da je bilo po mome, najveći bih dio vremena provodila
u ljubljenju s Edwardom. Ništa što sam u životu
doživjela nije se moglo usporediti s osjećajem njegovih
studenih usana, mramorno tvrdih ali uvijek tako nježnih,
dok se kreću zajedno s mojima.
Nije često bilo po mome.
Zato sam se malo iznenadila kad su mu se prsti upleli
u moju kosu, čvrsto približivši moje lice njegovome.
Ruke su mi se spojile iza njegova vrata, i poželjela sam
da sam snažnija – dovoljno snažna da ga zadržim kao
zarobljenika. Jedan mu je dlan spuznuo niz moja leđa,
pritišćući me čvršće uz njegova kamena prsa. Čak i kroz
džemper, koža mu je bila tako hladna da sam zadrhtala
– drhtajem ugode i sreće, ali njegove su me ruke u odgovor
na to svejedno počele puštati.
Znala sam da imam tek oko tri sekunde prije nego
što uzdahne i vješto me odmakne od sebe, kazavši nešto
o tome kako smo dovoljno stavljali moj život na kocku
za jedno popodne. Iskoristivši posljednje sekunde najbolje
što sam mogla, privila sam se jače uz njega, utiskujući
se u njegovo tijelo. Vrškom jezika prešla sam po
rubu njegove donje usne; bila je besprijekorno glatka,
kao uglačana, a okus –
Odmaknuo mi je lice od svojega, s lakoćom se otevši
mome stisku – vjerojatno nije ni primijetio da sam u
njega uložila svu svoju snagu.Podsmjehnuo se, duboko i grleno. Oči su mu sjale od
uzbuđenja koje je držao pod tako krutom stegom.
“Ah, Bella.” Uzdahnuo je.
“Rekla bih ti da mi je žao, ali nije mi.”
“A meni bi trebalo biti žao što tebi nije žao, ali nije
mi. Možda bi bilo bolje da sjednem na krevet.”
Izdahnula sam zrak, pomalo ošamućeno. “Ako ti misliš
da je to neophodno...”
Izvijeno se osmjehnuo i ispetljao od mene.
Nekoliko puta sam odmahnula glavom, nastojeći je
razbistriti, a onda se vratila računalu. Sada je lijepo radilo,
brujeći. Dobro, ne toliko brujeći, koliko stenjući.
“Pozdravi Renée u moje ime.”
“Nema problema.”
Pregledala sam e-mail koji mi je poslala Renée, tu i
tamo odmahujući glavom na neke njezine blesavije postupke.
Bili su mi podjednako smiješni i strašni kao kad
sam ih prvi put čitala. Tako je tipično za moju majku
da zaboravi koliko se sva zapravo oduzme od straha od
visine sve dok je instruktor skakanja nije već privezao za
padobran. Pomalo sam se ljutila na Phila, koji je već gotovo
dvije godine s njom u braku, zato što joj je to dopustio.
Ja bih bolje pazila na nju. Toliko je bolje poznajem.
Moraš ih u jednom trenutku pustiti da sami krenu
svojim putem, podsjetila sam se. Moraš ih pustiti da žive
vlastitim životom...
Najveći dio života provela sam vodeći brigu za Renée,
strpljivo je odvraćajući od njezinih najluđih nauma, dobrohotno
trpeći one od kojih je nisam mogla odgovoriti. Uvijek
sam udovoljavala mami; bila mi je smiješna, čak sam joj
prilazila pomalo svisoka. Gledala sam mnogo grešaka koje
radi i potajice im se smijala u sebi. Rasijana Renée.Vrlo sam drugačija osoba od svoje majke. Promišljena
i oprezna. Ona odgovorna, ona odrasla. Tako sam
doživljavala sebe. Takvu sam osobu poznavala.
Dok mi je u ušima još tuklo od Edwardova poljupca,
nisam mogla da ne pomislim na grešku koja je mojoj
majci najviše promijenila život. Blentava i romantična,
odmah nakon srednje škole udala se za čovjeka kojega je
jedva znala, te nakon godinu dana dobila mene. Oduvijek
me uvjeravala da nimalo ne žali zbog toga, da sam
najbolji dar koji joj je život ikada dao. A ipak je u mene
neprestano usađivala jedno – pametni ljudi ozbiljno pristupaju
braku. Zreli ljudi završe studij i započnu karijeru
prije nego što se upuste u ozbiljnu vezu. Znala je da
nikad neću biti tako nepromišljena, šašava i provincijalna
kao ona...
Zaškrgutala sam zubima i pokušala se usredotočiti
dok sam joj pisala odgovor.
Zatim sam naišla na njezine završne rečenice i sjetila
se zbog čega joj nisam ranije odgovorila.
Već dugo nisi uopće spomenula Jacoba, napisala mi je.
Što ima s njim ovih dana?
Bila sam sigurna da ju je Charlie nagovorio na to.
Uzdahnula sam i brzo otipkala odgovor, zaguravši ga
između dva manje osjetljiva ulomka.
Jacob je u redu, valjda. Ne viđam se često s njim; on
ti ovih dana najčešće provodi vrijeme s čoporom prijatelja
dolje u La Pushu.
Zločesto sam se nasmijala sebi u bradu, dodala
Edwardov pozdrav i poslala e-mail.
Nisam shvatila da Edward opet šutke stoji iza mene
sve dok nisam ugasila računalo i odgurnula se od stola.
Mislila sam ga prekoriti zbog toga što mi čita prekoramena sve dok nisam shvatila da on uopće ne mari za
mene. Pregledavao je pljosnatu crnu kutiju iz čijeg su
glavnog kvadrata izvitopereno virile žice na način koji
nije djelovao nimalo zdravo po dotičnu napravu. Za sekundu
sam prepoznala da se radi o auto-liniji koju su mi
Emmett, Rosalie i Jasper poklonili za prošli rođendan.
Već sam zaboravila na rođendanske poklone koji mi se
kriju pod sve većim slojem prašine na podu plakara.
“Što si to učinila s ovime?”, upitao me užasnutim glasom.
“Nije se dalo izvući iz upravljačke ploče.”
“Pa si osjetila potrebu da ga podvrgneš mukama?”
“Znaš kakva sam s alatom. Nisam mu nikada namjerno
nanijela bol.”
Odmahnuo je glavom, noseći hinjeno tragičnu krinku
na licu. “Ubila si ga.”
Slegnula sam ramenima. “A, čuj.”
“Povrijedilo bi ih da ovo vide”, rekao je. “Valjda je
dobro što si cijelo ovo vrijeme bila u kućnom pritvoru.
Morat ću ti kupiti zamjenski uređaj prije nego što primijete.”
“Hvala, ali ne treba mi šminkerska linija.”
“Neću je zamijeniti zbog tebe.”
Uzdahnula sam.
“Nisi se naročito usrećila svojim prošlogodišnjim rođendanskim
poklonima”, rekao je razočaranim tonom.
Odjednom se počeo hladiti pravokutnim komadom
krutog papira.
Nisam mu odgovorila, iz straha da mi glas ne zadrhti.
Nisam se rado prisjećala svoga katastrofalnog osamnaestog
rođendana – i svih njegovih dalekosežnih posljedica
– i iznenadilo me što ga je spomenuo. Inače je bio još
osjetljiviji na tu temu nego ja.“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao
me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru
za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da
bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim
tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom;
na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je
nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu...
a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na
maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako
ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a
dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li
shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona
ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se
borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što
idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još
bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi
bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za
nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim
sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo45
“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao
me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru
za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da
bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim
tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom;
na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je
nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu...
a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na
maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako
ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a
dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li
shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona
ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se
borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što
idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još
bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi
bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za
nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim
sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo
46 nisam vidjela Renée. I još dulje je nisam vidjela pod
ugodnim okolnostima. Kad sam posljednji put bila s
njom u Phoenixu, cijelo sam vrijeme provela u bolničkom
krevetu. Kad je posljednji put ona bila ovdje, bila
sam više-manje katatonična. Nisam je ostavila baš s najljepšim
uspomenama.
A možda još i, ako vidi koliko sam sretna s Edwardom,
kaže Charlieju da mi dade malo mira.
Edward mi je proučavao lice dok sam se premišljala.
Uzdahnula sam. “Ne ovaj vikend.”
“Zašto ne?”
“Ne želim svađu s Charliejem. Ne tako brzo nakon
što mi je oprostio.”
Obrve su mu se skupile. “Ja pak mislim da bi ovaj
vikend bilo savršeno”, promrsio je.
Odmahnula sam glavom. “Neki drugi put.”
“Nisi ti jedina cijelo vrijeme zarobljena u ovoj kući,
znaš.” Mrko me pogledao.
Vratila mi se sumnja. Ovo je bilo atipično ponašanje
za njega. Uvijek je bio tako nemoguće nesebičan; znala
sam da me time razmazio.
“Ti možeš kamo god želiš”, napomenula sam mu.
“Ostatak svijeta nimalo me ne zanima bez tebe.”
Zakolutala sam očima na tu hiperbolu.
“Ozbiljno ti kažem”, rekao je.
“Ne žurimo s ostatkom svijeta, u redu? Na primjer,
možemo početi s kinom u Port Angelesu...”
Prostenjao je. “Nema veze. Poslije ćemo razgovarati
o tome.”
“Nema se tu više o čemu razgovarati.”
Slegnuo je ramenima.
“Dobro, onda, promjena teme”, rekla sam. Gotovosam zaboravila ono što me danas popodne brinulo – je
li mu to bila i namjera? “Što je to Alice vidjela danas za
ručkom?”
Netremice sam mu gledala lice dok sam to govorila,
odmjeravajući mu reakciju.
Izraz mu je bio sabran; opazila sam tek najblaže stvrdnjavanje
njegovih očiju boje topaza. “Već neko vrijeme
opaža Jaspera na čudnom mjestu, negdje na jugozapadu,
kako joj se čini, blizu njegove bivše... obitelji. Ali nema
svjesne namjere da im se vrati.” Uzdahnuo je. “Zabrinula
se zbog toga.”
“O.” To nije bilo ni blizu onoga što sam očekivala.
Ali naravno da ima smisla da Alice drži Jasperovu budućnost
na oku. On joj je duhovni par, istinska druga
polovica, iako se ne razmeću svojom vezom toliko kao
Rosalie i Emmett.
“Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Nisam shvatio da si primijetila”, rekao je. “Vjerojatno
se ionako ne radi ni o čemu bitnom.”
Mašta mi je bila žalosno neobuzdana. Uspjela sam
izobličiti savršeno normalno popodne sve dok mi se nije
učinilo kako se Edward svojski trudi da mi štošta zataji.
Stvarno bih morala psihijatru.
Spustili smo se u prizemlje pisati zadaću, čisto za slučaj
da se Charlie vrati ranije. Edward je svoju napisao
za nekoliko minuta; ja sam se naporno vukla kroz matematiku
sve dok nisam zaključila kako je došlo vrijeme
da spremim Charlieju večeru. Edward mi je pomogao,
povremeno slažući facu zbog sirovih sastojaka – ljudska
hrana bila mu je blago gadljiva. Napravila sam stroganov
po receptu bake Swan, jer sam mu se htjela dodvoriti.
Nije mi to bilo omiljeno jelo, ali Charlieju će biti drago.Charlie mi je već djelovao dobro raspoložen kad se
vratio kući. Nije se čak ni potrudio biti neugodan prema
Edwardu. Edward se ispričao i nije objedovao s nama,
kao i obično. Zvuk večernjih vijesti dopro je iz dnevne
sobe, ali sumnjala sam u to da ih Edward zaista gleda.
Nakon što je slistio tri puna tanjura, Charlie je podigao
noge na praznu stolicu i spokojno sklopio ruke
preko nabrekle mješine.
“Bilo je super, Bells.”
“Drago mi je da ti je prijalo. Kako je bilo na poslu?”
Nisam prije stigla popričati s njim jer je bio previše uživljen
u jelo.
“Dosta mirno. Pa, mrtvački mirno, pravo da ti kažem.
Mark i ja kartali smo se dobar dio popodneva”, priznao
mi je s osmijehom. “Pobijedio sam ga, s devetnaest
prema sedam partija. A onda sam neko vrijeme bio na
telefonu s Billyjem.”
Pokušala sam ne promijeniti izraz lica. “Kako je on?”
“Dobro, dobro. Zglobovi ga malo muče.”
“O. Baš mi je žao.”
“A eto. Pozvao nas je da ih posjetimo za vikend. Mislio
je pozvati i Clearwaterove i Uleyje. Na doigravanje,
da tako kažem...”
“Ha”, glasio je moj genijalni odgovor. Ali što sam mu mogla
reći? Znala sam da neću smjeti otići na tulum vukodlaka,
čak i uz roditeljski nadzor. Upitala sam se hoće li Edwardu
smetati što Charlie odlazi u La Push. Ili će pretpostaviti da
moj otac neće biti pritom u opasnosti, budući da Charlie
uglavnom provodi vrijeme s Billyjem, koji je samo čovjek?
Ustala sam i, ne gledajući u Charlieja, naslagala posuđe.
Stavila sam ga u sudoper i pustila vodu. Edward
mi je šutke prišao i dohvatio krpu.Charlie je uzdahnuo i zasad odustao, premda sam
pretpostavljala da će iznova načeti tu temu kad se opet
nađemo sami. S mukom je ustao i krenuo prema televizoru,
baš kao i svake druge večeri.
“Charlie”, kazao je Edward opuštenim tonom.
Charlie je zastao nasred svoje kuhinjice. “Da?”
“Je li ti Bella ikada rekla da su joj moji roditelji za
prethodni rođendan poklonili avionske karte, kako bi
mogla posjetiti Renée?”
Ispustila sam tanjur koji sam ribala. Odbio se od radne
plohe i bučno zaklaparao po podu. Nije se razbio, ali
cijelu je prostoriju, i sve nas troje, poprskao pjenastom
vodom. Charlie to nije ni primijetio.
“Bella?”, kazao je zaprepaštenim glasom.
Nisam odmicala pogled s tanjura dok sam ga podizala.
“Da, tako je.”
Charlie je glasno progutao slinu, pa se obratio Edwardu
stisnutih očiju. “Ne, nikad mi nije rekla za to.”
“Hmm”, promrmljao je Edward.
“Ima li nekog razloga zašto to sada spominješ?”, upitao
ga je Charlie strogo.
Edward je slegnuo ramenima. “Uskoro će isteći. Mislim
da bi se Esme mogla osjetiti povrijeđeno da Bella ne
iskoristi svoj poklon. Premda ništa ne bi rekla.”
Zagledala sam se u Edwarda u nevjerici.
Charlie je malo razmislio. “Vjerojatno bi bilo pametno
da posjetiš mamu, Bella. Ona bi to jako voljela.
Makar sam iznenađen što mi to uopće nisi spomenula.”
“Zaboravila sam”, priznala sam.
Namrštio se. “Zaboravila si da si dobila avionske karte
na poklon?”
“Mmm”, neodređeno sam promrmljala i opet se
okrenula prema sudoperu.“Primijetio sam da si rekao da je dobila karte, Edwarde”,
nastavio je Charlie. “Koliko su joj to karata dali
tvoji roditelji?”
“Samo jednu za nju... i jednu za mene.”
Tanjur koji sam ovaj put ispustila pao je u sudoper,
tako da nije stvorio onoliku buku. Lako sam čula oštri
izdisaj moga oca. Krv mi je navrla u lice, potaknuta
ozlojeđenošću i žaljenjem. Zašto mi Edward to radi?
Napeto sam se zagledala u pjenu u sudoperu, dok me
obuzimala panika.
“To ne dolazi u obzir!”, Charlie se naglo razbjesnio i
počeo vikati.
“Zašto?”, upitao ga je Edward, glasa prepunog nedužnog
iznenađenja. “Upravo si rekao da bi bilo pametno
da ona posjeti majku.”
Charlie ga je prečuo. “Ne ideš ti nikamo s njim, mlada
damo!”, viknuo je. Okrenula sam se na peti i ugledala
ga kako upire prstom u mene.
Automatski me prožeo bijes, kao nagonska reakcija
na njegov ton.
“Nisam ja dijete, tata. A više i nisam u kazni, sjećaš se?”
“O da, nego što da imaš. Od ovog trenutka.”
“Zbog čega?!”
“Zbog toga što ja tako kažem.”
“Moram li te podsjetiti da sam punoljetna osoba, Charlie?”
“Ovo je moja kuća – slušat ćeš moja pravila!”
Ošinula sam ga ledenim pogledom. “Ako ti tako želiš.
Hoćeš da se večeras iselim? Ili mogu dobiti nekoliko
dana da se spakiram?”
Charlie se jarko zajapurio. Smjesta mi je postalo grozno
jer sam posegnula za adutom iseljavanja.Duboko sam udahnula i pokušala progovoriti razboritijim
tonom. “Služit ću kaznu bespogovorno kad u nečemu
pogriješim, tata, ali nemam namjeru trpjeti tvoje
predrasude.”
Zapjenio se, ali nije uspio kazati ništa suvislo.
“E sad, znam da znaš da imam potpuno pravo ovaj
vikend otići u posjet mami. Ne možeš mi ozbiljno reći da
bi se protivio mojoj namjeri da idem s Alice ili Angelom.”
“S prijateljicama”, progunđao je i kimnuo glavom.
“Bi li se ljutio da povedem Jacoba?”
Spomenula sam njegovo ime samo zato što sam znala
da je Jacob mome ocu draži, ali smjesta sam to požalila;
Edward je glasno škljocnuo zubima i čvrsto ih stisnuo.
Moj se otac s mukom pokušao pribrati prije nego što
će odgovoriti. “Da”, rekao je neuvjerljivim tonom. “To
bi me ljutilo.”
“Grozno loše lažeš, tata.”
“Bella – ”
“Nije da sam krenula u Vegas postati striptizeta, ili
nešto takvo. Idem mami”, podsjetila sam ga. “Ona mi je
roditeljski autoritet jednako toliko kao i ti.”
Prostrijelio me jetkim pogledom.
“Želiš nešto reći o maminoj sposobnosti da se brine
za mene?”
Charlie se lecnuo od prikrivene prijetnje u mom pitanju.
“Nadaj se da joj to neću spomenuti”, rekla sam.
“Bolje bi ti bilo”, upozorio je. “Ovo mi nikako nije
drago, Bella.”
“Nema razloga da se uzrujavaš.”
Zakolutao je očima, ali bilo mi je jasno da je oluja
prošla.Okrenula sam se i izvadila čep iz sudopera. “Dakle,
moja zadaća je gotova, tvoja večera je gotova, posuđe
je gotovo, a meni su izlasci dopušteni. Idem sada van.
Vratit ću se prije deset i trideset.”
“Kamo ideš?” Lice mu se opet posve zarumenjelo,
nakon što se već bilo gotovo primirilo.
“Nisam sigurna”, priznala sam mu. “Makar ne dalje
od petnaest kilometara odavde. Zadovoljan?”
Progunđao je nešto što nije zvučalo kao odobravanje
i nestao iz prostorije. Naravno, čim sam odnijela prevagu
u svađi, počela me gristi savjest.
“Idemo van?”, upitao me Edward tihim ali radosnim
glasom.
Okrenula sam se prema njemu i strogo ga pogledala.
“Da. Rado bih s tobom porazgovarala nasamo.”
Nije mi izgledao onoliko zabrinut zbog toga koliko
sam smatrala da bi trebao biti.
Počela sam tek nakon što smo se sigurno smjestili u
njegov auto.
“Što je to bilo?”, oštro sam ga upitala.
“Znam da želiš vidjeti majku, Bella – govorila si o
njoj u snu. Zapravo, brinula si se za nju.”
“Je li?”
Kimnuo je glavom. “Ali, očito si prevelika kukavica
da to sama raspraviš s Charliejem, pa sam posredovao za
tvoj račun.”
“Posredovao? Bacio si me morskim psima!”
Zakolutao je očima. “Ne bih rekao da ti je prijetila
bilo kakva opasnost.”
“Rekla sam ti da se ne želim svađati s Charliejem.”
“Niko nije ni rekao da se trebaš.”
Oštro sam ga pogledala. “Ne mogu si pomoći kad mipočne tako naređivati – nadvladaju me prirodni tinejdžerski
porivi.”
Zahihotao se. “Pa, nisam ja kriv za to.”
Zamišljeno sam se zagledala u njega. Kao da to nije
primijetio. Spokojno je gledao kroz vjetrobran. Nešto
nije tu bilo u redu, ali nisam mogla procijeniti što. Ili
je možda bila samo stvar u tome da mi je mašta opet
divljala kao i danas popodne.
“Ima li taj iznenadni poriv za posjetom Floridi ikakve
veze s druženjem kod Billyja?”
Vilica mu se opustila. “Baš nikakve. Nije bitno jesi li
tu ili na drugoj strani svijeta, svejedno ne bi išla.”
Bilo je baš kao i maloprije s Charliejem – ponašao se
prema meni baš kao da sam zločesto dijete. Zaškrgutala
sam zubima da ne počnem vikati. Nisam se sad još htjela
posvađati i s Edwardom.
Edward je uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu
je ponovno bio topao i baršunast. “Onda, što bi htjela
večeras raditi?”, upitao me.
“Možemo možda do tebe? Tako dugo nisam već vidjela
Esme.”
Osmjehnuo se. “To će joj se svidjeti. Pogotovo kad
čuje kamo idemo za vikend.”
Poraženo sam prostenjala.
Nismo ostali dugo vani, kao što sam i obećala. Nisam
se iznenadila vidjevši da svjetla još gore kad smo
se zaustavili pred kućom – znala sam da će me Charlie
pričekati ne bi li još malo vikao na mene.
“Bolje nemoj ulaziti”, rekla sam. “Samo ćeš pogoršati
situaciju.”
“Misli su mu razmjerno smirene”, izazovno mi je rekao
Edward. Od izraza na njegovu licu upitala sam seima li tu još nečega smiješnog što mi promiče. Kutovi
usana podrhtavali su mu, opirući se smiješku.
“Vidimo se”, smrknuto sam promrsila.
Nasmijao se i poljubio me u tjeme. “Vratit ću se kad
Charlie zahrče.”
Televizor je treštao kad sam ušla u kuću. Načas mi je
došlo da krišom odem u svoju sobu.
“Možeš li doći ovamo, Bella?”, dobacio mi je Charlie,
stavljajući tačku na taj plan.
Vukla sam noge dok sam prelazila pet koraka do njega.
“Što ima, tata?”
“Jesi li se lijepo provela večeras?”, upitao me. Djelovao
je kao da mu je nelagodno. Potražila sam skrivena
značenja u njegovim riječima prije nego što ću mu odgovoriti.
“Jesam”, rekla sam, oklijevajući.
“Što ste radili?”
Slegnula sam ramenima. “Družili smo se s Alice i Jasperom.
Edward je pobijedio Alice u šahu, a onda sam ja
igrala protiv Jaspera. Rasturio me.”
Osmjehnula sam se. Partija šaha između Edwarda i
Alice bila je jedna od najsmješnijih stvari koje sam u
životu vidjela. Samo su sjedili, gotovo nepomično, i gledali
u ploču, dok je Alice predviđala poteze koje će on
izvesti, a on joj je zauzvrat čitao protupoteze iz glave.
Odigrali su najveći dio partije umno; mislim da je svako
od njih povukao tek dva pješaka kad je Alice odjednom
srušila svoga kralja i predala partiju. Sve skupa nije trajalo
niti pune tri minute.
Charlie je ugasio zvuk na televizoru – neobično za njega.
“Čuj, nešto bih ti morao reći.” Namrštio se, djelujući
vrlo smeteno.Nepomično sam sjedila, čekajući. Načas me pogledao,
a zatim upro pogled u pod. Ništa više nije rekao.
“O čemu se radi, tata?”
Uzdahnuo je. “Takve stvari mi baš ne idu. Ne znam
kako bih počeo...”
Opet sam pričekala.
“Okej, Bella. Evo u čemu je stvar.” Ustao je s kauča
i počeo koračati tamo-amo po sobi, cijelo vrijeme
gledajući u noge. “Između tebe i Edwarda očito je prilično
ozbiljno, pa biste trebali pripaziti na neke stvari.
Znam da si ti sada odrasla osoba, ali još si mlada, Bella, i
ima mnogo važnih stvari koje bi trebala znati kada... pa,
kada se odlučiš na tjelesno – ”
“O, molim te, molim te, nemoj!”, usrdno sam ga zamolila,
skočivši na noge. “Molim te, reci mi da ne pokušavaš
povesti razgovor o seksu sa mnom, Charlie.”
Zabuljio se u pod. “Ja sam ti otac. Imam tu odgovornost.
Upamti, meni je neugodno koliko i tebi.”
“Mislim da to nije fizički moguće. Uostalom, mama
te preduhitrila u tome prije desetak godina. Tako da više
ništa nisi dužan reći.”
“Prije deset godina nisi imala dečka”, nevoljko je promrsio.
Bilo mi je jasno da se opire želji da promijeni temu.
Oboje smo stajali i piljili u pod, okrenuti jedno od drugoga.
“Mislim da se ono bitno nije naročito promijenilo u
međuvremenu”, promumljala sam, rumena zacijelo koliko
i on. Ovo mi je bilo gore od sedmog kruga pakla; još
mi je gora bila spoznaja da je Edward znao kako se ovo
sprema. Nije ni čudo da je djelovao tako nadmeno u autu.
“Samo mi reci da se vas dvoje odgovorno ponašate”,
lijepo me zamolio Charlie, očito žarko želeći da se u
podu razjapi bezdan u koji bi mogao propasti.“Bez brige, tata, nije to tako.”
“Nije da ti ne vjerujem, Bella, ali znam da mi ne
želiš reći ništa o tome, a znaš i da to zaista ne želim
čuti. Premda ću nastojati uraditi to na brz i lagan način.
Znam da su danas drugačija vremena.”
Nelagodno sam se nasmijala. “Možda i jesu, ali
Edward je vrlo staromodan. Nemaš razloga za brigu.”
Charlie je uzdahnuo. “Ma baš”, promrsio je.
“Ajoj!”, prostenjala sam. “Stvarno bih voljela da me
ne tjeraš da to naglas izgovorim, tata. Stvarno. Ali... ja
sam... djevica, i nemam namjere promijeniti takvo stanje
u bliskoj budućnosti.”
Oboje smo se zgrozili, ali onda se Charliejevo lice
izgladilo. Izgleda da mi je povjerovao.
“Mogu li sada u krevet? Molim te.”
“Samo još malo”, rekao je.
“Daj, tata, molim te. Preklinjem te.”
“Prošlo je ono neugodno, obećavam ti”, pokušao me
smiriti.
Pogledala sam ga na trenutak i sa zadovoljstvom opazila
da izgleda opuštenije, da mu lice opet ima uobičajenu
boju. Svalio se na kauč, uzdahnuvši od olakšanja što
je završio razgovor o seksu.
“Što je sada?”
“Samo me zanima kako ti napreduje ona ravnoteža.”
“O. Dobro, valjda. Danas sam se dogovorila s Angelom.
Pomoći ću joj oko poziva na maturu. Čisto kao
prijateljica prijateljici.”
“To je lijepo. A što je s Jakeom?”
Uzdahnula sam. “Još nisam smislila kako ću, tata.”
“Samo se ti trudi, Bella. Znam da ćeš postupiti kako
treba. Dobar si ti čovjek.”Krasno. Znači, ako ne smislim neki način da izgladim
stvari s Jacobom, onda sam loš čovjek? To je niski
udarac.
“Jasno, jasno”, složila sam se. Taj automatski odgovor
gotovo mi je izmamio osmijeh – pokupila sam ga od
Jacoba. Čak sam ga izrekla istim pokroviteljskim tonom
kojim se on obraćao svom ocu.
Charlie se široko osmjehnuo i opet uključio zvuk.
Ušuškao se u jastuke na kauču, zadovoljan onime što
je noćas postigao. Bilo mi je očito da će još dosta dugo
ostati budan uz utakmicu.
“Laku noć, Bells.”
“Vidimo se ujutro!” Ustrčala sam na kat.
Edward je odavno nestao i neće se vratiti sve dok
Charlie ne zaspi – vjerojatno je otišao u lov, ili nešto
takvo, da prekrati vrijeme – pa se nisam žurila presvući
za spavanje. Nije mi prijalo biti sama, ali svakako se nisam
namjeravala spustiti u prizemlje i družiti sa svojim
tatom, čisto da se ne bi sjetio još neke teme iz spolnog
odgoja koju prije nije spomenuo; stresla sam se.
I tako sam, zahvaljujući Charlieju, bila napeta i puna
tjeskobe. Završila sam zadaću, a nisam se osjećala dovoljno
smirenom za čitanje ili tek slušanje glazbe. Došlo
mi je da nazovem Renée i javim joj da stižem, ali onda
sam shvatila da je na Floridi tri sata više, pa ona sigurno
već spava.
Mogla sam nazvati Angelu, valjda.
Ali odjednom sam shvatila da ja to ne želim razgovarati
s Angelom. Da ne moram razgovarati s njom.
Zagledala sam se u prazni crni prozor, grizući usnu.
Ne znam koliko sam dugo samo stajala tamo i odmjeravala
za i protiv – postupiti kako treba prema Jacobu,vidjeti se opet sa svojim najbližim prijateljem, biti dobar
čovjek; nasuprot tome natjerat ću Edwarda da pobjesni
na mene. Možda deset minuta. Dovoljno dugo da
shvatim kako su razlozi za valjani, dok oni protiv nisu.
Edwarda samo brine moja sigurnost, a znala sam da u
tom pogledu nema nikakvih stvarnih problema.
Telefon mi nije bio od koristi; Jacob je odbijao moje
pozive otkako se Edward vratio. A i morala sam ga vidjeti
– vidjeti kako se opet smiješi onako kao prije. Morala
sam zamijeniti onu groznu posljednju uspomenu na njegovo
lice, izvijeno i izobličeno od boli, ne bih li ikako
vratila vlastiti duševni mir.
Imala sam vjerojatno sat vremena na raspolaganju.
Mogla sam na brzinu trknuti u La Push i vratiti se prije
nego što Edward shvati da sam otišla. Prošao mi je sat
do kada smijem biti vani, ali hoće li Charlieja zaista biti
briga ako Edward nema veze s tim? To sam mogla otkriti
samo na jedan način.
Dohvatila sam jaknu i ugurala ruke u rukave dok sam
trčala niza stube.
Charlie je odmaknuo pogled od utakmice, smjesta
sumnjičav.
“Hoćeš se ljutiti ako odem do Jakea večeras?”, uspuhano
sam ga upitala. “Neću ostati dugo.”
Čim sam izgovorila Jakeovo ime, Charliejevo se lice
opustilo u nadmen osmijeh. Nisam imala dojam da se
iole iznenadio što je njegova lekcija tako brzo polučila
učinak. “Samo ti daj, mala. Nema problema. Ostani koliko
god hoćeš.”
“Hvala, tata”, rekla sam i klisnula kroz vrata.
Kao svaki bjegunac, i nehotice sam se nekoliko puta
osvrnula dok sam trčala prema kamionetu, ali noć je bilatako crna da to baš i nije imalo nekog smisla. Morala
sam napipati kvaku uz bok kamioneta.
Oči tek što su mi se počele navikavati na tamu kad
sam stavila ključ u paljenje. Snažno sam ga okrenula ulijevo,
ali umjesto da zaglušno zaurla, motor mi je samo
škljocnuo. Pokošala sam opet, s jednakim rezultatom.
A onda sam krajičkom oka ugledala sitan pokret, i
poskočila.
“Gah!”, zinula sam od šoka kad sam opazila da nisam
sama u kabini.
Edward je sjedio vrlo mirno, kao nejasno svijetla mrlja
u mraku. Samo su mu se ruke kretale, neprestano
okrećući zagonetni crni predmet. Kad je progovorio, i
dalje je gledao u taj predmet.
“Pozvala me Alice”, prošaptao je.
Alice! Kvragu. Zaboravila sam je uzeti u obzir pri planiranju.
Sigurno joj je naložio da me motri.
“Uznemirila se kad je tvoja budućnost prilično naglo
nestala prije pet minuta.”
Oči su mi već bile razrogačene od iznenađenja, a sad
su se raširile još više.
“Jer ona ne vidi vukove, znaš”, objasnio mi je istim
onim tihim šapatom. “Zar si to zaboravila? Kad odlučiš
pomiješati svoju sudbinu s njihovom, i ti nestaneš. To
nisi mogla znati, shvaćam. Ali možeš li shvatiti zašto bih
zbog toga počeo pomalo... strepjeti? Alice te vidjela kako
nestaješ, a nije mi mogla reći ni hoćeš li se vratiti kući
ili ne. Tvoja se budućnost izgubila, baš poput njihove.
Nismo sigurni koji je razlog tome. Neki prirodni
obrambeni mehanizam s kojim se rađaju?” Govorio je
kao da sada to govori samome sebi, gledajući i dalje u
komad motora mog kamioneta dok ga je vrtio u rukama. “To nije posve vjerojatno, budući da ja bez problema
čitam njihove misli. Barem što se tiče Blackovih.
Carlisle ima teoriju da je to zbog toga što preobražaji
uvelike vladaju njihovim životima. To je prije nehotična
reakcija nego odluka. Posve nepredvidljiva, a mijenja
sve u njima. U tom trenutku kad se mijenjaju iz jednog
oblika u drugi, oni zapravo i ne postoje. Budućnost ih
ne može sadržavati...”
Slušala sam njegovo promišljanje šutke kao kip.
“Sastavit ću ti auto na vrijeme za nastavu, ako se želiš
sama voziti”, objasnio mi je malo poslije.
Čvrsto stisnutih usana izvadila sam ključeve i ukočeno
izašla iz kamioneta.
“Zatvori prozor ako želiš da ti večeras ne dođem.
Imat ću razumijevanja”, šapnuo mi je prije nego što sam
zalupila vratima.
Umarširala sam u kuću, te i tamo zalupila vratima.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao Charlie s kauča.
“Kamionet mi neće upaliti”, zarežala sam.
“Da ti ga ja pogledam?”
“Ne. Pokušat ću opet ujutro.”
“Hoćeš da ti posudim svoj auto?”
Inače nisam smjela voziti njegov policijski automobil.
Charlieju je očito bio istinski stalo da odem u La
Push. Gotovo jednako stalo kao i meni.
“Neka. Umorna sam”, progunđala sam. “Laku noć.”
Tvrdim sam se koracima popela na kat i otišla ravno
do svog prozora. Grubo sam spustila metalni okvir – zalupio
se s treskom, a okno je zadrhtalo.
Zurila sam u crno staklo koje se treslo, dugo, dugo,
sve dok se nije smirilo. Zatim sam uzdahnula i otvorila
prozor najviše što se dalo.