Edward mi je pomogao da uđem u njegov auto,
posebno pazeći na pramenove svile i šifona, na cvjetove
koje mi je netom utaknuo u pažljivo uređene kovrče, te
na moj glomazni gips za hodanje. Zanemario je ljutiti
izraz mojih usana.
Kad me smjestio, sjeo je na vozačko mjesto i poveo
nas dugim, uskim prilaznim putem.
“U kojem mi ti to tačno trenutku imaš namjeru reći
o čemu se ovdje radi?”, čangrizavo sam ga upitala. Iskreno
sam mrzila iznenađenja. A on je to dobro znao.
“Ne mogu vjerovati da to još nisi dokučila.” Uputio
mi je podrugljiv smiješak, a meni je dah zastao u grlu.
Hoću li se ikada naviknuti na njegovo savršenstvo?
“Spomenula sam ti da izgledaš vrlo lijepo, je’ l tako?”,
provjerila sam.
“Jesi.” Opet se iscerio. Nikad ga prije nisam vidjela
odjevenog u crno, a uz taj kontrast s njegovom blijedom
kožom ljepota mu je bila apsolutno nadrealna. To nikako
nisam mogla poreći, sve i ako sam bila sva na iglama
zbog činjenice da je obukao svečano odijelo.
Na iglama sam bila još i više zbog haljine. I cipele.
Samo jedne cipele, jer mi je drugo stopalo još uvijek bilo
čvrsto obavijeno gipsom. Ali oštra potpetica, pričvršćena
samo satenskim vrpcama, svakako mi neće biti od koristi
dok budem pokušavala samostalno glavinjati.
“Više vam neću dolaziti ako se Alice ubuduće bude
odnosila prema meni kao prema Barbiki Zamorcu”, potužila
sam se. Najveći dio dana provela sam kao bespomoćna
žrtva u Alicinoj zapanjujuće velikoj kupaonici,
dok se ona igrala frizerke i šminkerice. Svaki put kad
bih se uzvrpoljila ili potužila, podsjetila me da uopće ne
pamti kako je to biti čovjek i zamolila da joj ne kvarim
posredni užitak. Zatim me obukla u najapsurdniju moguću
haljinu – zagasito plavu s volančićima, otvorenih
ramena, s francuskim etiketama koje nisam razumjela –
prikladniju za modnu pistu nego za Forks. Ništa dobro
ne može proisteći iz naše formalne odjeće, u to sam bila
sigurna. Osim ako… ali bojala sam se pretočiti sumnje
u riječi, čak i u svojoj glavi.
Zatim mi je misli raspršila zvonjava telefona. Edward
je izvukao mobitel iz unutarnjeg džepa sakoa i načas pogledao
ko ga to zove prije nego što se javio.
“Zdravo, Charlie”, rekao je oprezno.
“Charlie?”, namrštila sam se.
Charlie je bio… naporan otkako sam se vratila u
Forks. Sveo je loše iskustvo sa mnom na dvije utvrđene
reakcije. Prema Carlisleu je gajio zahvalnost koja je gra462
ničila s obožavanjem. S druge strane, bio je tvrdoglavo
uvjeren u to da je krivnja na Edwardu – jer da nije njega
bilo, ne bih ni otišla od kuće. A daleko od toga da
se Edward nije htio složiti s njim. Ovih sam dana bila
podvrgnuta pravilima koja prije nisu postojala: povečerjima…
terminima za posjete.
Nešto što je Charlie rekao nagnalo je Edwarda da raširi
oči u nevjerici. Zatim se široko iscerio.
“Ma šalite se!”, nasmijao se.
“O čemu se radi?”, oštro sam ga upitala.
Prečuo me. “Dajte mi ga na telefon”, predložio mu
je Edward s vidnim zadovoljstvom. Pričekao je nekoliko
sekundi.
“Zdravo, Tylere, ovdje Edward Cullen.” Glas mu je
zvučao vrlo prijazno, izvana. Znala sam ga dovoljno dobro
da zapazim blagi prizvuk prijetnje. Odakle Tyler u
mojoj kući? Grozna mi je istina počela svitati. Opet sam
pogledala neprikladnu haljinu u koju me Alice silom
uvukla.
“Žao mi je ako je došlo do nekog nesporazuma, ali
Bella večeras nije slobodna.” Edwardov se ton promijenio,
a grožnja u glasu odjednom mu je bila daleko upadljivija
kad je nastavio. “Da ti najiskrenije kažem, više nijedne
večeri neće biti slobodna ni za koga izuzev mene.
Bez uvrede. I žao mi je zato što ti je propao izlazak.” Nije
zvučao kao da mu je i najmanje žao. A onda je čvrsto
sklopio mobitel s golemim, zluradim smiješkom na licu.
Lice i vrat jarko su mi porumenjeli od bijesa. Osjetila
sam da mi suze od ljutnje naviru na oči.
Iznenađeno me pogledao. “Jesam li malo pretjerao
pri kraju? Nisam te htio uvrijediti.”
Prečula sam to.
“Vodiš me na maturalnu!”, zaurlala sam.
Sad me bilo sramota što to prije nisam shvatila. Da
sam iole marila, sigurna sam da bih opazila današnji
datum na plakatima kojima su bile oblijepljene školske
zgrade. Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da me on namjerava
podvrgnuti ovome. Zar me nimalo ne poznaje?
Nije očekivao da ću tako silovito reagirati, to je bar
bilo jasno. Stisnuo je usne i suzio oči. “Nemoj biti naporna,
Bella.”
Načas sam pogledala kroz prozor; već smo bili na
pola puta do škole.
“Zašto mi to radiš?”, užasnuto sam ga upitala.
Pokazao je na svoje odijelo. “Ozbiljno, Bella, pa o
čemu si mislila da je tu riječ?”
Premrla sam. Prvo, zato što nisam uspjela shvatiti
očito. A zatim i zato što su općenite sumnje – zapravo,
očekivanja – koje su mi se cijeli dan stvarale u glavi,
dok se Alice trudila da me pretvori u kraljicu ljepote,
bile tako promašene. Plahe su mi nade sad djelovale vrlo
budalasto.
Slutila sam da se kuha neka svečana prigoda. Ali maturalna!
To mi nije bilo ni na kraj pameti.
Potekle su mi ljutite suze. Zdvojno sam se sjetila da
nosim maskaru, što je bio veliki izuzetak. Brzo sam se
obrisala ispod očiju da mi se ne stigne razmrljati. Na
prstima mi nije bilo crnila kad sam ih pogledala; možda
je Alice znala da će mi trebati vodootporna šminka.
“Pa to nema baš nikakvog smisla. Zašto sad plačeš,
molim te?”, frustrirano me upitao.
“Zato što sam ljuta!”
“Bella.” Upro je svu silinu svojih žestokih zlaćanih
očiju u mene.
“Što je?”, promrmljala sam smeteno.
“Udovolji mi”, ostao je uporan.
Od njegovog mi se pogleda sva srdžba istopila. Bilo
mi se nemoguće svađati s njim kad me tako vara. Popustila
sam, ali vrlo sramotno.
“Dobro, onda”, nadurila sam se, iako ga nisam mogla
strijeljati očima onoliko okrutno koliko sam htjela.
“Neću se opirati. Ali vidjet ćeš ti već. Već mi je vrijeme
za novi peh. Vjerojatno ću slomiti i drugu nogu. Gledaj
samo tu cipelu! Koja smrtonosna zamka!” Podigla sam
zdravu nogu kao dokaz.
“Hmmm.” Buljio mi je u nogu dulje nego što je bilo
nužno. “Podsjeti me da večeras zahvalim Alice na tome.”
“Doći će i Alice?” To me malo utješilo.
“Kao i Jasper, i Emmett… i Rosalie”, priznao mi je.
Osjećaj sigurnosti mi se izgubio. S Rosalie nisam
ostvarila nikakav napredak, iako sam bila u sasvim dobrim
odnosima s njezinim povremenim mužem. Emmettu
je prijalo moje društvo – moje osebujne ljudske
reakcije smatrao je urnebesnima… ili mu je barem činjenica
da se stalno spotičem bila smiješna. Rosalie se
ponašala kao da ne postojim. Dok sam odmahivala glavom
da raspršim misli koje su mi se počele stvarati, sjetila
sam se nečega drugog.
“Zna li i Charlie za sve ovo?”, upitala sam ga, odjednom
sumnjičava.
“Pa naravno.” Iscerio se, a onda i zahihotao. “Samo,
izgleda da Tyler nije znao.”
Zaškrgutala sam zubima. Nije mi išlo u glavu kako
je Tyleru uspjelo toliko obmanuti samoga sebe.
U školi,gdje se Charlie nije mogao miješati, Edward i ja bili smo
nerazdvojni – izuzev u rijetkim sunčanim danima.
Sada smo bili pred školom; Rosalin crveni kabriolet
isticao se na parkiralištu. Oblaci su danas bili tanki, a
nekoliko pruga sunčevog svjetla probijalo se u daljini,
na zapadu.
Izašao je i obišao auto da mi otvori vrata. Pružio mi
je ruku.
Tvrdoglavo sam ostala na mjestu, prekriženih ruku,
zatomljujući tračak samodopadnosti. Parkiralište je vrvjelo
svečano odjevenim ljudima: svjedocima. Nije me
silom mogao izvući iz automobila, kako bi možda postupio
da smo bili sami.
Uzdahnuo je. “Kada te neko želi ubiti, hrabra si kao
lavica – ali kad neko spomene ples…” Odmahnuo je
glavom.
Progutala sam knedlu. Ples.
“Bella, neću dopustiti da ti išta naudi – pa ni ja. Nijednom
te neću pustiti, obećavam ti.”
Razmislila sam o tome i odjednom mi je bilo mnogo
bolje. Vidio mi je to na licu.
“Eto vidiš”, blago je rekao, “neće biti tako strašno.”
Sagnuo se i obujmio me jednom rukom oko struka. Primila
sam ga za drugu ruku i dopustila mu da me iznese
iz auta.
Čvrsto me i dalje držao rukom, pridržavajući me,
dok sam šepala prema školi.
U Phoenixu su se maturalne večeri održavale u hotelskim
balskim dvoranama. Ovaj ples je bio u gimnastičkoj
dvorani, naravno. U cijelome mjestu vjerojatno nije
bilo druge prostorije koja bi bila dovoljno velika za ples.
Kad smo ušli, zahihotala sam se. Doista su imali lukove
od balona i izvijene vijence od pastelnog krep-papira
kao zidne ukrase.
“Ovo mi izgleda kao da samo čeka da se izrodi u horor-
film”, zasmijuljila sam se.
“Pa”, promrmljao je dok smo se sporo približavali
stolu za prodaju ulaznica – nosio je najveći dio moje
težine, ali svejedno sam morala klimavo gurati stopala
preda se – “nazočno je više nego dovoljno vampira za to.”
Pogledala sam plesni podij; širok se procijep stvorio u
sredini dvorane, gdje su se elegantno okretala dva para.
Ostali plesači natisnuli su se uz rubove prostorije da im
dadu prostora – niko nije htio tvoriti kontrast takvoj
divoti. Emmett i Jasper djelovali su neusporedivo dobro
i besprijekorno u klasičnim svečanim odijelima. Alice je
bila zanosna u haljini od crnog satena s geometrijskim
izrescima koji su joj otkrivali velike trokute snježnobijele
kože. A Rosalie je bila… pa, Rosalie. Bila je nevjerojatna.
Haljina žive, jarkocrvene boje otkrivala joj je
cijela leđa, uska sve do gležnjeva, gdje se naglo širila u
široku, našušurenu povlaku, s dekolteom koji je sezao
sve do struka. Bilo mi je žao svake druge nazočne djevojke,
uključujući i sebe.
“Da zakračunam vrata da možete na miru izmasakrirati
seoski živalj koji ništa ni ne sluti?”, prišapnula sam
mu zavjerenički.
“A gdje bi bilo tvoje mjesto u takvoj raboti?” Oštro
me pogledao.
“O, ja sam uz vampire, naravno.”
Nevoljko se nasmiješio. “Sve, samo da izbjegneš ples.”
“Sve.”
Kupio je naše ulaznice, a onda se okrenuo prema plesnom
podiju. Skutrila sam se uz njegovu nadlakticu i
samo vukla noge.
“Mogu čekati cijelu večer”, upozorio me.
Naposljetku me odvukao do mjesta gdje se njegova
obitelj elegantno vrtjela – u stilu nimalo primjerenom
za sadašnje vrijeme i glazbu. Užasnuto sam sve to promatrala.
“Edwarde.” Grlo mi je bilo tako suho da sam jedva
uspjela prošaptati. “Najozbiljnije ti kažem da ne mogu
plesati!” Osjećala sam kako mi panika navire u prsima.
“Ne brini ti ništa, ludice”, došapnuo mi je. “Ja mogu.”
Stavio je moje ruke sebi oko vrata i podigao me da može
zavući stopala pod moja.
A zatim smo se i mi zavrtjeli.
“Kao da mi je pet godina”, nasmijala sam se nakon
nekoliko minuta valcera bez muke.
“Ne izgledaš kao da ti je pet godina”, promrmljao je i
na trenutak me privukao uza se, tako da su mi se stopala
načas odigla na dva pedlja od poda.
Alice mi je pri jednom okretu ulovila pogled i uputila
ohrabrujući osmijeh – koji sam joj uzvratila. S iznenađenjem
sam shvatila da zapravo uživam u ovome…
pomalo.
“Okej, ovo nije naročito teško”, priznala sam.
Ali Edward je gledao prema ulazu, a lice mu je bilo
ljutito.
“Što je bilo?”, glasno sam se upitala. Pogledala sam
za njim, sva dezorijentirana vrtnjom, ali napokon sam
uspjela ugledati ono što mu je zasmetalo. Jacob Black,
ne u odijelu, ali u bijeloj košulji dugih rukava s kravatom,
kose zalizane u uobičajeni repić, prilazio nam je
podijem.
Nakon prvog šoka prepoznavanja, nisam se mogla ne
postidjeti zbog Jacoba. Bilo je očito da mu je neugodno
– u nesnosnoj mjeri. Pogledao me kao da se želi ispričati.
Edward je vrlo tiho zarežao.
“Budi pristojan!”, prosiktala sam.
Edwardov glas bio je pun prezira. “On bi malo popričao
s tobom.”
Jacob je tada došao do nas, a na licu su mu se još jače
vidjele nelagoda i ispričavanje.
“Hej, Bella, nadao sam se da ćeš doći.” Jacob je zvučao
kao da su mu nade bile upravo suprotne. Ali smijeh
mu je bio jednako topao kao i uvijek.
“Bok, Jacobe.” Osmjehnula sam se i ja njemu. “Što
ima?”
“Smijem preuzeti damu?”, oprezno je upitao, prvi
put pogledavši Edwarda. Zapanjila sam se uočivši da Jacob
ne mora gledati uvis. Mora da je porastao za pedalj
otkako sam ga upoznala.
Edward je imao suzdržan, posve prazan izraz lica. Jedini
mu je odgovor bio daj da me pažljivo osovio na
noge i odstupio za korak.
“Hvala”, rekao je prijazno Jacob.
Edward je samo kimnuo i značajno me pogledao prije
nego što će se okrenuti i otići.
Jacob mi je stavio ruke na struk, a ja sam položila
dlanove na njegova ramena.
“Opa, Jake, pa koliko si ti sada visok?”
Postao je malo samodopadan. “Metar osamdeset
osam.”
Nismo zaista plesali – to je bilo nemoguće zbog moje
noge. Umjesto toga, nespretno smo se njihali tamo-amo
a da nismo dizali stopala. A to mi je sasvim odgovaralo;
od skorašnjeg naglog rasta ostao je krakat i nezgrapan,
pa vjerojatno nije znao plesati ništa bolje od mene.
“Onda, kako si večeras završio ovdje?”, upitala sam
ga bez stvarne znatiželje. Imajući Edwardovu reakciju u
vidu, to sam lako i sama mogla pogoditi.
“Možeš li vjerovati da mi je tata platio dvadeset dolara
da dođem na tvoju maturalnu?”, priznao mi je, blago
postiđen.
“Da, mogu”, promrsila sam. “Pa, nadam se da ti je
tu bar lijepo. Vidiš li išta što ti se sviđa?”, rekla sam zločesto,
kimnuvši prema skupini djevojaka naslaganih uza
zid poput kolačića.
“Jesam”, uzdahnuo je. “Ali ona je zauzeta.”
Spustio je pogled i samo na sekundu susreo moje radoznale
oči – onda nam je oboma postalo neugodno, pa
smo pogledali u stranu.
“Usput, jako si zgodna večeras”, stidljivo je dodao.
“Ovaj, hvala. Onda, zašto ti je Billy platio da dođeš
ovamo?”, brzo sam ga priupitala, iako sam već znala odgovor.
Jacob nije bio zahvalan na promjeni teme; opet je
odvratio pogled od silne nelagode. “Rekao je da je to
‘sigurno’ mjesto za razgovor s tobom. Kunem ti se da mi
stari silazi s uma.”
Slabašno sam se pridružila njegovu smijehu.
“Uglavnom, rekao je da ako ti nešto kažem, nabavit
će mi onaj glavni cilindar koji mi treba”, priznao mi je s
krotkim osmijehom.
“Onda mi to kaži. Stalo mi je da dovršiš svoj auto.”
Uzvratila sam mu osmijeh. Barem Jacob nije vjerovao ni
riječi od svega ovoga. To je donekle olakšalo razgovor.
Ondje kraj zida, Edward mi je promatrao lice bez ikakva
izraza na vlastitome. Vidjela sam kako ga jedna cura u
ružičastoj haljini iz drugog razreda stidljivo mjerka, ali
on kao da ju nije ni primijetio.
Jacob je opet pogledao postiđeno u stranu. “Nemoj
se naljutiti, dobro?”
“Nema toga zbog čega bih se ja naljutila na tebe, Jacobe”,
potvrdila sam mu. “Neću se čak ni na naljutiti
Billyja. Samo reci to što moraš.”
“Pa – to mi je sve tako glupo, oprosti, Bella – on bi
htio da prekineš sa svojim dečkom. Tražio je da ti kažem
‘molim te’.” Zgroženo je odmahnuo glavom.
“Još je praznovjeran, a?”
“Ma da. Malo su mu… pukli živci kad si ono nastradala
dolje u Phoenixu. Nije vjerovao da…” Jacob se
ukočio i pustio da mu riječi zamru.
Suzila sam oči. “Pala sam.”
“Znam da jesi”, brzo je kazao Jacob.
“Uvjeren je da Edward ima neke veze s tim što sam
se ozlijedila.” To nije bilo pitanje, a ja sam se, usprkos
danome obećanju, naljutila.
Jacob me nije htio pogledati u oči. Više se nismo ni
trudili njihati u ritmu glazbe, iako su mu ruke i dalje
bile oko moga struka, a moje oko njegova vrata.
“Slušaj, Jacobe, znam da Billy vjerojatno neće povjerovati u
to, ali samo da znaš” – na to me pogledao, reagiravši na novu
otvorenost u mome glasu – “Edward mi je doista spasio život.
Da nije bilo Edwarda i njegova oca, bila bih danas mrtva.”
“Znam”, izjavio je, ali zvučao je kao da su moje iskrene
riječi imale izvjesnog utjecaja na njega. Možda će mu
poći za rukom da barem u to uvjeri Billyja.
“Hej, žao mi je što si morao doći da obaviš ovo, Jacobe”,
ispričala sam mu se. “U svakom slučaju, dobit ćeš
svoje dijelove, je l’ tako?”
“Ma da”, promrsio je. Još uvijek je izgledao nezgrapno…
uzrujano.
“Ima još?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Pusti sad to”, promumljao je, “naći ću neki posao i
sâm zaštedjeti novce.”
Strogo sam ga promatrala sve dok me nije pogledao u
oči. “Na sunce s tim, Jacobe.”
“Ma tako je loše.”
“Ne zanima me. Reci mi”, ostala sam uporna.
“U redu… ali, ajme, kako to loše zvuči.” Odmahnuo
je glavom. “Rekao mi je da ti kažem, ne, da te upozorim
– a množina je njegova, ne moja” – odigao je jednu ruku
s moga struka i njome nacrtao male navodnike u zraku
– “‘da ćemo te držati na oku’.” S vidnom nelagodom je
pričekao moju reakciju.
To mi je zvučalo kao izjava iz nekog mafijaškog filma.
Glasno sam se nasmijala.
“Žao mi je što si to morao obaviti, Jake”, posprdno
sam mu rekla.
“Nije mi tako neugodno.” Široko se osmjehnuo od
olakšanja. Pohvalnim mi je pogledom brzo prešao preko
haljine. “Onda, da mu kažem da si mu rekla da se tornja?”,
upitao me s nadom.
“Ne”, uzdahnula sam. “Zahvali mu se u moje ime.
Znam da ne misli ništa loše.”
Pjesma je završila, pa sam spustila ruke.
Oklijevao je s rukama na mome struku i bacio pogled
na moju povrijeđenu nogu. “Hoćeš li još plesati? Ili da ti
pomognem da nekamo odeš?”
Edward je odgovorio u moje ime. “To je riješeno, Jacobe.
Preuzet ću brigu za nju.”
Jacob se lecnuo i blenuo u Edwarda, koji se našao tik
pokraj nas.
“Hej, nisam primijetio da si tu”, promumljao je. “Va472
ljda se još vidimo, Bella.” Odstupio je i unezvjereno mi
mahnuo.
Osmjehnula sam mu se. “Aha, vidimo se neki drugi put.”
“Oprosti”, opet je rekao prije nego što se okrenuo
prema izlazu.
Edward me držao u svome naručju prije nego što je
iduća pjesma počela. Bila je malo prebrza za polagano
plesanje, ali to ga očito nije diralo. Spokojno sam naslonila
glavu na njegova prsa.
“Bolje ti je?”, posprdno sam ga upitala.
“Ne baš”, kruto je rekao.
“Ne ljuti se na Billyja”, uzdahnula sam. “Samo se brine
za mene zbog Charlieja. Nije osobno.”
“Ne ljutim se na Billyja”, rekao je odsječnim glasom.
“Ali njegov sin mi ide na živce.”
Odmaknula sam se od njega i pogledala ga. Lice mu
je bilo vrlo ozbiljno.
“Zašto?”
“Prije svega, natjerao me da prekršim svoje obećanje.”
Zbunjeno sam ostala zuriti u njega.
Šturo se osmjehnuo. “Obećao sam da te večeras neću
puštati”, pojasnio mi je.
“A. Pa, ja ti opraštam.”
“Hvala. Ali tu je još nešto.” Edward se namrštio.
Strpljivo sam pričekala.
“Rekao ti je da si zgodna”, napokon je nastavio, dok
mu se mrštenje pojačalo. “To je praktički uvreda, imajući
u vidu kako doista izgledaš u ovom trenutku. Daleko
si više nego zgodna.”
Nasmijala sam se. “Možda si malo pristrasan.”
“Mislim da nije u tome stvar. Uostalom, odlikujem
se izvrsnim vidom.”
Opet smo se vrtjeli, a ja sam držala noge na njegovima
dok me privijao uza se.
“Onda, hoćeš li mi objasniti čemu sve ovo?”, upitala
sam ga.
Pogledao me odozgo, sav zbunjen, a ja sam se značajno
zagledala u krep-papir.
Malo je razmislio, a onda je promijenio smjer, zavrtjevši
me kroz mnoštvo prema stražnjem izlazu iz dvorane.
Načas sam opazila Jessicu i Mikea kako plešu i radoznalo
me promatraju. Jessica mi je mahnula, a ja sam joj
se na brzinu nasmiješila. Tu je bila i Angela, i izgledala
je blaženo sretno u rukama maloga Bena Cheneyja; nije
odmicala pogled od njegovih očiju, za glavu nižih od
njenih. Lee i Samantha, Lauren, koja nas je strijeljala
pogledima, s Connerom; mogla sam navesti ime svakog
lica koje bi provijugalo pokraj nas. A zatim smo se našli
vani, na prohladnom, prigušenom svjetlu smiraja dana.
Čim smo se našli nasamo, podigao me u naručje i
odnio sjenovitim zemljištem sve do klupe u zaklonu stabala
madrone. Tamo je sjeo i privio me uza se. Mjesec
je već bio na nebu, vidljiv kroz koprenaste oblake, a lice
mu je blijedo sjalo na toj bijeloj svjetlosti. Usta su mu
bila tvrda, a oči izmučene.
“Čemu?”, blago sam ga podsjetila.
Prečuo me, zagledan u mjesec.
“Opet sumrak”, promrmljao je. “Još jedan svršetak.
Ma kako savršen dan bio, mora završiti.”
“Neke stvari ne moraju završiti”, procijedila sam kroza
zube, smjesta postavši napeta.
Uzdahnuo je.
“Doveo sam te na maturalnu”, polako je rekao, napokon
odgovarajući na moje pitanje, “jer ne želim da išta
propustiš. Ne želim da zbog mene budeš uskraćena za
bilo što, ako se mene pita. Želim da budeš čovjek. Želim
da se tvoj život nastavi onako kako bi se nastavio da sam
umro tisuću devetsto osamnaeste, kao što sam trebao.”
Stresla sam se na njegove riječi, a onda ljutito odmahnula
glavom. “U kojoj bih to čudnovatoj paralelnoj
dimenziji ja otišla na maturalnu večer vlastitom slobodnom
voljom? Da nisi tisuću puta jači od mene, nikad ti
ne bih dopustila da to izvedeš.”
Kratko se osmjehnuo, ali ne i očima. “Nije bilo naročito
teško, sama si rekla.”
“Samo zato što sam bila s tobom.”
Neko vrijeme smo šutjeli; on je zurio u mjesec, a ja
sam zurila u njega. Željela sam da postoji neki način da
mu se objasni do koje mjere mi nije stalo do normalnog
ljudskog života.
“Bi li mi nešto rekla?”, upitao me, načas me sa smiješkom
pogledavši odozgor.
“Zar ti ne kažem svaki put?”
“Samo mi obećaj da ćeš mi reći”, ostao je uporan,
široko se smiješeći.
Znala sam da ću gotovo smjesta požaliti zbog toga.
“U redu.”
“Djelovala si mi iskreno iznenađeno kad si shvatila
da te vodim ovamo”, započeo je.
“Bila sam”, upala sam mu u riječ.
“Upravo tako”, složio se. “Ali zacijelo si imala neku
drugu teoriju… Zanima me – za što si to mislila da te to
onako sređujem?”
Da, trenutačno žaljenje. Naškubila sam usne, oklijevajući.
“Neću ti reći.”
“Obećala si mi”, prigovorio je.
“Znam.”
“U čemu je problem?”
Znala sam da misli da se suzdržavam zbog puke nelagode.
“Mislim da ćeš se naljutiti ako ti to kažem – ili
ćeš se rastužiti.”
Vjeđe su mu se skupile nad očima dok je razmišljao o
tome. “I dalje me zanima. Molim te?”
Uzdahnula sam. Pričekao je.
“Pa… pretpostavila sam da je riječ o nekakvoj… svečanoj
prigodi. Ali nisam mislila da će biti riječ o nekakvoj
ljudskoj tričariji… o maturalnoj!”, prezrivo sam
frknula.
“Ljudskoj?”, poklopio me pitanjem. Razabrao je
ključnu riječ.
Pogledala sam svoju haljinu, igrajući se sa zalutalim
komadićem šifona. Šutke je čekao.
“Okej”, užurbano sam mu priznala. “Dakle, nadala
sam se da si se možda predomislio… da ćeš promijeniti
mene, napokon.”
Desetak reakcija zaigralo mu je na licu. Neke sam
prepoznala: ljutnju… bijes… a onda se nekako pribrao,
a izraz lica postao mu je posprdan.
“Mislila si da bi to bila prigoda za elegantno odijevanje,
je li?”, spustio mi je, dotaknuvši rever svoga svečanog
sakoa.
Narogušila sam se da prikrijem sramotu. “Ne znam
kako to ide. Meni to, barem, djeluje razboritije od odlaska
na maturalnu večer.” I dalje se cerio. “Nije to smiješno”,
rekla sam.
“Ne, imaš pravo, nije”, složio se, a osmijeh mu je
izblijedio. “Samo, radije ću se ponijeti prema tome kao
prema šali, nego vjerovati da ozbiljno to kažeš.”
“Ali ozbiljno ti to kažem.”
Duboko je uzdahnuo. “Znam. A jesi li zaista toliko
voljna?”
Bol mu se vratila u oči. Ugrizla sam se za usnu i kimnula.
“Tako spremna da ti ovdje dođe kraj”, promrmljao
je, praktički sebi u bradu, “da ovo bude sumrak tvoga
života, iako ti je život jedva počeo. Spremna si odustati
od svega.”
“Nije to kraj, to je početak”, usprotivila sam mu se
gotovo bez daha.
“Nisam vrijedan toga”, tužno je rekao.
“Sjećaš li se kad si mi kazao da ne vidim sebe vrlo jasno?”,
upitala sam ga, podigavši obrve. “Očito patiš od istoga sljepila.”
“Znam što sam.”
Uzdahnula sam.
Ali sad mi je prestao tako spremno odgovarati. Stisnuo
je usne i stao me prodorno promatrati. Jedan dugi
trenutak proučavao mi je lice.
“Znači, sada si spremna?”, upitao me.
“Ovaj.” Progutala sam knedlu. “Da?”
Osmjehnuo se i polako počeo priginjati glavu, sve
dok mu hladne usne nisu dotaknule kožu tik pod kutom
moje čeljusti.
“Baš sad?”, prošaptao je, studeno dišući uz moj vrat.
I nehotice sam zadrhtala.
“Da”, prošaptala sam, da mi glas ne bi dobio priliku
da prepukne. Ako misli da blefiram, razočarat će se. Već
sam donijela tu odluku i bila sam sigurna u nju. Nije
bitno što mi je tijelo kruto kao daska, što su mi ruke
stisnute u šake, što mi je disanje nepravilno…
Mračno se zahihotao i odmaknuo od mene. Na licu
mu se ipak vidjelo razočaranje.
“Ne možeš zaista vjerovati da bih tako lako popustio”,
rekao je s ogorčenim prizvukom u podrugljivom
tonu svoga glasa.
“Daj djevojci da sanja svoje snove.”
Podigao je obrve. “Zar o tome sanjaš? O tome da
postaneš neman?”
“Ne baš”, rekla sam, namrštivši se na njegov izbor
izraza. Neman, baš. “Uglavnom sanjam o tome da zauvijek
ostanem s tobom.”
Izraz mu se promijenio, smekšavši se i rastuživši od
prigušene boli u mome glasu.
“Bella.” Prstima je blago prešao obrisima mojih usana.
“Ostat ću s tobom – nije li to dosta?”
Osmjehnula sam se pod njegovim jagodicama. “Dosta
je za sada.”
Namrštio se na moju upornost. Niko se večeras neće
predati. Izdahnuo je, i pritom praktički zazvučao kao
da reži.
Dotaknula sam mu lice. “Slušaj”, rekla sam. “Volim
te više od svega ostalog na svijetu zajedno. Zar ti to nije
dovoljno?”
“Da, to je dovoljno”, odgovorio mi je, osmjehnuvši
se. “Dovoljno za zauvijek.”
A onda se nagnuo i još jedanput priljubio hladne
usne na moje grlo.
posebno pazeći na pramenove svile i šifona, na cvjetove
koje mi je netom utaknuo u pažljivo uređene kovrče, te
na moj glomazni gips za hodanje. Zanemario je ljutiti
izraz mojih usana.
Kad me smjestio, sjeo je na vozačko mjesto i poveo
nas dugim, uskim prilaznim putem.
“U kojem mi ti to tačno trenutku imaš namjeru reći
o čemu se ovdje radi?”, čangrizavo sam ga upitala. Iskreno
sam mrzila iznenađenja. A on je to dobro znao.
“Ne mogu vjerovati da to još nisi dokučila.” Uputio
mi je podrugljiv smiješak, a meni je dah zastao u grlu.
Hoću li se ikada naviknuti na njegovo savršenstvo?
“Spomenula sam ti da izgledaš vrlo lijepo, je’ l tako?”,
provjerila sam.
“Jesi.” Opet se iscerio. Nikad ga prije nisam vidjela
odjevenog u crno, a uz taj kontrast s njegovom blijedom
kožom ljepota mu je bila apsolutno nadrealna. To nikako
nisam mogla poreći, sve i ako sam bila sva na iglama
zbog činjenice da je obukao svečano odijelo.
Na iglama sam bila još i više zbog haljine. I cipele.
Samo jedne cipele, jer mi je drugo stopalo još uvijek bilo
čvrsto obavijeno gipsom. Ali oštra potpetica, pričvršćena
samo satenskim vrpcama, svakako mi neće biti od koristi
dok budem pokušavala samostalno glavinjati.
“Više vam neću dolaziti ako se Alice ubuduće bude
odnosila prema meni kao prema Barbiki Zamorcu”, potužila
sam se. Najveći dio dana provela sam kao bespomoćna
žrtva u Alicinoj zapanjujuće velikoj kupaonici,
dok se ona igrala frizerke i šminkerice. Svaki put kad
bih se uzvrpoljila ili potužila, podsjetila me da uopće ne
pamti kako je to biti čovjek i zamolila da joj ne kvarim
posredni užitak. Zatim me obukla u najapsurdniju moguću
haljinu – zagasito plavu s volančićima, otvorenih
ramena, s francuskim etiketama koje nisam razumjela –
prikladniju za modnu pistu nego za Forks. Ništa dobro
ne može proisteći iz naše formalne odjeće, u to sam bila
sigurna. Osim ako… ali bojala sam se pretočiti sumnje
u riječi, čak i u svojoj glavi.
Zatim mi je misli raspršila zvonjava telefona. Edward
je izvukao mobitel iz unutarnjeg džepa sakoa i načas pogledao
ko ga to zove prije nego što se javio.
“Zdravo, Charlie”, rekao je oprezno.
“Charlie?”, namrštila sam se.
Charlie je bio… naporan otkako sam se vratila u
Forks. Sveo je loše iskustvo sa mnom na dvije utvrđene
reakcije. Prema Carlisleu je gajio zahvalnost koja je gra462
ničila s obožavanjem. S druge strane, bio je tvrdoglavo
uvjeren u to da je krivnja na Edwardu – jer da nije njega
bilo, ne bih ni otišla od kuće. A daleko od toga da
se Edward nije htio složiti s njim. Ovih sam dana bila
podvrgnuta pravilima koja prije nisu postojala: povečerjima…
terminima za posjete.
Nešto što je Charlie rekao nagnalo je Edwarda da raširi
oči u nevjerici. Zatim se široko iscerio.
“Ma šalite se!”, nasmijao se.
“O čemu se radi?”, oštro sam ga upitala.
Prečuo me. “Dajte mi ga na telefon”, predložio mu
je Edward s vidnim zadovoljstvom. Pričekao je nekoliko
sekundi.
“Zdravo, Tylere, ovdje Edward Cullen.” Glas mu je
zvučao vrlo prijazno, izvana. Znala sam ga dovoljno dobro
da zapazim blagi prizvuk prijetnje. Odakle Tyler u
mojoj kući? Grozna mi je istina počela svitati. Opet sam
pogledala neprikladnu haljinu u koju me Alice silom
uvukla.
“Žao mi je ako je došlo do nekog nesporazuma, ali
Bella večeras nije slobodna.” Edwardov se ton promijenio,
a grožnja u glasu odjednom mu je bila daleko upadljivija
kad je nastavio. “Da ti najiskrenije kažem, više nijedne
večeri neće biti slobodna ni za koga izuzev mene.
Bez uvrede. I žao mi je zato što ti je propao izlazak.” Nije
zvučao kao da mu je i najmanje žao. A onda je čvrsto
sklopio mobitel s golemim, zluradim smiješkom na licu.
Lice i vrat jarko su mi porumenjeli od bijesa. Osjetila
sam da mi suze od ljutnje naviru na oči.
Iznenađeno me pogledao. “Jesam li malo pretjerao
pri kraju? Nisam te htio uvrijediti.”
Prečula sam to.
“Vodiš me na maturalnu!”, zaurlala sam.
Sad me bilo sramota što to prije nisam shvatila. Da
sam iole marila, sigurna sam da bih opazila današnji
datum na plakatima kojima su bile oblijepljene školske
zgrade. Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da me on namjerava
podvrgnuti ovome. Zar me nimalo ne poznaje?
Nije očekivao da ću tako silovito reagirati, to je bar
bilo jasno. Stisnuo je usne i suzio oči. “Nemoj biti naporna,
Bella.”
Načas sam pogledala kroz prozor; već smo bili na
pola puta do škole.
“Zašto mi to radiš?”, užasnuto sam ga upitala.
Pokazao je na svoje odijelo. “Ozbiljno, Bella, pa o
čemu si mislila da je tu riječ?”
Premrla sam. Prvo, zato što nisam uspjela shvatiti
očito. A zatim i zato što su općenite sumnje – zapravo,
očekivanja – koje su mi se cijeli dan stvarale u glavi,
dok se Alice trudila da me pretvori u kraljicu ljepote,
bile tako promašene. Plahe su mi nade sad djelovale vrlo
budalasto.
Slutila sam da se kuha neka svečana prigoda. Ali maturalna!
To mi nije bilo ni na kraj pameti.
Potekle su mi ljutite suze. Zdvojno sam se sjetila da
nosim maskaru, što je bio veliki izuzetak. Brzo sam se
obrisala ispod očiju da mi se ne stigne razmrljati. Na
prstima mi nije bilo crnila kad sam ih pogledala; možda
je Alice znala da će mi trebati vodootporna šminka.
“Pa to nema baš nikakvog smisla. Zašto sad plačeš,
molim te?”, frustrirano me upitao.
“Zato što sam ljuta!”
“Bella.” Upro je svu silinu svojih žestokih zlaćanih
očiju u mene.
“Što je?”, promrmljala sam smeteno.
“Udovolji mi”, ostao je uporan.
Od njegovog mi se pogleda sva srdžba istopila. Bilo
mi se nemoguće svađati s njim kad me tako vara. Popustila
sam, ali vrlo sramotno.
“Dobro, onda”, nadurila sam se, iako ga nisam mogla
strijeljati očima onoliko okrutno koliko sam htjela.
“Neću se opirati. Ali vidjet ćeš ti već. Već mi je vrijeme
za novi peh. Vjerojatno ću slomiti i drugu nogu. Gledaj
samo tu cipelu! Koja smrtonosna zamka!” Podigla sam
zdravu nogu kao dokaz.
“Hmmm.” Buljio mi je u nogu dulje nego što je bilo
nužno. “Podsjeti me da večeras zahvalim Alice na tome.”
“Doći će i Alice?” To me malo utješilo.
“Kao i Jasper, i Emmett… i Rosalie”, priznao mi je.
Osjećaj sigurnosti mi se izgubio. S Rosalie nisam
ostvarila nikakav napredak, iako sam bila u sasvim dobrim
odnosima s njezinim povremenim mužem. Emmettu
je prijalo moje društvo – moje osebujne ljudske
reakcije smatrao je urnebesnima… ili mu je barem činjenica
da se stalno spotičem bila smiješna. Rosalie se
ponašala kao da ne postojim. Dok sam odmahivala glavom
da raspršim misli koje su mi se počele stvarati, sjetila
sam se nečega drugog.
“Zna li i Charlie za sve ovo?”, upitala sam ga, odjednom
sumnjičava.
“Pa naravno.” Iscerio se, a onda i zahihotao. “Samo,
izgleda da Tyler nije znao.”
Zaškrgutala sam zubima. Nije mi išlo u glavu kako
je Tyleru uspjelo toliko obmanuti samoga sebe.
U školi,gdje se Charlie nije mogao miješati, Edward i ja bili smo
nerazdvojni – izuzev u rijetkim sunčanim danima.
Sada smo bili pred školom; Rosalin crveni kabriolet
isticao se na parkiralištu. Oblaci su danas bili tanki, a
nekoliko pruga sunčevog svjetla probijalo se u daljini,
na zapadu.
Izašao je i obišao auto da mi otvori vrata. Pružio mi
je ruku.
Tvrdoglavo sam ostala na mjestu, prekriženih ruku,
zatomljujući tračak samodopadnosti. Parkiralište je vrvjelo
svečano odjevenim ljudima: svjedocima. Nije me
silom mogao izvući iz automobila, kako bi možda postupio
da smo bili sami.
Uzdahnuo je. “Kada te neko želi ubiti, hrabra si kao
lavica – ali kad neko spomene ples…” Odmahnuo je
glavom.
Progutala sam knedlu. Ples.
“Bella, neću dopustiti da ti išta naudi – pa ni ja. Nijednom
te neću pustiti, obećavam ti.”
Razmislila sam o tome i odjednom mi je bilo mnogo
bolje. Vidio mi je to na licu.
“Eto vidiš”, blago je rekao, “neće biti tako strašno.”
Sagnuo se i obujmio me jednom rukom oko struka. Primila
sam ga za drugu ruku i dopustila mu da me iznese
iz auta.
Čvrsto me i dalje držao rukom, pridržavajući me,
dok sam šepala prema školi.
U Phoenixu su se maturalne večeri održavale u hotelskim
balskim dvoranama. Ovaj ples je bio u gimnastičkoj
dvorani, naravno. U cijelome mjestu vjerojatno nije
bilo druge prostorije koja bi bila dovoljno velika za ples.
Kad smo ušli, zahihotala sam se. Doista su imali lukove
od balona i izvijene vijence od pastelnog krep-papira
kao zidne ukrase.
“Ovo mi izgleda kao da samo čeka da se izrodi u horor-
film”, zasmijuljila sam se.
“Pa”, promrmljao je dok smo se sporo približavali
stolu za prodaju ulaznica – nosio je najveći dio moje
težine, ali svejedno sam morala klimavo gurati stopala
preda se – “nazočno je više nego dovoljno vampira za to.”
Pogledala sam plesni podij; širok se procijep stvorio u
sredini dvorane, gdje su se elegantno okretala dva para.
Ostali plesači natisnuli su se uz rubove prostorije da im
dadu prostora – niko nije htio tvoriti kontrast takvoj
divoti. Emmett i Jasper djelovali su neusporedivo dobro
i besprijekorno u klasičnim svečanim odijelima. Alice je
bila zanosna u haljini od crnog satena s geometrijskim
izrescima koji su joj otkrivali velike trokute snježnobijele
kože. A Rosalie je bila… pa, Rosalie. Bila je nevjerojatna.
Haljina žive, jarkocrvene boje otkrivala joj je
cijela leđa, uska sve do gležnjeva, gdje se naglo širila u
široku, našušurenu povlaku, s dekolteom koji je sezao
sve do struka. Bilo mi je žao svake druge nazočne djevojke,
uključujući i sebe.
“Da zakračunam vrata da možete na miru izmasakrirati
seoski živalj koji ništa ni ne sluti?”, prišapnula sam
mu zavjerenički.
“A gdje bi bilo tvoje mjesto u takvoj raboti?” Oštro
me pogledao.
“O, ja sam uz vampire, naravno.”
Nevoljko se nasmiješio. “Sve, samo da izbjegneš ples.”
“Sve.”
Kupio je naše ulaznice, a onda se okrenuo prema plesnom
podiju. Skutrila sam se uz njegovu nadlakticu i
samo vukla noge.
“Mogu čekati cijelu večer”, upozorio me.
Naposljetku me odvukao do mjesta gdje se njegova
obitelj elegantno vrtjela – u stilu nimalo primjerenom
za sadašnje vrijeme i glazbu. Užasnuto sam sve to promatrala.
“Edwarde.” Grlo mi je bilo tako suho da sam jedva
uspjela prošaptati. “Najozbiljnije ti kažem da ne mogu
plesati!” Osjećala sam kako mi panika navire u prsima.
“Ne brini ti ništa, ludice”, došapnuo mi je. “Ja mogu.”
Stavio je moje ruke sebi oko vrata i podigao me da može
zavući stopala pod moja.
A zatim smo se i mi zavrtjeli.
“Kao da mi je pet godina”, nasmijala sam se nakon
nekoliko minuta valcera bez muke.
“Ne izgledaš kao da ti je pet godina”, promrmljao je i
na trenutak me privukao uza se, tako da su mi se stopala
načas odigla na dva pedlja od poda.
Alice mi je pri jednom okretu ulovila pogled i uputila
ohrabrujući osmijeh – koji sam joj uzvratila. S iznenađenjem
sam shvatila da zapravo uživam u ovome…
pomalo.
“Okej, ovo nije naročito teško”, priznala sam.
Ali Edward je gledao prema ulazu, a lice mu je bilo
ljutito.
“Što je bilo?”, glasno sam se upitala. Pogledala sam
za njim, sva dezorijentirana vrtnjom, ali napokon sam
uspjela ugledati ono što mu je zasmetalo. Jacob Black,
ne u odijelu, ali u bijeloj košulji dugih rukava s kravatom,
kose zalizane u uobičajeni repić, prilazio nam je
podijem.
Nakon prvog šoka prepoznavanja, nisam se mogla ne
postidjeti zbog Jacoba. Bilo je očito da mu je neugodno
– u nesnosnoj mjeri. Pogledao me kao da se želi ispričati.
Edward je vrlo tiho zarežao.
“Budi pristojan!”, prosiktala sam.
Edwardov glas bio je pun prezira. “On bi malo popričao
s tobom.”
Jacob je tada došao do nas, a na licu su mu se još jače
vidjele nelagoda i ispričavanje.
“Hej, Bella, nadao sam se da ćeš doći.” Jacob je zvučao
kao da su mu nade bile upravo suprotne. Ali smijeh
mu je bio jednako topao kao i uvijek.
“Bok, Jacobe.” Osmjehnula sam se i ja njemu. “Što
ima?”
“Smijem preuzeti damu?”, oprezno je upitao, prvi
put pogledavši Edwarda. Zapanjila sam se uočivši da Jacob
ne mora gledati uvis. Mora da je porastao za pedalj
otkako sam ga upoznala.
Edward je imao suzdržan, posve prazan izraz lica. Jedini
mu je odgovor bio daj da me pažljivo osovio na
noge i odstupio za korak.
“Hvala”, rekao je prijazno Jacob.
Edward je samo kimnuo i značajno me pogledao prije
nego što će se okrenuti i otići.
Jacob mi je stavio ruke na struk, a ja sam položila
dlanove na njegova ramena.
“Opa, Jake, pa koliko si ti sada visok?”
Postao je malo samodopadan. “Metar osamdeset
osam.”
Nismo zaista plesali – to je bilo nemoguće zbog moje
noge. Umjesto toga, nespretno smo se njihali tamo-amo
a da nismo dizali stopala. A to mi je sasvim odgovaralo;
od skorašnjeg naglog rasta ostao je krakat i nezgrapan,
pa vjerojatno nije znao plesati ništa bolje od mene.
“Onda, kako si večeras završio ovdje?”, upitala sam
ga bez stvarne znatiželje. Imajući Edwardovu reakciju u
vidu, to sam lako i sama mogla pogoditi.
“Možeš li vjerovati da mi je tata platio dvadeset dolara
da dođem na tvoju maturalnu?”, priznao mi je, blago
postiđen.
“Da, mogu”, promrsila sam. “Pa, nadam se da ti je
tu bar lijepo. Vidiš li išta što ti se sviđa?”, rekla sam zločesto,
kimnuvši prema skupini djevojaka naslaganih uza
zid poput kolačića.
“Jesam”, uzdahnuo je. “Ali ona je zauzeta.”
Spustio je pogled i samo na sekundu susreo moje radoznale
oči – onda nam je oboma postalo neugodno, pa
smo pogledali u stranu.
“Usput, jako si zgodna večeras”, stidljivo je dodao.
“Ovaj, hvala. Onda, zašto ti je Billy platio da dođeš
ovamo?”, brzo sam ga priupitala, iako sam već znala odgovor.
Jacob nije bio zahvalan na promjeni teme; opet je
odvratio pogled od silne nelagode. “Rekao je da je to
‘sigurno’ mjesto za razgovor s tobom. Kunem ti se da mi
stari silazi s uma.”
Slabašno sam se pridružila njegovu smijehu.
“Uglavnom, rekao je da ako ti nešto kažem, nabavit
će mi onaj glavni cilindar koji mi treba”, priznao mi je s
krotkim osmijehom.
“Onda mi to kaži. Stalo mi je da dovršiš svoj auto.”
Uzvratila sam mu osmijeh. Barem Jacob nije vjerovao ni
riječi od svega ovoga. To je donekle olakšalo razgovor.
Ondje kraj zida, Edward mi je promatrao lice bez ikakva
izraza na vlastitome. Vidjela sam kako ga jedna cura u
ružičastoj haljini iz drugog razreda stidljivo mjerka, ali
on kao da ju nije ni primijetio.
Jacob je opet pogledao postiđeno u stranu. “Nemoj
se naljutiti, dobro?”
“Nema toga zbog čega bih se ja naljutila na tebe, Jacobe”,
potvrdila sam mu. “Neću se čak ni na naljutiti
Billyja. Samo reci to što moraš.”
“Pa – to mi je sve tako glupo, oprosti, Bella – on bi
htio da prekineš sa svojim dečkom. Tražio je da ti kažem
‘molim te’.” Zgroženo je odmahnuo glavom.
“Još je praznovjeran, a?”
“Ma da. Malo su mu… pukli živci kad si ono nastradala
dolje u Phoenixu. Nije vjerovao da…” Jacob se
ukočio i pustio da mu riječi zamru.
Suzila sam oči. “Pala sam.”
“Znam da jesi”, brzo je kazao Jacob.
“Uvjeren je da Edward ima neke veze s tim što sam
se ozlijedila.” To nije bilo pitanje, a ja sam se, usprkos
danome obećanju, naljutila.
Jacob me nije htio pogledati u oči. Više se nismo ni
trudili njihati u ritmu glazbe, iako su mu ruke i dalje
bile oko moga struka, a moje oko njegova vrata.
“Slušaj, Jacobe, znam da Billy vjerojatno neće povjerovati u
to, ali samo da znaš” – na to me pogledao, reagiravši na novu
otvorenost u mome glasu – “Edward mi je doista spasio život.
Da nije bilo Edwarda i njegova oca, bila bih danas mrtva.”
“Znam”, izjavio je, ali zvučao je kao da su moje iskrene
riječi imale izvjesnog utjecaja na njega. Možda će mu
poći za rukom da barem u to uvjeri Billyja.
“Hej, žao mi je što si morao doći da obaviš ovo, Jacobe”,
ispričala sam mu se. “U svakom slučaju, dobit ćeš
svoje dijelove, je l’ tako?”
“Ma da”, promrsio je. Još uvijek je izgledao nezgrapno…
uzrujano.
“Ima još?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Pusti sad to”, promumljao je, “naći ću neki posao i
sâm zaštedjeti novce.”
Strogo sam ga promatrala sve dok me nije pogledao u
oči. “Na sunce s tim, Jacobe.”
“Ma tako je loše.”
“Ne zanima me. Reci mi”, ostala sam uporna.
“U redu… ali, ajme, kako to loše zvuči.” Odmahnuo
je glavom. “Rekao mi je da ti kažem, ne, da te upozorim
– a množina je njegova, ne moja” – odigao je jednu ruku
s moga struka i njome nacrtao male navodnike u zraku
– “‘da ćemo te držati na oku’.” S vidnom nelagodom je
pričekao moju reakciju.
To mi je zvučalo kao izjava iz nekog mafijaškog filma.
Glasno sam se nasmijala.
“Žao mi je što si to morao obaviti, Jake”, posprdno
sam mu rekla.
“Nije mi tako neugodno.” Široko se osmjehnuo od
olakšanja. Pohvalnim mi je pogledom brzo prešao preko
haljine. “Onda, da mu kažem da si mu rekla da se tornja?”,
upitao me s nadom.
“Ne”, uzdahnula sam. “Zahvali mu se u moje ime.
Znam da ne misli ništa loše.”
Pjesma je završila, pa sam spustila ruke.
Oklijevao je s rukama na mome struku i bacio pogled
na moju povrijeđenu nogu. “Hoćeš li još plesati? Ili da ti
pomognem da nekamo odeš?”
Edward je odgovorio u moje ime. “To je riješeno, Jacobe.
Preuzet ću brigu za nju.”
Jacob se lecnuo i blenuo u Edwarda, koji se našao tik
pokraj nas.
“Hej, nisam primijetio da si tu”, promumljao je. “Va472
ljda se još vidimo, Bella.” Odstupio je i unezvjereno mi
mahnuo.
Osmjehnula sam mu se. “Aha, vidimo se neki drugi put.”
“Oprosti”, opet je rekao prije nego što se okrenuo
prema izlazu.
Edward me držao u svome naručju prije nego što je
iduća pjesma počela. Bila je malo prebrza za polagano
plesanje, ali to ga očito nije diralo. Spokojno sam naslonila
glavu na njegova prsa.
“Bolje ti je?”, posprdno sam ga upitala.
“Ne baš”, kruto je rekao.
“Ne ljuti se na Billyja”, uzdahnula sam. “Samo se brine
za mene zbog Charlieja. Nije osobno.”
“Ne ljutim se na Billyja”, rekao je odsječnim glasom.
“Ali njegov sin mi ide na živce.”
Odmaknula sam se od njega i pogledala ga. Lice mu
je bilo vrlo ozbiljno.
“Zašto?”
“Prije svega, natjerao me da prekršim svoje obećanje.”
Zbunjeno sam ostala zuriti u njega.
Šturo se osmjehnuo. “Obećao sam da te večeras neću
puštati”, pojasnio mi je.
“A. Pa, ja ti opraštam.”
“Hvala. Ali tu je još nešto.” Edward se namrštio.
Strpljivo sam pričekala.
“Rekao ti je da si zgodna”, napokon je nastavio, dok
mu se mrštenje pojačalo. “To je praktički uvreda, imajući
u vidu kako doista izgledaš u ovom trenutku. Daleko
si više nego zgodna.”
Nasmijala sam se. “Možda si malo pristrasan.”
“Mislim da nije u tome stvar. Uostalom, odlikujem
se izvrsnim vidom.”
Opet smo se vrtjeli, a ja sam držala noge na njegovima
dok me privijao uza se.
“Onda, hoćeš li mi objasniti čemu sve ovo?”, upitala
sam ga.
Pogledao me odozgo, sav zbunjen, a ja sam se značajno
zagledala u krep-papir.
Malo je razmislio, a onda je promijenio smjer, zavrtjevši
me kroz mnoštvo prema stražnjem izlazu iz dvorane.
Načas sam opazila Jessicu i Mikea kako plešu i radoznalo
me promatraju. Jessica mi je mahnula, a ja sam joj
se na brzinu nasmiješila. Tu je bila i Angela, i izgledala
je blaženo sretno u rukama maloga Bena Cheneyja; nije
odmicala pogled od njegovih očiju, za glavu nižih od
njenih. Lee i Samantha, Lauren, koja nas je strijeljala
pogledima, s Connerom; mogla sam navesti ime svakog
lica koje bi provijugalo pokraj nas. A zatim smo se našli
vani, na prohladnom, prigušenom svjetlu smiraja dana.
Čim smo se našli nasamo, podigao me u naručje i
odnio sjenovitim zemljištem sve do klupe u zaklonu stabala
madrone. Tamo je sjeo i privio me uza se. Mjesec
je već bio na nebu, vidljiv kroz koprenaste oblake, a lice
mu je blijedo sjalo na toj bijeloj svjetlosti. Usta su mu
bila tvrda, a oči izmučene.
“Čemu?”, blago sam ga podsjetila.
Prečuo me, zagledan u mjesec.
“Opet sumrak”, promrmljao je. “Još jedan svršetak.
Ma kako savršen dan bio, mora završiti.”
“Neke stvari ne moraju završiti”, procijedila sam kroza
zube, smjesta postavši napeta.
Uzdahnuo je.
“Doveo sam te na maturalnu”, polako je rekao, napokon
odgovarajući na moje pitanje, “jer ne želim da išta
propustiš. Ne želim da zbog mene budeš uskraćena za
bilo što, ako se mene pita. Želim da budeš čovjek. Želim
da se tvoj život nastavi onako kako bi se nastavio da sam
umro tisuću devetsto osamnaeste, kao što sam trebao.”
Stresla sam se na njegove riječi, a onda ljutito odmahnula
glavom. “U kojoj bih to čudnovatoj paralelnoj
dimenziji ja otišla na maturalnu večer vlastitom slobodnom
voljom? Da nisi tisuću puta jači od mene, nikad ti
ne bih dopustila da to izvedeš.”
Kratko se osmjehnuo, ali ne i očima. “Nije bilo naročito
teško, sama si rekla.”
“Samo zato što sam bila s tobom.”
Neko vrijeme smo šutjeli; on je zurio u mjesec, a ja
sam zurila u njega. Željela sam da postoji neki način da
mu se objasni do koje mjere mi nije stalo do normalnog
ljudskog života.
“Bi li mi nešto rekla?”, upitao me, načas me sa smiješkom
pogledavši odozgor.
“Zar ti ne kažem svaki put?”
“Samo mi obećaj da ćeš mi reći”, ostao je uporan,
široko se smiješeći.
Znala sam da ću gotovo smjesta požaliti zbog toga.
“U redu.”
“Djelovala si mi iskreno iznenađeno kad si shvatila
da te vodim ovamo”, započeo je.
“Bila sam”, upala sam mu u riječ.
“Upravo tako”, složio se. “Ali zacijelo si imala neku
drugu teoriju… Zanima me – za što si to mislila da te to
onako sređujem?”
Da, trenutačno žaljenje. Naškubila sam usne, oklijevajući.
“Neću ti reći.”
“Obećala si mi”, prigovorio je.
“Znam.”
“U čemu je problem?”
Znala sam da misli da se suzdržavam zbog puke nelagode.
“Mislim da ćeš se naljutiti ako ti to kažem – ili
ćeš se rastužiti.”
Vjeđe su mu se skupile nad očima dok je razmišljao o
tome. “I dalje me zanima. Molim te?”
Uzdahnula sam. Pričekao je.
“Pa… pretpostavila sam da je riječ o nekakvoj… svečanoj
prigodi. Ali nisam mislila da će biti riječ o nekakvoj
ljudskoj tričariji… o maturalnoj!”, prezrivo sam
frknula.
“Ljudskoj?”, poklopio me pitanjem. Razabrao je
ključnu riječ.
Pogledala sam svoju haljinu, igrajući se sa zalutalim
komadićem šifona. Šutke je čekao.
“Okej”, užurbano sam mu priznala. “Dakle, nadala
sam se da si se možda predomislio… da ćeš promijeniti
mene, napokon.”
Desetak reakcija zaigralo mu je na licu. Neke sam
prepoznala: ljutnju… bijes… a onda se nekako pribrao,
a izraz lica postao mu je posprdan.
“Mislila si da bi to bila prigoda za elegantno odijevanje,
je li?”, spustio mi je, dotaknuvši rever svoga svečanog
sakoa.
Narogušila sam se da prikrijem sramotu. “Ne znam
kako to ide. Meni to, barem, djeluje razboritije od odlaska
na maturalnu večer.” I dalje se cerio. “Nije to smiješno”,
rekla sam.
“Ne, imaš pravo, nije”, složio se, a osmijeh mu je
izblijedio. “Samo, radije ću se ponijeti prema tome kao
prema šali, nego vjerovati da ozbiljno to kažeš.”
“Ali ozbiljno ti to kažem.”
Duboko je uzdahnuo. “Znam. A jesi li zaista toliko
voljna?”
Bol mu se vratila u oči. Ugrizla sam se za usnu i kimnula.
“Tako spremna da ti ovdje dođe kraj”, promrmljao
je, praktički sebi u bradu, “da ovo bude sumrak tvoga
života, iako ti je život jedva počeo. Spremna si odustati
od svega.”
“Nije to kraj, to je početak”, usprotivila sam mu se
gotovo bez daha.
“Nisam vrijedan toga”, tužno je rekao.
“Sjećaš li se kad si mi kazao da ne vidim sebe vrlo jasno?”,
upitala sam ga, podigavši obrve. “Očito patiš od istoga sljepila.”
“Znam što sam.”
Uzdahnula sam.
Ali sad mi je prestao tako spremno odgovarati. Stisnuo
je usne i stao me prodorno promatrati. Jedan dugi
trenutak proučavao mi je lice.
“Znači, sada si spremna?”, upitao me.
“Ovaj.” Progutala sam knedlu. “Da?”
Osmjehnuo se i polako počeo priginjati glavu, sve
dok mu hladne usne nisu dotaknule kožu tik pod kutom
moje čeljusti.
“Baš sad?”, prošaptao je, studeno dišući uz moj vrat.
I nehotice sam zadrhtala.
“Da”, prošaptala sam, da mi glas ne bi dobio priliku
da prepukne. Ako misli da blefiram, razočarat će se. Već
sam donijela tu odluku i bila sam sigurna u nju. Nije
bitno što mi je tijelo kruto kao daska, što su mi ruke
stisnute u šake, što mi je disanje nepravilno…
Mračno se zahihotao i odmaknuo od mene. Na licu
mu se ipak vidjelo razočaranje.
“Ne možeš zaista vjerovati da bih tako lako popustio”,
rekao je s ogorčenim prizvukom u podrugljivom
tonu svoga glasa.
“Daj djevojci da sanja svoje snove.”
Podigao je obrve. “Zar o tome sanjaš? O tome da
postaneš neman?”
“Ne baš”, rekla sam, namrštivši se na njegov izbor
izraza. Neman, baš. “Uglavnom sanjam o tome da zauvijek
ostanem s tobom.”
Izraz mu se promijenio, smekšavši se i rastuživši od
prigušene boli u mome glasu.
“Bella.” Prstima je blago prešao obrisima mojih usana.
“Ostat ću s tobom – nije li to dosta?”
Osmjehnula sam se pod njegovim jagodicama. “Dosta
je za sada.”
Namrštio se na moju upornost. Niko se večeras neće
predati. Izdahnuo je, i pritom praktički zazvučao kao
da reži.
Dotaknula sam mu lice. “Slušaj”, rekla sam. “Volim
te više od svega ostalog na svijetu zajedno. Zar ti to nije
dovoljno?”
“Da, to je dovoljno”, odgovorio mi je, osmjehnuvši
se. “Dovoljno za zauvijek.”
A onda se nagnuo i još jedanput priljubio hladne
usne na moje grlo.
