Sve je to bilo jako djetinjasto. Zašto bi, za
ime svega, Edward morao otići da Jacob može doći? Zar nismo nadišli
takvu nezrelost?
“Nije da osjećam bilo kakvu osobnu netrpeljivost
prema njemu, Bella. Tako je samo lakše obojici”, rekao mi je Edward na
vratima. “Neću biti daleko. Bit ćeš sigurna.”
“Ne brine me to.”
Osmjehnuo se, a zatim mu se oko vragolasto zakrijesilo.
Privio me uza se i uronio lice u moju kosu. Osjećala sam kako mi njegov hladni izdisaj prožima vlasi; zatiljak mi se naježio.
“Odmah se vraćam”, rekao je, a onda se glasno nasmijao kao da sam upravo izvalila dobar vic.
“Što je tako smiješno?”
Ali Edward se samo iscerio i dugim koracima šmugnuo u šumu bez odgovora.
Gunđajući sebi u bradu, otišla sam pospremiti kuhinju.
Nisam
stigla ni napuniti sudoper vodom, a već se začulo zvono na vratima.
Teško sam se uspijevala naviknuti na to koliko je Jacob brži bez svoga
auta. Koliko su svi očito brži od mene...
“Uđi, Jake!”, viknula sam.
Uživjela
sam se u slaganje posuđa u zapjenjenu vodu, pa sam zaboravila da se
Jacob u današnje vrijeme kreće nečujno kao duh. I tako sam se trgnula
kad je progovorio tik iza mene.
“Je li baš pametno da ostavljaš vrata ovako nezaključana?
O, oprosti.”
Sva sam se poprskala vodom za pranje posuđa kad me prepao.
“Ne brine me niko koga bi zaključana vrata mogla spriječiti”, rekla sam, brišući majicu krpom.
“Imaš pravo”, složio se.
Okrenula
sam se i kritički ga pogledala. “Zar se baš nikako ne možeš obući,
Jacobe?”, upitala sam ga. Jacob je opet bio gol do pojasa, odjeven samo
u stare podrezane traperice. Potajice sam se upitala je li stvar samo u
tome da od silnog ponosa ne želi prekrivati svoje nove mišiće. Morala
sam priznati, bili su dojmljivi – ali nikad ga nisam smatrala taštim.
“Mislim, znam da ti više ne može biti hladno, ali ipak.”
Prošao je rukom kroz mokru kosu; padala mu je u oči.
“Samo mi je lakše”, objasnio je.
“Što ti je lakše?”
Osmjehnuo
mi se svisoka. “Dovoljno mi je velika muka nositi kratke hlače sa
sobom, a kamoli još i kompletnu odjeću. Kako ti ja izgledam, kao mazga?”
Namrštila sam se. “O čemu ti to, Jacobe?”
Nadmoćno
me pogledao, kao da mi promiče nešto bjelodano. “Odjeća mi ne nastaje i
ne nestaje samo tako kad se mijenjam – moram je nositi sa sobom dok
trčim. Oprosti što nisam htio nositi velik teret.”
Promijenila sam boju. “Nisam se toga sjetila, očito”, promrmljala sam.
Nasmijao
se i pokazao mi crnu kožnu uzicu, tanku poput niti prediva, koju je
triput ovio ispod lijevoga gležnja, kao grivnu. Nisam prije opazila da
je još i bos. “To mi je više od modnog detalja – koma je kad moraš
nositi traperice u ustima.”
Nisam znala što bih rekla na to.
Iscerio se. “Neugodno ti je što sam polugol?”
“Ne.”
Jacob
se opet nasmijao, a ja sam mu okrenula leđa i posvetila se posuđu.
Ponadala sam se da shvaća kako mi je lice još rumeno samo zato što sam
ispala glupa, te da to nema veze s njegovim pitanjem.
“Pa, bolje da se prihvatim posla.” Uzdahnuo je. “Ne bih mu htio dati razloga da me optuži da zabušavam sa svoje strane.”
“Jacobe, nije tvoj posao – ”
Podigao je ruku da me prekine. “Ja tu radim dobrovoljno.
Dakle, gdje je uljezov miris najjači?”
“U mojoj sobi, mislim.”
Stisnuo je oči. To mu se nije svidjelo ništa više nego Edwardu.
“Odmah se vraćam.”
Uzela
sam tanjur i pedantno ga počela prati. Čulo se jedino kružno struganje
plastične četke po keramici. Osluškivala sam neki zvuk s kata, škripu
parketa, škljocanje brave na vratima. Ništa. Shvatila sam da perem
jedan te isti tanjur dulje nego što je potrebno, i odlučila pripaziti
na vlastiti posao.
“Čovječe!”, rekao je Jacob na pedalj iza mene, i opet me prepao.
“Ma daj, Jake, dosta više toga!”
“Oprosti.
Evo – ” Jacob je uzeo krpu i obrisao me, jer sam se ponovno zalila.
“Odužit ću ti se. Ti peri, a ja ću ispirati i brisati.”
“U redu.” Pružila sam mu tanjur.
“Pa, miris sam pronašao bez problema. Usput, u sobi ti bazdi.”
“Kupit ću osvježivač zraka.”
Nasmijao se.
Nekoliko minuta smo u prijateljskoj tišini prali i brisali posuđe.
“Mogu te nešto pitati?”
Pružila sam mu novi tanjur. “Ovisi o čemu se radi.”
“Znaš, stvarno ne bih htio biti bezobrazan – iskreno me zanima”, objasnio mi je Jacob.
“U redu. Izvoli.”
Pričekao je trenutak. “Kako je to – imati vampira za dečka?”
Prevrnula sam očima. “Nešto najbolje.”
“Ozbiljno te pitam. Sama ta ideja ti ne smeta – nikada ti nije jeziva?”
“Nikada.”
Šutke mi je uzeo zdjelu iz ruke. Virnula sam prema njegovom licu – mrštio se, izbočivši donju usnu.
“Još nešto?”, upitala sam ga.
Opet je digao nos. “Pa... Čisto me zanima... Je li ga ti... ma znaš, ljubiš?”
Nasmijala sam se. “Da.”
Zadrhtao je. “Gah.”
“O ukusima se ne raspravlja”, promrmljala sam.
“Ne smetaju te vampirski očnjaci?”
Pljesnula sam ga po ruci, poprskavši ga vodom iz sudopera.
“Dosta, Jacobe! Znaš da nema očnjake!”
“Nije neka razlika”, promrsio je.
Zaškrgutala sam zubima i stala ribati veliki kuhinjski nož silovitije nego što je bilo nužno.
“Može još jedno pitanje?”, tiho me upitao kad sam mu dodala nož. “Opet, samo pitam.”
“A dobro”, brecnula sam se.
Počeo
je okretati i okretati nož u rukama pod mlazom vode. Progovorio je
tiho, tek šapatom. “Rekla si, za nekoliko tjedana... Kada to, tačno...
?” Nije mogao dovršiti pitanje.
“Nakon mature”, šapnula sam, oprezno mu gledajući lice. Hoće li se opet razjariti na ovo?
“Tako
skoro”, bezglasno je kazao i sklopio oči. Nije mi zvučalo kao pitanje.
Nego kao žalovanje. Mišići u rukama napeli su mu se, a ramena ukrutila.
“AU!”, viknuo je; u kuhinji je dotad vladao takav mir da sam na taj povik skočila dva pedlja u zrak.
Desna mu je šaka bila napeto stisnuta oko oštrice noža – kad ju je raširio, nož je ispao na radnu plohu.
Dlan mu je rasijecala duga, duboka brazgotina. Krv mu je stala teći niz prste i kapati na pod.
“Dovraga! Jao!”, potužio se.
U
glavi mi se zavrtjelo, a želudac mi se okrenuo. Jednom sam se rukom
pridržala za kuhinjski pult, duboko udahnula na usta i prisilila se da
se priberem, ne bih li mu mogla pružiti pomoć.
“O ne, Jacobe! O, kvragu! Evo, omotaj se ovime!”
Pružila sam mu kuhinjsku hrpu i pokušala ga uhvatiti za ruku. Odmaknuo se od mene.
“Nije to ništa, Bella, ne brini.”
Učinilo mi se da obrisi prostorije malo počinju podrhtavati.
Još jednom sam duboko udahnula. “Da ne brinem?! Pa rasjekao si cijeli dlan!”
Zanemario je kuhinjsku krpu koju sam mu pružila.
Stavio je ruku pod slavinu i pustio vodu da mu teče preko rane. Istjecala je rumena. U glavi mi se mutilo.
“Bella”, rekao je.
Prestala sam gledati ranu i pogledala ga u lice. Mrštio se, ali djelovao mi je smireno.
“Što je?”
“Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti, a još ćeš si i odgristi usnu. Prestani. Opusti se. Diši. Dobro mi je.”
Udahnula sam na usta i podigla zube s donje usne.
“Ne junači se.”
Prevrnuo je očima.
“Idemo. Vozim te na hitnu.” Bila sam prilično sigurna da mogu voziti. Zidovi se bar više nisu ljuljali.
“Nije potrebno.” Jake je zavrnuo slavinu i uzeo krpu iz moje ruke. Lagano ju je omotao oko dlana.
“Čekaj”, pobunila sam se. “Daj da ti pogledam ranu.”
Čvršće sam se uhvatila za radnu plohu kako bih ostala na nogama čak i ako mi od rane opet pozli.
“Ti to imaš medicinsku kvalifikaciju koju mi nikad prije nisi spomenula?”
“Samo mi daj priliku da odlučim hoću li ili neću imati napadaj dok te vozim u bolnicu.”
Posprdno se pravio da se užasnuo. “Ne, molim te, samo ne napadaj!”
“Ako mi ne daš da ti vidim ruku, napadaj ti je zajamčen.”
Duboko je udahnuo, a onda hučno ispustio zrak iz sebe. “U redu.”
Odmotao je krpu, a kad sam je krenula da je uzmem, položio je šaku na moj dlan.
Trebalo
mi je nekoliko sekundi da shvatim. Čak sam mu i prevrnula šaku, premda
sam bila sigurna da je porezao dlan. Opet sam je okrenula i shvatila da
je ta kričavo ružičasta, namreškana crtica sve što je preostalo od
njegove rane.
“Ali... toliko si... krvario.”
Povukao je ruku, gledajući me čvrstim, ozbiljnim očima.
“Brzo mi zarasta.”
“To sigurno”, tiho sam rekla.
Jasno
sam bila vidjela dugu posjekotinu, kao i krv koja je tekla u sudoper.
Gotovo me ošamutio njezin vonj hrđe i soli. Za takvu se ranu dobivaju
šavovi. Dani bi trebali proteći dok se na njoj ne oblikuje krasta, a
zatim još i tjedni da od nje ostane tek sjajni, ružičasti ožiljak koji
mu se sada vidio na koži.
Usta su mu se izvila u poluosmijeh. Bubnuo se šakom po prsima. “Vukodlak, sjećaš se?”
Nemjerljivi me trenutak samo gledao u oči.
“Tačno”, napokon sam rekla.
Nasmijao se izrazu mog lica. “Rekao sam ti već to.
Vidjela si Paulov ožiljak.”
Protresla sam glavom, da je razbistrim. “Malo je drugačije kad iz prve ruke vidiš akcijski prizor.”
Kleknula sam i iskopala klor iz ormarića ispod sudopera.
Zatim sam njime namočila krpu za brisanje i počela prati pod. Prodorni miris klora otjerao mi je preostalu mučninu iz glave.
“Daj da ja počistim”, rekao je Jacob.
“Neka, ja ću. Baci tu krpu u pranje, može?”
Kad sam bila sigurna da pod miriši isključivo po kloru, ustala sam i oprala klorom još i desnu stranu sudopera.
Zatim
sam otišla do ormara s mašinom za veš kraj smočnice i dodala mjericu
klora deterdžentu prije nego što ću uključiti pranje. Jacob me
promatrao s negodovanjem.
“Ti to imaš opsesivno-kompulzivni poremećaj?”, upitao me kad sam završila.
Ha. Možda. Ali ovaj put sam barem imala dobar izgovor.
“U ovoj smo kući malo osjetljivi na krv. Sigurna sam da shvaćaš i zašto.”
“O.” Opet je digao nos.
“Zašto mu ne bih olakšavala što više mogu? To što radi već mu je ionako vrlo teško.”
“Jasno, jasno. Zašto ne?”
Izvukla sam čep i pustila da prljava voda iscuri iz sudopera.
“Mogu te nešto pitati, Bella?”
Uzdahnula sam.
“Kako je to kada ti je najbolji prijatelj – vukodlak?”
Pitanje me ulovilo nespremnu. Glasno sam se nasmijala.
“Je li jezivo?”, nestrpljivo je dodao prije nego što sam mu mogla odgovoriti.
“Ne. Kad je vukodlak pristojan”, pojasnila sam, “to je nešto najbolje.”
Široko
se osmjehnuo, a zubi su mu bljesnuli spram crvenkastosmeđe kože.
“Hvala, Bella”, rekao je, a onda mi je ščepao ruku i privukao me u svoj
tipični kostolomni zagrljaj.
Prije nego što sam stigla reagirati, spustio je ruke i odmaknuo se.
“Gah”, rekao je i digao nos. “Kosa ti smrdi gore od tvoje sobe.”
“Oprosti”, promrsila sam. Naglo sam shvatila što je to Edwardu bilo smiješno kad je dahnuo na mene.
“Jedan
od mnogih rizika za one koji se druže s vampirima”, rekao je Jacob i
slegnuo ramenima. “Počne se zaudarati. Sitan rizik, kad se sve ima u
vidu.”
Prostrijelila sam ga pogledom. “Zaudaram samo tebi, Jake.”
Iscerio se. “Vidimo se, Bells.”
“Ti to odlaziš?”
“On čeka da odem. Čujem ga vani.”
“O.”
“Izaći ću na stražnja vrata”, kazao je, a zatim zastao.
“Samo
trenutak – hej, možeš li možda večeras doći u La Push? Imamo druženje
kraj krijesa. Emily će biti s nama, možeš upoznati i Kim... a znam i
koliko bi te Quil htio vidjeti. Prilično ga jedi što si saznala tajnu
prije njega.”
Iscerila sam se na to. Mogla sam tačno zamisliti kako
to ide Quilu na živce – Jacobova mala ljudska frendica družila se s
vukodlacima dok on još pojma nije imao. A onda sam uzdahnula. “A čuj,
Jake, ne znam baš. Shvaćaš, situacija je u ovom trenutku malo napeta...”
“Ma daj, misliš da se neko stvarno može probiti pokraj nas – pokraj nas šestorice?”
Neobično je zastao dok je mucao završetak pitanja.
Upitala sam se nije li mu teško naglas izgovoriti riječ vukodlak, u istom smislu u kojem meni vampir često stvara poteškoće.
U krupnim, tamnim očima vidjela mu se neprikrivena molba.
“Pitat ću ga”, rekla sam sumnjičavo.
Ispustio
je nemušt, grlen zvuk. “Što, on je sada i tvoj skrbnik? Znaš, prošli
tjedan sam vidio prilog na vijestima o tinejdžerskim vezama koje
karakterizira kontrola i zlostavljanje – ”
“Okej!”, upala sam mu u riječ, a onda mu gurnula rame. “Vrijeme je da se vukodlak pokupi!”
Iscerio se. “Bok, Bells. Svakako zatraži dopuštenje.”
Šmugnuo
je na stražnja vrata prije nego što sam uspjela naći nešto čime bih ga
gađala. Nesuvislo sam zarežala na praznu prostoriju.
Sekundu-dvije
nakon što je otišao, Edward je polako ušetao u kuhinju. Kapi kiše
svjetlucale su mu u kosi kao usađeni dijamanti. Oči su mu bile oprezne.
“Da se vas dvoje niste posvađali?”, upitao me.
“Edwarde!”, zapjevala sam i bacila se na njega.
“Pa zdravo.” Nasmijao se i čvrsto me zagrlio. “Pokušavaš me smesti? Uspijeva ti.”
“Ne, nisam se svađala s Jacobom. Naročito. Zašto pitaš?”
“Čisto me zanima zašto si ga ubola. Nije da se bunim.”
Mahnuo je bradom prema nožu na radnoj plohi.
“Dovraga! A mislila sam da sam sve uklonila.”
Odmaknula sam se od njega i otrčala staviti nož u sudoper, a onda i njega zalila klorom.
“Nisam ga ubola”, objasnila sam mu dok sam to radila.
“Zaboravio je da drži nož u ruci.”
Edward se zahihotao. “To nije ni izbliza onoliko zabavno kao ono što sam ja zamislio.”
“Ne budi zločest.”
Izvadio je veliku omotnicu iz džepa jakne i bacio je na kuhinjski pult. “Donio sam ti poštu.”
“Ima li štogod dobro?”
“Mislim da ima.”
Sumnjičavo sam stisnula oči na njegov ton. Otišla sam provjeriti.
Bio je presavinuo omotnicu za dokumente napola.
Izravnala sam je i izgladila, iznenadivši se koliko je skupi papir težak, a onda pročitala adresu pošiljatelja.
“Dartmouth? To je neka šala?”
“Siguran sam da je to potvrda o prijemu. Izgleda jednako kao moja.”
“Za ime svega, Edwarde – pa što si to učinio?
“Poslao sam im tvoju prijavu, to je sve.”
“Možda nisam dostojna školovanja na Dartmouthu, ali nisam ni toliko glupa da povjerujem u to.”
“Na Dartmouthu očito smatraju da si dostojna školovanja na Dartmouthu.”
Duboko sam udahnula i polako nabrojala do deset.
“Vrlo su velikodušni”, napokon sam rekla. “Ipak, primljena ili ne, još imam sitni problem oko plaćanja školarine.
Ne
mogu je platiti, a ne dopuštam ni tebi da baciš novac za koji možeš
kupiti novi sportski auto samo da bih se dogodine mogla pretvarati da
idem na Dartmouth.”
“Ne treba mi novi sportski auto. A ti se ne moraš pretvarati”, šapnuo mi je. “Godina studiranja neće te ubiti.
Možda ti se čak i svidi. Samo razmisli, Bella. Zamisli koliko bi se Charlie i Renée obradovali...”
Baršunastim
mi je glasom oblikovao predodžbu u glavi prije nego što sam je stigla
spriječiti. Naravno da bi se Charlie rascvao od ponosa – nijedan
stanovnik Forksa
ne bi mogao izbjeći posljedice njegovog uzbuđenja.
A Renée bi se raspametila od radosti zbog moje pobjede – premda bi se
zaklela da je to nimalo ne iznenađuje...
Pokušala sam otjerati taj prizor iz glave. “Edwarde.
Mene brine hoću li uspjeti ostati živa do mature, a kamoli do ovog ljeta ili sljedeće jeseni.”
Ponovno me zagrlio. “Niko ti neće nauditi. Imaš vremena koliko hoćeš.”
Uzdahnula
sam. “Sutra šaljem sve sa svog bankovnog računa na Aljasku. Ne treba mi
drugi alibi. Tamo ću biti dovoljno daleko da Charlie neće očekivati da
mu dođem u posjet najmanje do Božića. A sigurna sam da ću do tada već
smisliti neki izgovor. Znaš”, našalila sam se neuvjerljivo, “sva ova
tajnovitost i prijetvornost već mi pomalo ide na živce.”
Edward se uozbiljio. “Postat će ti lakše. Nakon nekoliko desetljeća, svi koje poznaješ poumiru. Riješen problem.”
Lecnula sam se.
“Oprosti, to je bilo grubo.”
Tupo sam pogledala u veliku bijelu omotnicu. “Ali svejedno tačno.”
“Ako riješim situaciju s ovime, tko god to bio, bi li bar razmislila o tome da pričekaš, molim te?”
“Nikako.”
“Uvijek si tako tvrdoglava.”
“Svakako.”
U mašini za veš je nešto bubnulo, pa se drndavo zaustavila.
“Glupa
starudija”, promrsila sam i odmaknula se od njega. Uklonila sam malen
ručnik koji je pokvario ravnotežu stroja, na kojemu se inače ništa nije
nalazilo, pa je opet počeo prati.
“Sad sam se sjetila”, rekla sam. “Možeš li pitati Alice što je učinila s mojim stvarima kad mi je spremala sobu?
Nigdje ih ne mogu naći.”
Zbunjeno me pogledao. “Alice ti je pospremila sobu?”
“Pa
da, mislim da je tako bilo. Kad je svratila po moju pidžamu, jastuk i
sve ono ostalo da me može držati kao taokinju.” Kratko sam ga ošinula
pogledom. “Uzela je sve što je ležalo po sobi, sve košulje i čarape, a
ne znam kamo ih je stavila.”
Edward je na trenutak ostao zbunjen, a onda se odjednom sav ukočio.
“Kada si primijetila da ti nedostaju stvari?”
“Kad sam se vratila s lažnog pidžama-partija. Zašto pitaš?”
“Mislim da Alice ništa nije uzela. Ni odjeću, ni jastuk.
To što ti je nestalo bile su stvari koje si nosila... i dirala... i na kojima si spavala?”
“Da. Što je, Edwarde?”
Lice mu se ukrutilo. “Stvari s tvojim mirisom.”
“Oh!”
Nekoliko trenutaka samo smo se čvrsto gledali u oči.
“Moj posjetitelj”, propentala sam.
“Prikupljao je tragove... dokaze. Da dokaže da te pronašao?”
“Zašto?”, prošaptala sam.
“Ne znam. Ali, Bella, kunem ti se da ću otkriti.
Hoću.”
“Znam da hoćeš”, rekla sam i položila glavu na njegova prsa. Tako naslonjena, osjetila sam kako mu mobitel vibrira u džepu.
Izvadio je mobitel i pogledao broj s kojega stiže poziv.
“Upravo njega trebam”, prošaptao je i rasklopio uređaj.
“Carlisle, da ti nešto – ” Prekinuo se i nekoliko minuta samo slušao, napeto usredotočena lica. “Provjerit ću. Slušaj...”
Objasnio je da mi nedostaju stvari, ali, koliko sam čula, Carlisle nam to izgleda nije mogao pojasniti.
“Možda
ću otići...”, rekao je Edward, ušutjevši kad je pogledao u mene. “Možda
ne. Ne daj Emmettu da ide sam, znaš kakav bude. Bar zamoli Alice da
drži stvari na oku. Ima vremena da to dokučimo.”
Zaklopio je mobitel. “Gdje su novine?”, upitao me.
“Ovaj, nisam sigurna. Zašto?”
“Moram nešto vidjeti. Je li ih Charlie već bacio?”
“Možda...”
Edward je nestao.
Vratio
se za pola sekunde s novim dijamantima u kosi i mokrim novinama u ruci.
Raširio ih je na stolu i brzo pregledao naslove. Prignuo se, uživljeno
nešto čitajući, prstom slijedeći najzanimljivije ulomke.
“Carlisle ima pravo... da... vrlo aljkav. Mlad i mahnit?
Ili želi stradati?”, mrmljao je u bradu.
Otišla sam poviriti preko njegova ramena.
Glavni naslov The Seattle Timesa glasio je: “Serija umorstava traje – Policija nema novih tragova.”
Bila
je riječ o gotovo istoj onoj temi na koju se Charlie tužio prije
nekoliko tjedana – urbanom nasilju zbog kojeg se Seattle našao visoko
na crnom popisu savezne hronike umorstava. Samo, ovaj put to nije bila
ista ona priča. Brojke su bile daleko veće.
“Pogoršava se”, promrmljala sam.
Namrgodio
se. “Potpuno se otima kontroli. Ovo ne može biti djelo samo jednog
novorođenog vampira. Što se zbiva? Reklo bi se da nikada nisu ni čuli
za Volture.
Što je moguće, pretpostavljam. Niko im nije objasnio pravila... pa ko ih onda stvara?”
“Za Volture?”, ponovila sam za njim, zadrhtavši.
“Oni
rutinski uklanjaju baš ovakve stvari – besmrtnike koji nam prijete
razotkrivanjem. Upravo prije nekoliko godina počistili su jednu takvu
nevolju u Atlanti, a tamo nije bilo ni izdaleka ovoliko loše. Uskoro će
intervenirati, doista uskoro, ako ne uspijemo smisliti neki
način da
smirimo sitaciju. Stvarno bi mi bilo draže da sada ne dolaze u Seattle.
Jer ako budu u blizini... možda odluče svratiti do tebe.”
Opet sam zadrhtala. “Što mi tu možemo?”
“Moramo saznati više prije donošenja odluke. Ako
se bude dalo razgovarati s tima mladima, ako im se bude moglo objasniti
pravila, možda uspijemo postići mirno rješenje.” Namrgodio se, kao da
ne vjeruje da su izgledi za to naročiti. “Pričekat ćemo dok Alice ne
dobije pojam o tome što se zbiva... Ne želimo se umiješati sve dok ne
bude apsolutno nužno. Napokon, nije to naša dužnost.
Ali sva sreća što imamo Jaspera”, dodao je, gotovo kao za sebe. “Ako su novorođeni u pitanju, dobro će nam doći.”
“Jasper? Zašto?”
Edward se mračno osmjehnuo. “Jasper je svojevrstan stručnjak za mlade vampire.”
“Kako to misliš, stručnjak?”
“Morat ćeš to njega pitati – priča je složena.”
“Koja je ovo koma”, promumljala sam.
“Stvarno
tako djeluje, zar ne? Kao da nas ovih dana salijeće sa svih strana.”
Uzdahnuo je. “Pomisliš li ikada da bi ti život možda bio lakši kad ne
bi bila zaljubljena u mene?”
“Možda. Samo što to ne bi bio neki život.”
“Za mene”, tiho je dodao. “A sada me, čini mi se”, dodao je s oporim smiješkom, “želiš nešto pitati?”
Blijedo sam gla pogledala. “Želim?”
“A
možda i ne želiš.” Iscerio se. “A stekao sam prilično snažan dojam da
si obećala zatražiti moje dopuštenje za odlazak na nekakav vukodlački
domjenak danas navečer.”
“Opet si prisluškivao?”
Iscerio se. “Samo malo, na samome kraju.”
“Pa, ionako te nisam mislila pitati. Mislim da i bez toga imaš dovoljno briga.”
Uhvatio me pod bradu i podigao mi lice, da mi jasno vidi oči. “Bi li voljela otići?”
“Nije to bitno. Pusti.”
“Ne moraš tražiti moje dopuštenje, Bella. Nisam ti otac – hvala nebesima na tome. Ipak, možda bi trebala pitati Charlieja.”
“Ali znaš da će mi Charlie dopustiti.”
“Imam malo jasniji uvid od većine u odgovor koji će ti vjerojatno dati, to je tačno.”
Samo
sam ga gledala, nastojeći shvatiti što on to želi i ujedno zanemariti
svoju žudnju za odlaskom u La Push, kako me vlastite želje ne bi
zaslijepile. Bila sam glupa što se želim družiti s hrpom krupnih,
balavih vukodebila sada, kad se zbiva toliko toga strašnog i
neshvatljivog.
Doduše, upravo sam zato i željela otići. Željela sam
pobjeći od prijetnji smrću na bar nekoliko sati... biti nezrelija,
nesmotrenija Bella koja se može smijati svemu tome uz Jacoba, makar i
nakratko. Ali to nije bilo bitno.
“Bella”, rekao je Edward. “Rekao
sam ti da ću nastojati biti razuman i pouzdati se u tvoje prosudbe. To
sam ozbiljno mislio. Ako imaš povjerenja u vukodlake, onda se neću
zabrinjavati zbog njih.”
“Opa”, kazala sam kao i sinoć.
“A Jacob ima pravo, barem što se jednoga tiče – čopor vukodlaka trebao bi biti dovoljan da zaštiti čak i tebe na jednu večer.”
“Siguran si?”
“Naravno. Samo...”
Pripremila sam se na najgore.
“Neće ti, nadam se, smetati nekoliko predostrožnosti?
Recimo,
da mi dopustiš da te odvezem do linije razgraničenja. Te da poneseš
mobitel, kako bi mi mogla javiti kada da dođem po tebe?”
“To zvuči... vrlo razumno.”
“Izvrsno.”
Nasmiješio mi se, a ja nisam opazila ni traga brige u draguljima njegovih očiju.
Niko
se nije iznenadio što Charlie nije imao ništa protiv mog odlaska na
krijes u La Pushu. Jacob je ciknuo od neprikrivenog ushita kad sam ga
nazvala da mu javim vijest, a drage je volje pristao i na Edwardove
sigurnosne mjere.
Obećao se naći s nama na granici teritorija u šest sati.
Nakon
kraćeg premišljanja, odlučila sam da ipak ne prodam motocikl. Odnijet
ću ga natrag u La Push, gdje mu je i mjesto, a kada mi više ne bude
trebao... pa, onda ću tražiti od Jacoba da dobije neke koristi od svoga
truda.
Neka ga proda ili pokloni prijatelju. Meni će biti svejedno.
Smatrala
sam da je večeras dobra prilika da vratim motor u Jacobovu garažu. Uz
mračne misli koje su me u posljednje vrijeme obuzimale, činilo mi se da
bi mi svaki dan mogao biti zadnja prilika. Nisam mogla dopustiti da
odugovlačim s bilo kojim zadatkom, ma koliko sitan on bio.
Edward je
samo kimnuo glavom kad sam mu objasnila što želim, i znala sam da ga
pomisao na mene na motociklu ne veseli ništa više nego Charlieja.
Odvezla
sam se za njim do njegove kuće, u garažu gdje sam ostavila motor. Tek
kad sam parkirala kamionet i izašla shvatila sam da se ovaj put neću
zgražati samo zbog brige za moju sigurnust.
Moj mali, starinski
motocikl stajao je u sjeni drugog vozila. Činilo mi se posve
neprimjerenim nazvati i to drugo vozilo motociklom, jer nikako nije
pripadalo istoj klasi kao i moj odjednom bijedni motorčić.
Bilo je veliko i elegantno i srebrno, a izgledalo je i brzo – čak i dok je stajalo u mjestu.
“Što je to?”
“Ništa”, promrmljao je Edward.
“Ne izgleda mi kao ništa.”
Edward
se nehajno držao, u očitoj namjeri da prijeđe preko toga. “Pa, nisam
znao imaš li namjeru oprostiti prijatelju, ili on tebi, a pitao sam se
želiš li se svejedno voziti na motoru.
Stekao sam dojam da ti se to sviđalo, pa sam mislio da bih ja možda mogao s tobom, ako želiš.” Slegnuo je ramenima.
Zurila
sam u taj prekrasni stroj. Uz njega je moj motor izgledao kao pokvareni
tricikl. Naglo me oblio val tuge kad sam shvatila da je to vjerojatno
dobra poredba mog izgleda spram Edwardovog.
“Ne bih uspijevala održati korak s tobom”, prošaptala sam.
Edward me uhvatio pod bradu, okrenuo mi lice i pogledao u oči. Prstom mi je pokušao podići kut usana.
“Ja bih držao korak s tobom, Bella.”
“Ne bi ti to bilo naročito zabavno.”
“Naravno da bi, kad bismo bili zajedno.”
Ugrizla sam se za usnu i na brzinu to zamislila.
“Edwarde, kad bi dobio dojam da idem prebrzo, gubim kontrolu nad motorom, ili tako nešto, što bi učinio?”
Zastao je, očito tražeći pravi odgovor. Znala sam istinu: nekako bi me spasio prije nego što se razbijem.
Zatim se osmjehnuo. Djelovao je opušteno, osim što su mu se oči blago stisnule od suzdržanosti.
“To je nešto što radiš s Jacobom. To mi je sada jasno.”
“Ma stvar je u tome da, eto, njega naročito ne usporavam, znaš. Mogla bih pokušati, valjda...”
Sumnjičavo sam odmjerila srebrni motocikl.
“Ništa
se ti ne brini”, rekao je Edward, a onda se vedro nasmijao. “Vidio sam
da mu se Jasper divio. Možda je vrijeme da otkrije novi način
putovanja. Napokon, Alice sada ima svoj porše.”
“Edwarde, ja – ”
Prekinuo me brzim poljupcem. “Rekao sam ti da se ne brineš. Ali, bi li mi nešto učinila?”
“Što god ti treba”, brzo sam mu obećala.
Ispustio mi je lice, sagnuo se na suprotnu stranu velikog motocikla i uzeo nešto što je ondje spremio.
Izvadio je jedan crn i bezobličan predmet, te jedan crven i smjesta prepoznatljiv.
“Molim te?”, upitao me i uputio mi onaj izvijeni osmijeh koji je uvijek uništavao svaki otpor u meni.
Uzela sam crvenu kacigu i odvagnula je u rukama.
“Izgledat ću glupo.”
“Ne,
izgledat ćeš pametno. Dovoljno pametno da se znaš sačuvati od ozljeda.”
Bacio je onu crnu stvar, što god da je to bilo, preko ruke i uhvatio mi
lice dlanovima.
“U rukama sada držim stvari bez kojih ne mogu živjeti. Mogla bi pripaziti na njih.”
“Okej, u redu. Što ti je ovo drugo?”, sumnjičavo sam ga upitala.
Nasmijao
se i rastvorio nekakvu podstavljenu jaknu. “Motociklistička jakna.
Povrede pri padu navodno znaju biti vrlo neugodne, premda to, jasno, ne
znam iz vlastitog iskustva.”
Pružio mi ju je. Duboko sam uzdahnula,
zabacila kosu i nataknula kacigu na glavu. Zatim sam ugurala ruke u
rukave jakne. Povukao mi je zatvarače, dok mu je smiješak plesao po
kutovima usana, i odmaknuo se za korak.
Osjetila sam se glomazno.
“Iskreno mi reci, koliko sam odvratna?”
Odmaknuo se još za jedan korak i napućio usne.
“Zar toliko, a?”, promrsila sam.
“Ne, ne, Bella. Zapravo...” Učinilo mi se da traži pravu riječ. “Izgledaš... seksi.”
Glasno sam se nasmijala. “Baš.”
“Jako seksi, pravo da ti kažem.”
“Kažeš to samo tako da bih je nosila”, rekla sam. “Ali u redu je. Imaš pravo, tako je pametnije.”
Uzeo
me u naručje i privukao na grudi. “Kako si ti šašava. Dobro, valjda je
to dio tvojeg šarma. Premda, priznajem, ova kaciga ima i svojih loših
strana.”
I onda je skinuo kacigu s moje glave, da me može poljubiti.
Kad
me Edward nedugo potom vozio u La Push, shvatila sam da mi je ova
situacija neobično poznata, iako nije imala presedana. Nisam odmah
uspjela otkriti izvor toga déjà vua.
“Znaš na što me ovo podsjeća?”, upitala sam ga.
“Upravo je ovako bilo kad me Renée predavala Charlieju preko ljeta dok sam bila mala. Osjećam se kao sedmogodišnjakinja.”
Edward se nasmijao.
Nisam
to naglas spomenula, ali najveća razlika između tadašnjih i sadašnjih
okolnosti bila je u tome što su Renée i Charlie bili u boljim odnosima.
Otprilike
na pola puta do La Pusha skrenuli smo za ugao i zatekli Jacoba
naslonjenog na bok crvenoga folksvagena koji je sam izradio od
dijelova. Jacobov oprezno neutralan izraz lica pretopio se u osmijeh
kad sam mu mahnula sa suvozačkog sjedala.
Edward je parkirao volvo trideset metara od njega.
“Nazovi me kad se odlučiš vratiti kući”, rekao je. “I bit ću ovdje.”
“Neću ostati do kasno”, obećala sam mu.
Edward
je izvukao motor i moju novu opremu iz prtljažnika svoga auta –
istinski sam se zadivila kad je sve to stalo unutra. Ali nekome ko je
dovoljno snažan da žonglira pozamašnim kombijima, a kamoli omanjim
motociklima, to nije bilo naročito neizvodivo.
Jacob nas je gledao, ni ne pokušavajući prići. Više se nije smiješio, a tamne su mu oči bile tajanstvene.
Stavila sam kacigu pod mišku i bacila jaknu preko sjedala motora.
“Imaš sve?”, upitao me Edward.
“Nema problema”, potvrdila sam mu.
Uzdahnuo
je i nagnuo se prema meni. Podigla sam lice da mu dam pusu za rastanak,
ali Edward me iznenadio, čvrsto me uhvativši rukama i poljubivši
jednako uživljeno kao i maloprije, u garaži – nije prošlo dugo prije
nego što sam počela hvatati zrak.
Edward se tiho nečemu nasmijao, a onda me pustio.
“Do viđenja”, rekao je. “A jakna mi se stvarno sviđa.”
Dok
sam se okretala od njega, učinilo mi se da mu je u očima bljesnulo
nešto što nisam trebala vidjeti. Nisam bila posve sigurna što bi to
tačno moglo biti. Briga, možda. Na trenutak sam mislila da je panika.
Ali vjerojatno sam, kao i obično, samo pravila slona od buhe.
Osjećala
sam njegov pogled na zatiljku kad sam gurala motor preko nevidljive
linije razgraničenja između vampira i vukodlaka, ususret Jacobu.
“Što ti je sve to?”, dobacio mi je Jacob oprezno, promatrajući motocikl nesigurnim očima.
“Mislila
sam ga vratiti gdje mu je mjesto”, kazala sam mu.Načas je razmislio o
tome što želim reći, a onda mu se širok osmijeh razlijegao licem.
Znala
sam tačan trenutak u kojemu sam se našla na vukodlačkom teritoriju, jer
se Jacob odgurnuo od svog auta i brzo mi priskočio, prešavši razdaljinu
u tri duga koraka. Preuzeo je motor, uspravio ga na nožici i podigao me
u još jedan čvrsti zagrljaj.
Čula sam kako je zabrundao motor volvoa i pokušala se nekako iskobeljati.
“Daj dosta, Jake!”, procijedila sam bez daha.
Nasmijao se i spustio me. Okrenula sam se mahnuti, ali srebrni se auto već gubio iza zavoja na cesti.
“Krasno”, prokomentirala sam, dopustivši da mi se u glasu čuje tračak jetkosti.
Raširio je oči od hinjene nedužnosti. “Što?”
“Stvarno se pristojno drži oko svega ovoga; ne moraš baš izazivati sreću.”
Opet
se nasmijao, glasnije nego prije – to što sam rekla bilo mu je očito
strahovito smiješno. Pokušala sam uvidjeti u čemu je šala dok je
obilazio golf da mi otvori
vrata.
“Bella”, napokon je rekao – hihoćući i dalje – dok je zatvarao vrata za mnom, “ne možeš izazivati ono što nemaš.”
ime svega, Edward morao otići da Jacob može doći? Zar nismo nadišli
takvu nezrelost?
“Nije da osjećam bilo kakvu osobnu netrpeljivost
prema njemu, Bella. Tako je samo lakše obojici”, rekao mi je Edward na
vratima. “Neću biti daleko. Bit ćeš sigurna.”
“Ne brine me to.”
Osmjehnuo se, a zatim mu se oko vragolasto zakrijesilo.
Privio me uza se i uronio lice u moju kosu. Osjećala sam kako mi njegov hladni izdisaj prožima vlasi; zatiljak mi se naježio.
“Odmah se vraćam”, rekao je, a onda se glasno nasmijao kao da sam upravo izvalila dobar vic.
“Što je tako smiješno?”
Ali Edward se samo iscerio i dugim koracima šmugnuo u šumu bez odgovora.
Gunđajući sebi u bradu, otišla sam pospremiti kuhinju.
Nisam
stigla ni napuniti sudoper vodom, a već se začulo zvono na vratima.
Teško sam se uspijevala naviknuti na to koliko je Jacob brži bez svoga
auta. Koliko su svi očito brži od mene...
“Uđi, Jake!”, viknula sam.
Uživjela
sam se u slaganje posuđa u zapjenjenu vodu, pa sam zaboravila da se
Jacob u današnje vrijeme kreće nečujno kao duh. I tako sam se trgnula
kad je progovorio tik iza mene.
“Je li baš pametno da ostavljaš vrata ovako nezaključana?
O, oprosti.”
Sva sam se poprskala vodom za pranje posuđa kad me prepao.
“Ne brine me niko koga bi zaključana vrata mogla spriječiti”, rekla sam, brišući majicu krpom.
“Imaš pravo”, složio se.
Okrenula
sam se i kritički ga pogledala. “Zar se baš nikako ne možeš obući,
Jacobe?”, upitala sam ga. Jacob je opet bio gol do pojasa, odjeven samo
u stare podrezane traperice. Potajice sam se upitala je li stvar samo u
tome da od silnog ponosa ne želi prekrivati svoje nove mišiće. Morala
sam priznati, bili su dojmljivi – ali nikad ga nisam smatrala taštim.
“Mislim, znam da ti više ne može biti hladno, ali ipak.”
Prošao je rukom kroz mokru kosu; padala mu je u oči.
“Samo mi je lakše”, objasnio je.
“Što ti je lakše?”
Osmjehnuo
mi se svisoka. “Dovoljno mi je velika muka nositi kratke hlače sa
sobom, a kamoli još i kompletnu odjeću. Kako ti ja izgledam, kao mazga?”
Namrštila sam se. “O čemu ti to, Jacobe?”
Nadmoćno
me pogledao, kao da mi promiče nešto bjelodano. “Odjeća mi ne nastaje i
ne nestaje samo tako kad se mijenjam – moram je nositi sa sobom dok
trčim. Oprosti što nisam htio nositi velik teret.”
Promijenila sam boju. “Nisam se toga sjetila, očito”, promrmljala sam.
Nasmijao
se i pokazao mi crnu kožnu uzicu, tanku poput niti prediva, koju je
triput ovio ispod lijevoga gležnja, kao grivnu. Nisam prije opazila da
je još i bos. “To mi je više od modnog detalja – koma je kad moraš
nositi traperice u ustima.”
Nisam znala što bih rekla na to.
Iscerio se. “Neugodno ti je što sam polugol?”
“Ne.”
Jacob
se opet nasmijao, a ja sam mu okrenula leđa i posvetila se posuđu.
Ponadala sam se da shvaća kako mi je lice još rumeno samo zato što sam
ispala glupa, te da to nema veze s njegovim pitanjem.
“Pa, bolje da se prihvatim posla.” Uzdahnuo je. “Ne bih mu htio dati razloga da me optuži da zabušavam sa svoje strane.”
“Jacobe, nije tvoj posao – ”
Podigao je ruku da me prekine. “Ja tu radim dobrovoljno.
Dakle, gdje je uljezov miris najjači?”
“U mojoj sobi, mislim.”
Stisnuo je oči. To mu se nije svidjelo ništa više nego Edwardu.
“Odmah se vraćam.”
Uzela
sam tanjur i pedantno ga počela prati. Čulo se jedino kružno struganje
plastične četke po keramici. Osluškivala sam neki zvuk s kata, škripu
parketa, škljocanje brave na vratima. Ništa. Shvatila sam da perem
jedan te isti tanjur dulje nego što je potrebno, i odlučila pripaziti
na vlastiti posao.
“Čovječe!”, rekao je Jacob na pedalj iza mene, i opet me prepao.
“Ma daj, Jake, dosta više toga!”
“Oprosti.
Evo – ” Jacob je uzeo krpu i obrisao me, jer sam se ponovno zalila.
“Odužit ću ti se. Ti peri, a ja ću ispirati i brisati.”
“U redu.” Pružila sam mu tanjur.
“Pa, miris sam pronašao bez problema. Usput, u sobi ti bazdi.”
“Kupit ću osvježivač zraka.”
Nasmijao se.
Nekoliko minuta smo u prijateljskoj tišini prali i brisali posuđe.
“Mogu te nešto pitati?”
Pružila sam mu novi tanjur. “Ovisi o čemu se radi.”
“Znaš, stvarno ne bih htio biti bezobrazan – iskreno me zanima”, objasnio mi je Jacob.
“U redu. Izvoli.”
Pričekao je trenutak. “Kako je to – imati vampira za dečka?”
Prevrnula sam očima. “Nešto najbolje.”
“Ozbiljno te pitam. Sama ta ideja ti ne smeta – nikada ti nije jeziva?”
“Nikada.”
Šutke mi je uzeo zdjelu iz ruke. Virnula sam prema njegovom licu – mrštio se, izbočivši donju usnu.
“Još nešto?”, upitala sam ga.
Opet je digao nos. “Pa... Čisto me zanima... Je li ga ti... ma znaš, ljubiš?”
Nasmijala sam se. “Da.”
Zadrhtao je. “Gah.”
“O ukusima se ne raspravlja”, promrmljala sam.
“Ne smetaju te vampirski očnjaci?”
Pljesnula sam ga po ruci, poprskavši ga vodom iz sudopera.
“Dosta, Jacobe! Znaš da nema očnjake!”
“Nije neka razlika”, promrsio je.
Zaškrgutala sam zubima i stala ribati veliki kuhinjski nož silovitije nego što je bilo nužno.
“Može još jedno pitanje?”, tiho me upitao kad sam mu dodala nož. “Opet, samo pitam.”
“A dobro”, brecnula sam se.
Počeo
je okretati i okretati nož u rukama pod mlazom vode. Progovorio je
tiho, tek šapatom. “Rekla si, za nekoliko tjedana... Kada to, tačno...
?” Nije mogao dovršiti pitanje.
“Nakon mature”, šapnula sam, oprezno mu gledajući lice. Hoće li se opet razjariti na ovo?
“Tako
skoro”, bezglasno je kazao i sklopio oči. Nije mi zvučalo kao pitanje.
Nego kao žalovanje. Mišići u rukama napeli su mu se, a ramena ukrutila.
“AU!”, viknuo je; u kuhinji je dotad vladao takav mir da sam na taj povik skočila dva pedlja u zrak.
Desna mu je šaka bila napeto stisnuta oko oštrice noža – kad ju je raširio, nož je ispao na radnu plohu.
Dlan mu je rasijecala duga, duboka brazgotina. Krv mu je stala teći niz prste i kapati na pod.
“Dovraga! Jao!”, potužio se.
U
glavi mi se zavrtjelo, a želudac mi se okrenuo. Jednom sam se rukom
pridržala za kuhinjski pult, duboko udahnula na usta i prisilila se da
se priberem, ne bih li mu mogla pružiti pomoć.
“O ne, Jacobe! O, kvragu! Evo, omotaj se ovime!”
Pružila sam mu kuhinjsku hrpu i pokušala ga uhvatiti za ruku. Odmaknuo se od mene.
“Nije to ništa, Bella, ne brini.”
Učinilo mi se da obrisi prostorije malo počinju podrhtavati.
Još jednom sam duboko udahnula. “Da ne brinem?! Pa rasjekao si cijeli dlan!”
Zanemario je kuhinjsku krpu koju sam mu pružila.
Stavio je ruku pod slavinu i pustio vodu da mu teče preko rane. Istjecala je rumena. U glavi mi se mutilo.
“Bella”, rekao je.
Prestala sam gledati ranu i pogledala ga u lice. Mrštio se, ali djelovao mi je smireno.
“Što je?”
“Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti, a još ćeš si i odgristi usnu. Prestani. Opusti se. Diši. Dobro mi je.”
Udahnula sam na usta i podigla zube s donje usne.
“Ne junači se.”
Prevrnuo je očima.
“Idemo. Vozim te na hitnu.” Bila sam prilično sigurna da mogu voziti. Zidovi se bar više nisu ljuljali.
“Nije potrebno.” Jake je zavrnuo slavinu i uzeo krpu iz moje ruke. Lagano ju je omotao oko dlana.
“Čekaj”, pobunila sam se. “Daj da ti pogledam ranu.”
Čvršće sam se uhvatila za radnu plohu kako bih ostala na nogama čak i ako mi od rane opet pozli.
“Ti to imaš medicinsku kvalifikaciju koju mi nikad prije nisi spomenula?”
“Samo mi daj priliku da odlučim hoću li ili neću imati napadaj dok te vozim u bolnicu.”
Posprdno se pravio da se užasnuo. “Ne, molim te, samo ne napadaj!”
“Ako mi ne daš da ti vidim ruku, napadaj ti je zajamčen.”
Duboko je udahnuo, a onda hučno ispustio zrak iz sebe. “U redu.”
Odmotao je krpu, a kad sam je krenula da je uzmem, položio je šaku na moj dlan.
Trebalo
mi je nekoliko sekundi da shvatim. Čak sam mu i prevrnula šaku, premda
sam bila sigurna da je porezao dlan. Opet sam je okrenula i shvatila da
je ta kričavo ružičasta, namreškana crtica sve što je preostalo od
njegove rane.
“Ali... toliko si... krvario.”
Povukao je ruku, gledajući me čvrstim, ozbiljnim očima.
“Brzo mi zarasta.”
“To sigurno”, tiho sam rekla.
Jasno
sam bila vidjela dugu posjekotinu, kao i krv koja je tekla u sudoper.
Gotovo me ošamutio njezin vonj hrđe i soli. Za takvu se ranu dobivaju
šavovi. Dani bi trebali proteći dok se na njoj ne oblikuje krasta, a
zatim još i tjedni da od nje ostane tek sjajni, ružičasti ožiljak koji
mu se sada vidio na koži.
Usta su mu se izvila u poluosmijeh. Bubnuo se šakom po prsima. “Vukodlak, sjećaš se?”
Nemjerljivi me trenutak samo gledao u oči.
“Tačno”, napokon sam rekla.
Nasmijao se izrazu mog lica. “Rekao sam ti već to.
Vidjela si Paulov ožiljak.”
Protresla sam glavom, da je razbistrim. “Malo je drugačije kad iz prve ruke vidiš akcijski prizor.”
Kleknula sam i iskopala klor iz ormarića ispod sudopera.
Zatim sam njime namočila krpu za brisanje i počela prati pod. Prodorni miris klora otjerao mi je preostalu mučninu iz glave.
“Daj da ja počistim”, rekao je Jacob.
“Neka, ja ću. Baci tu krpu u pranje, može?”
Kad sam bila sigurna da pod miriši isključivo po kloru, ustala sam i oprala klorom još i desnu stranu sudopera.
Zatim
sam otišla do ormara s mašinom za veš kraj smočnice i dodala mjericu
klora deterdžentu prije nego što ću uključiti pranje. Jacob me
promatrao s negodovanjem.
“Ti to imaš opsesivno-kompulzivni poremećaj?”, upitao me kad sam završila.
Ha. Možda. Ali ovaj put sam barem imala dobar izgovor.
“U ovoj smo kući malo osjetljivi na krv. Sigurna sam da shvaćaš i zašto.”
“O.” Opet je digao nos.
“Zašto mu ne bih olakšavala što više mogu? To što radi već mu je ionako vrlo teško.”
“Jasno, jasno. Zašto ne?”
Izvukla sam čep i pustila da prljava voda iscuri iz sudopera.
“Mogu te nešto pitati, Bella?”
Uzdahnula sam.
“Kako je to kada ti je najbolji prijatelj – vukodlak?”
Pitanje me ulovilo nespremnu. Glasno sam se nasmijala.
“Je li jezivo?”, nestrpljivo je dodao prije nego što sam mu mogla odgovoriti.
“Ne. Kad je vukodlak pristojan”, pojasnila sam, “to je nešto najbolje.”
Široko
se osmjehnuo, a zubi su mu bljesnuli spram crvenkastosmeđe kože.
“Hvala, Bella”, rekao je, a onda mi je ščepao ruku i privukao me u svoj
tipični kostolomni zagrljaj.
Prije nego što sam stigla reagirati, spustio je ruke i odmaknuo se.
“Gah”, rekao je i digao nos. “Kosa ti smrdi gore od tvoje sobe.”
“Oprosti”, promrsila sam. Naglo sam shvatila što je to Edwardu bilo smiješno kad je dahnuo na mene.
“Jedan
od mnogih rizika za one koji se druže s vampirima”, rekao je Jacob i
slegnuo ramenima. “Počne se zaudarati. Sitan rizik, kad se sve ima u
vidu.”
Prostrijelila sam ga pogledom. “Zaudaram samo tebi, Jake.”
Iscerio se. “Vidimo se, Bells.”
“Ti to odlaziš?”
“On čeka da odem. Čujem ga vani.”
“O.”
“Izaći ću na stražnja vrata”, kazao je, a zatim zastao.
“Samo
trenutak – hej, možeš li možda večeras doći u La Push? Imamo druženje
kraj krijesa. Emily će biti s nama, možeš upoznati i Kim... a znam i
koliko bi te Quil htio vidjeti. Prilično ga jedi što si saznala tajnu
prije njega.”
Iscerila sam se na to. Mogla sam tačno zamisliti kako
to ide Quilu na živce – Jacobova mala ljudska frendica družila se s
vukodlacima dok on još pojma nije imao. A onda sam uzdahnula. “A čuj,
Jake, ne znam baš. Shvaćaš, situacija je u ovom trenutku malo napeta...”
“Ma daj, misliš da se neko stvarno može probiti pokraj nas – pokraj nas šestorice?”
Neobično je zastao dok je mucao završetak pitanja.
Upitala sam se nije li mu teško naglas izgovoriti riječ vukodlak, u istom smislu u kojem meni vampir često stvara poteškoće.
U krupnim, tamnim očima vidjela mu se neprikrivena molba.
“Pitat ću ga”, rekla sam sumnjičavo.
Ispustio
je nemušt, grlen zvuk. “Što, on je sada i tvoj skrbnik? Znaš, prošli
tjedan sam vidio prilog na vijestima o tinejdžerskim vezama koje
karakterizira kontrola i zlostavljanje – ”
“Okej!”, upala sam mu u riječ, a onda mu gurnula rame. “Vrijeme je da se vukodlak pokupi!”
Iscerio se. “Bok, Bells. Svakako zatraži dopuštenje.”
Šmugnuo
je na stražnja vrata prije nego što sam uspjela naći nešto čime bih ga
gađala. Nesuvislo sam zarežala na praznu prostoriju.
Sekundu-dvije
nakon što je otišao, Edward je polako ušetao u kuhinju. Kapi kiše
svjetlucale su mu u kosi kao usađeni dijamanti. Oči su mu bile oprezne.
“Da se vas dvoje niste posvađali?”, upitao me.
“Edwarde!”, zapjevala sam i bacila se na njega.
“Pa zdravo.” Nasmijao se i čvrsto me zagrlio. “Pokušavaš me smesti? Uspijeva ti.”
“Ne, nisam se svađala s Jacobom. Naročito. Zašto pitaš?”
“Čisto me zanima zašto si ga ubola. Nije da se bunim.”
Mahnuo je bradom prema nožu na radnoj plohi.
“Dovraga! A mislila sam da sam sve uklonila.”
Odmaknula sam se od njega i otrčala staviti nož u sudoper, a onda i njega zalila klorom.
“Nisam ga ubola”, objasnila sam mu dok sam to radila.
“Zaboravio je da drži nož u ruci.”
Edward se zahihotao. “To nije ni izbliza onoliko zabavno kao ono što sam ja zamislio.”
“Ne budi zločest.”
Izvadio je veliku omotnicu iz džepa jakne i bacio je na kuhinjski pult. “Donio sam ti poštu.”
“Ima li štogod dobro?”
“Mislim da ima.”
Sumnjičavo sam stisnula oči na njegov ton. Otišla sam provjeriti.
Bio je presavinuo omotnicu za dokumente napola.
Izravnala sam je i izgladila, iznenadivši se koliko je skupi papir težak, a onda pročitala adresu pošiljatelja.
“Dartmouth? To je neka šala?”
“Siguran sam da je to potvrda o prijemu. Izgleda jednako kao moja.”
“Za ime svega, Edwarde – pa što si to učinio?
“Poslao sam im tvoju prijavu, to je sve.”
“Možda nisam dostojna školovanja na Dartmouthu, ali nisam ni toliko glupa da povjerujem u to.”
“Na Dartmouthu očito smatraju da si dostojna školovanja na Dartmouthu.”
Duboko sam udahnula i polako nabrojala do deset.
“Vrlo su velikodušni”, napokon sam rekla. “Ipak, primljena ili ne, još imam sitni problem oko plaćanja školarine.
Ne
mogu je platiti, a ne dopuštam ni tebi da baciš novac za koji možeš
kupiti novi sportski auto samo da bih se dogodine mogla pretvarati da
idem na Dartmouth.”
“Ne treba mi novi sportski auto. A ti se ne moraš pretvarati”, šapnuo mi je. “Godina studiranja neće te ubiti.
Možda ti se čak i svidi. Samo razmisli, Bella. Zamisli koliko bi se Charlie i Renée obradovali...”
Baršunastim
mi je glasom oblikovao predodžbu u glavi prije nego što sam je stigla
spriječiti. Naravno da bi se Charlie rascvao od ponosa – nijedan
stanovnik Forksa
ne bi mogao izbjeći posljedice njegovog uzbuđenja.
A Renée bi se raspametila od radosti zbog moje pobjede – premda bi se
zaklela da je to nimalo ne iznenađuje...
Pokušala sam otjerati taj prizor iz glave. “Edwarde.
Mene brine hoću li uspjeti ostati živa do mature, a kamoli do ovog ljeta ili sljedeće jeseni.”
Ponovno me zagrlio. “Niko ti neće nauditi. Imaš vremena koliko hoćeš.”
Uzdahnula
sam. “Sutra šaljem sve sa svog bankovnog računa na Aljasku. Ne treba mi
drugi alibi. Tamo ću biti dovoljno daleko da Charlie neće očekivati da
mu dođem u posjet najmanje do Božića. A sigurna sam da ću do tada već
smisliti neki izgovor. Znaš”, našalila sam se neuvjerljivo, “sva ova
tajnovitost i prijetvornost već mi pomalo ide na živce.”
Edward se uozbiljio. “Postat će ti lakše. Nakon nekoliko desetljeća, svi koje poznaješ poumiru. Riješen problem.”
Lecnula sam se.
“Oprosti, to je bilo grubo.”
Tupo sam pogledala u veliku bijelu omotnicu. “Ali svejedno tačno.”
“Ako riješim situaciju s ovime, tko god to bio, bi li bar razmislila o tome da pričekaš, molim te?”
“Nikako.”
“Uvijek si tako tvrdoglava.”
“Svakako.”
U mašini za veš je nešto bubnulo, pa se drndavo zaustavila.
“Glupa
starudija”, promrsila sam i odmaknula se od njega. Uklonila sam malen
ručnik koji je pokvario ravnotežu stroja, na kojemu se inače ništa nije
nalazilo, pa je opet počeo prati.
“Sad sam se sjetila”, rekla sam. “Možeš li pitati Alice što je učinila s mojim stvarima kad mi je spremala sobu?
Nigdje ih ne mogu naći.”
Zbunjeno me pogledao. “Alice ti je pospremila sobu?”
“Pa
da, mislim da je tako bilo. Kad je svratila po moju pidžamu, jastuk i
sve ono ostalo da me može držati kao taokinju.” Kratko sam ga ošinula
pogledom. “Uzela je sve što je ležalo po sobi, sve košulje i čarape, a
ne znam kamo ih je stavila.”
Edward je na trenutak ostao zbunjen, a onda se odjednom sav ukočio.
“Kada si primijetila da ti nedostaju stvari?”
“Kad sam se vratila s lažnog pidžama-partija. Zašto pitaš?”
“Mislim da Alice ništa nije uzela. Ni odjeću, ni jastuk.
To što ti je nestalo bile su stvari koje si nosila... i dirala... i na kojima si spavala?”
“Da. Što je, Edwarde?”
Lice mu se ukrutilo. “Stvari s tvojim mirisom.”
“Oh!”
Nekoliko trenutaka samo smo se čvrsto gledali u oči.
“Moj posjetitelj”, propentala sam.
“Prikupljao je tragove... dokaze. Da dokaže da te pronašao?”
“Zašto?”, prošaptala sam.
“Ne znam. Ali, Bella, kunem ti se da ću otkriti.
Hoću.”
“Znam da hoćeš”, rekla sam i položila glavu na njegova prsa. Tako naslonjena, osjetila sam kako mu mobitel vibrira u džepu.
Izvadio je mobitel i pogledao broj s kojega stiže poziv.
“Upravo njega trebam”, prošaptao je i rasklopio uređaj.
“Carlisle, da ti nešto – ” Prekinuo se i nekoliko minuta samo slušao, napeto usredotočena lica. “Provjerit ću. Slušaj...”
Objasnio je da mi nedostaju stvari, ali, koliko sam čula, Carlisle nam to izgleda nije mogao pojasniti.
“Možda
ću otići...”, rekao je Edward, ušutjevši kad je pogledao u mene. “Možda
ne. Ne daj Emmettu da ide sam, znaš kakav bude. Bar zamoli Alice da
drži stvari na oku. Ima vremena da to dokučimo.”
Zaklopio je mobitel. “Gdje su novine?”, upitao me.
“Ovaj, nisam sigurna. Zašto?”
“Moram nešto vidjeti. Je li ih Charlie već bacio?”
“Možda...”
Edward je nestao.
Vratio
se za pola sekunde s novim dijamantima u kosi i mokrim novinama u ruci.
Raširio ih je na stolu i brzo pregledao naslove. Prignuo se, uživljeno
nešto čitajući, prstom slijedeći najzanimljivije ulomke.
“Carlisle ima pravo... da... vrlo aljkav. Mlad i mahnit?
Ili želi stradati?”, mrmljao je u bradu.
Otišla sam poviriti preko njegova ramena.
Glavni naslov The Seattle Timesa glasio je: “Serija umorstava traje – Policija nema novih tragova.”
Bila
je riječ o gotovo istoj onoj temi na koju se Charlie tužio prije
nekoliko tjedana – urbanom nasilju zbog kojeg se Seattle našao visoko
na crnom popisu savezne hronike umorstava. Samo, ovaj put to nije bila
ista ona priča. Brojke su bile daleko veće.
“Pogoršava se”, promrmljala sam.
Namrgodio
se. “Potpuno se otima kontroli. Ovo ne može biti djelo samo jednog
novorođenog vampira. Što se zbiva? Reklo bi se da nikada nisu ni čuli
za Volture.
Što je moguće, pretpostavljam. Niko im nije objasnio pravila... pa ko ih onda stvara?”
“Za Volture?”, ponovila sam za njim, zadrhtavši.
“Oni
rutinski uklanjaju baš ovakve stvari – besmrtnike koji nam prijete
razotkrivanjem. Upravo prije nekoliko godina počistili su jednu takvu
nevolju u Atlanti, a tamo nije bilo ni izdaleka ovoliko loše. Uskoro će
intervenirati, doista uskoro, ako ne uspijemo smisliti neki
način da
smirimo sitaciju. Stvarno bi mi bilo draže da sada ne dolaze u Seattle.
Jer ako budu u blizini... možda odluče svratiti do tebe.”
Opet sam zadrhtala. “Što mi tu možemo?”
“Moramo saznati više prije donošenja odluke. Ako
se bude dalo razgovarati s tima mladima, ako im se bude moglo objasniti
pravila, možda uspijemo postići mirno rješenje.” Namrgodio se, kao da
ne vjeruje da su izgledi za to naročiti. “Pričekat ćemo dok Alice ne
dobije pojam o tome što se zbiva... Ne želimo se umiješati sve dok ne
bude apsolutno nužno. Napokon, nije to naša dužnost.
Ali sva sreća što imamo Jaspera”, dodao je, gotovo kao za sebe. “Ako su novorođeni u pitanju, dobro će nam doći.”
“Jasper? Zašto?”
Edward se mračno osmjehnuo. “Jasper je svojevrstan stručnjak za mlade vampire.”
“Kako to misliš, stručnjak?”
“Morat ćeš to njega pitati – priča je složena.”
“Koja je ovo koma”, promumljala sam.
“Stvarno
tako djeluje, zar ne? Kao da nas ovih dana salijeće sa svih strana.”
Uzdahnuo je. “Pomisliš li ikada da bi ti život možda bio lakši kad ne
bi bila zaljubljena u mene?”
“Možda. Samo što to ne bi bio neki život.”
“Za mene”, tiho je dodao. “A sada me, čini mi se”, dodao je s oporim smiješkom, “želiš nešto pitati?”
Blijedo sam gla pogledala. “Želim?”
“A
možda i ne želiš.” Iscerio se. “A stekao sam prilično snažan dojam da
si obećala zatražiti moje dopuštenje za odlazak na nekakav vukodlački
domjenak danas navečer.”
“Opet si prisluškivao?”
Iscerio se. “Samo malo, na samome kraju.”
“Pa, ionako te nisam mislila pitati. Mislim da i bez toga imaš dovoljno briga.”
Uhvatio me pod bradu i podigao mi lice, da mi jasno vidi oči. “Bi li voljela otići?”
“Nije to bitno. Pusti.”
“Ne moraš tražiti moje dopuštenje, Bella. Nisam ti otac – hvala nebesima na tome. Ipak, možda bi trebala pitati Charlieja.”
“Ali znaš da će mi Charlie dopustiti.”
“Imam malo jasniji uvid od većine u odgovor koji će ti vjerojatno dati, to je tačno.”
Samo
sam ga gledala, nastojeći shvatiti što on to želi i ujedno zanemariti
svoju žudnju za odlaskom u La Push, kako me vlastite želje ne bi
zaslijepile. Bila sam glupa što se želim družiti s hrpom krupnih,
balavih vukodebila sada, kad se zbiva toliko toga strašnog i
neshvatljivog.
Doduše, upravo sam zato i željela otići. Željela sam
pobjeći od prijetnji smrću na bar nekoliko sati... biti nezrelija,
nesmotrenija Bella koja se može smijati svemu tome uz Jacoba, makar i
nakratko. Ali to nije bilo bitno.
“Bella”, rekao je Edward. “Rekao
sam ti da ću nastojati biti razuman i pouzdati se u tvoje prosudbe. To
sam ozbiljno mislio. Ako imaš povjerenja u vukodlake, onda se neću
zabrinjavati zbog njih.”
“Opa”, kazala sam kao i sinoć.
“A Jacob ima pravo, barem što se jednoga tiče – čopor vukodlaka trebao bi biti dovoljan da zaštiti čak i tebe na jednu večer.”
“Siguran si?”
“Naravno. Samo...”
Pripremila sam se na najgore.
“Neće ti, nadam se, smetati nekoliko predostrožnosti?
Recimo,
da mi dopustiš da te odvezem do linije razgraničenja. Te da poneseš
mobitel, kako bi mi mogla javiti kada da dođem po tebe?”
“To zvuči... vrlo razumno.”
“Izvrsno.”
Nasmiješio mi se, a ja nisam opazila ni traga brige u draguljima njegovih očiju.
Niko
se nije iznenadio što Charlie nije imao ništa protiv mog odlaska na
krijes u La Pushu. Jacob je ciknuo od neprikrivenog ushita kad sam ga
nazvala da mu javim vijest, a drage je volje pristao i na Edwardove
sigurnosne mjere.
Obećao se naći s nama na granici teritorija u šest sati.
Nakon
kraćeg premišljanja, odlučila sam da ipak ne prodam motocikl. Odnijet
ću ga natrag u La Push, gdje mu je i mjesto, a kada mi više ne bude
trebao... pa, onda ću tražiti od Jacoba da dobije neke koristi od svoga
truda.
Neka ga proda ili pokloni prijatelju. Meni će biti svejedno.
Smatrala
sam da je večeras dobra prilika da vratim motor u Jacobovu garažu. Uz
mračne misli koje su me u posljednje vrijeme obuzimale, činilo mi se da
bi mi svaki dan mogao biti zadnja prilika. Nisam mogla dopustiti da
odugovlačim s bilo kojim zadatkom, ma koliko sitan on bio.
Edward je
samo kimnuo glavom kad sam mu objasnila što želim, i znala sam da ga
pomisao na mene na motociklu ne veseli ništa više nego Charlieja.
Odvezla
sam se za njim do njegove kuće, u garažu gdje sam ostavila motor. Tek
kad sam parkirala kamionet i izašla shvatila sam da se ovaj put neću
zgražati samo zbog brige za moju sigurnust.
Moj mali, starinski
motocikl stajao je u sjeni drugog vozila. Činilo mi se posve
neprimjerenim nazvati i to drugo vozilo motociklom, jer nikako nije
pripadalo istoj klasi kao i moj odjednom bijedni motorčić.
Bilo je veliko i elegantno i srebrno, a izgledalo je i brzo – čak i dok je stajalo u mjestu.
“Što je to?”
“Ništa”, promrmljao je Edward.
“Ne izgleda mi kao ništa.”
Edward
se nehajno držao, u očitoj namjeri da prijeđe preko toga. “Pa, nisam
znao imaš li namjeru oprostiti prijatelju, ili on tebi, a pitao sam se
želiš li se svejedno voziti na motoru.
Stekao sam dojam da ti se to sviđalo, pa sam mislio da bih ja možda mogao s tobom, ako želiš.” Slegnuo je ramenima.
Zurila
sam u taj prekrasni stroj. Uz njega je moj motor izgledao kao pokvareni
tricikl. Naglo me oblio val tuge kad sam shvatila da je to vjerojatno
dobra poredba mog izgleda spram Edwardovog.
“Ne bih uspijevala održati korak s tobom”, prošaptala sam.
Edward me uhvatio pod bradu, okrenuo mi lice i pogledao u oči. Prstom mi je pokušao podići kut usana.
“Ja bih držao korak s tobom, Bella.”
“Ne bi ti to bilo naročito zabavno.”
“Naravno da bi, kad bismo bili zajedno.”
Ugrizla sam se za usnu i na brzinu to zamislila.
“Edwarde, kad bi dobio dojam da idem prebrzo, gubim kontrolu nad motorom, ili tako nešto, što bi učinio?”
Zastao je, očito tražeći pravi odgovor. Znala sam istinu: nekako bi me spasio prije nego što se razbijem.
Zatim se osmjehnuo. Djelovao je opušteno, osim što su mu se oči blago stisnule od suzdržanosti.
“To je nešto što radiš s Jacobom. To mi je sada jasno.”
“Ma stvar je u tome da, eto, njega naročito ne usporavam, znaš. Mogla bih pokušati, valjda...”
Sumnjičavo sam odmjerila srebrni motocikl.
“Ništa
se ti ne brini”, rekao je Edward, a onda se vedro nasmijao. “Vidio sam
da mu se Jasper divio. Možda je vrijeme da otkrije novi način
putovanja. Napokon, Alice sada ima svoj porše.”
“Edwarde, ja – ”
Prekinuo me brzim poljupcem. “Rekao sam ti da se ne brineš. Ali, bi li mi nešto učinila?”
“Što god ti treba”, brzo sam mu obećala.
Ispustio mi je lice, sagnuo se na suprotnu stranu velikog motocikla i uzeo nešto što je ondje spremio.
Izvadio je jedan crn i bezobličan predmet, te jedan crven i smjesta prepoznatljiv.
“Molim te?”, upitao me i uputio mi onaj izvijeni osmijeh koji je uvijek uništavao svaki otpor u meni.
Uzela sam crvenu kacigu i odvagnula je u rukama.
“Izgledat ću glupo.”
“Ne,
izgledat ćeš pametno. Dovoljno pametno da se znaš sačuvati od ozljeda.”
Bacio je onu crnu stvar, što god da je to bilo, preko ruke i uhvatio mi
lice dlanovima.
“U rukama sada držim stvari bez kojih ne mogu živjeti. Mogla bi pripaziti na njih.”
“Okej, u redu. Što ti je ovo drugo?”, sumnjičavo sam ga upitala.
Nasmijao
se i rastvorio nekakvu podstavljenu jaknu. “Motociklistička jakna.
Povrede pri padu navodno znaju biti vrlo neugodne, premda to, jasno, ne
znam iz vlastitog iskustva.”
Pružio mi ju je. Duboko sam uzdahnula,
zabacila kosu i nataknula kacigu na glavu. Zatim sam ugurala ruke u
rukave jakne. Povukao mi je zatvarače, dok mu je smiješak plesao po
kutovima usana, i odmaknuo se za korak.
Osjetila sam se glomazno.
“Iskreno mi reci, koliko sam odvratna?”
Odmaknuo se još za jedan korak i napućio usne.
“Zar toliko, a?”, promrsila sam.
“Ne, ne, Bella. Zapravo...” Učinilo mi se da traži pravu riječ. “Izgledaš... seksi.”
Glasno sam se nasmijala. “Baš.”
“Jako seksi, pravo da ti kažem.”
“Kažeš to samo tako da bih je nosila”, rekla sam. “Ali u redu je. Imaš pravo, tako je pametnije.”
Uzeo
me u naručje i privukao na grudi. “Kako si ti šašava. Dobro, valjda je
to dio tvojeg šarma. Premda, priznajem, ova kaciga ima i svojih loših
strana.”
I onda je skinuo kacigu s moje glave, da me može poljubiti.
Kad
me Edward nedugo potom vozio u La Push, shvatila sam da mi je ova
situacija neobično poznata, iako nije imala presedana. Nisam odmah
uspjela otkriti izvor toga déjà vua.
“Znaš na što me ovo podsjeća?”, upitala sam ga.
“Upravo je ovako bilo kad me Renée predavala Charlieju preko ljeta dok sam bila mala. Osjećam se kao sedmogodišnjakinja.”
Edward se nasmijao.
Nisam
to naglas spomenula, ali najveća razlika između tadašnjih i sadašnjih
okolnosti bila je u tome što su Renée i Charlie bili u boljim odnosima.
Otprilike
na pola puta do La Pusha skrenuli smo za ugao i zatekli Jacoba
naslonjenog na bok crvenoga folksvagena koji je sam izradio od
dijelova. Jacobov oprezno neutralan izraz lica pretopio se u osmijeh
kad sam mu mahnula sa suvozačkog sjedala.
Edward je parkirao volvo trideset metara od njega.
“Nazovi me kad se odlučiš vratiti kući”, rekao je. “I bit ću ovdje.”
“Neću ostati do kasno”, obećala sam mu.
Edward
je izvukao motor i moju novu opremu iz prtljažnika svoga auta –
istinski sam se zadivila kad je sve to stalo unutra. Ali nekome ko je
dovoljno snažan da žonglira pozamašnim kombijima, a kamoli omanjim
motociklima, to nije bilo naročito neizvodivo.
Jacob nas je gledao, ni ne pokušavajući prići. Više se nije smiješio, a tamne su mu oči bile tajanstvene.
Stavila sam kacigu pod mišku i bacila jaknu preko sjedala motora.
“Imaš sve?”, upitao me Edward.
“Nema problema”, potvrdila sam mu.
Uzdahnuo
je i nagnuo se prema meni. Podigla sam lice da mu dam pusu za rastanak,
ali Edward me iznenadio, čvrsto me uhvativši rukama i poljubivši
jednako uživljeno kao i maloprije, u garaži – nije prošlo dugo prije
nego što sam počela hvatati zrak.
Edward se tiho nečemu nasmijao, a onda me pustio.
“Do viđenja”, rekao je. “A jakna mi se stvarno sviđa.”
Dok
sam se okretala od njega, učinilo mi se da mu je u očima bljesnulo
nešto što nisam trebala vidjeti. Nisam bila posve sigurna što bi to
tačno moglo biti. Briga, možda. Na trenutak sam mislila da je panika.
Ali vjerojatno sam, kao i obično, samo pravila slona od buhe.
Osjećala
sam njegov pogled na zatiljku kad sam gurala motor preko nevidljive
linije razgraničenja između vampira i vukodlaka, ususret Jacobu.
“Što ti je sve to?”, dobacio mi je Jacob oprezno, promatrajući motocikl nesigurnim očima.
“Mislila
sam ga vratiti gdje mu je mjesto”, kazala sam mu.Načas je razmislio o
tome što želim reći, a onda mu se širok osmijeh razlijegao licem.
Znala
sam tačan trenutak u kojemu sam se našla na vukodlačkom teritoriju, jer
se Jacob odgurnuo od svog auta i brzo mi priskočio, prešavši razdaljinu
u tri duga koraka. Preuzeo je motor, uspravio ga na nožici i podigao me
u još jedan čvrsti zagrljaj.
Čula sam kako je zabrundao motor volvoa i pokušala se nekako iskobeljati.
“Daj dosta, Jake!”, procijedila sam bez daha.
Nasmijao se i spustio me. Okrenula sam se mahnuti, ali srebrni se auto već gubio iza zavoja na cesti.
“Krasno”, prokomentirala sam, dopustivši da mi se u glasu čuje tračak jetkosti.
Raširio je oči od hinjene nedužnosti. “Što?”
“Stvarno se pristojno drži oko svega ovoga; ne moraš baš izazivati sreću.”
Opet
se nasmijao, glasnije nego prije – to što sam rekla bilo mu je očito
strahovito smiješno. Pokušala sam uvidjeti u čemu je šala dok je
obilazio golf da mi otvori
vrata.
“Bella”, napokon je rekao – hihoćući i dalje – dok je zatvarao vrata za mnom, “ne možeš izazivati ono što nemaš.”