Što se događa kad se najsretniji dan počne pretvarati u moru koja će trajati mjesecima?
Bio je to moj rođendan.
Sve je započelo tako veselo. Sreća, uzbuđenje.
Sve je već bilo spremno a ja sam s iščekivanjem čekala 3 sata.
Po običaju otišla sam na faceebok, kada sam vidjela jedan zahtjev za prijateljstvom.
Bio je to od dečka u kojeg sam bila zaljubljena.
Bila je prava prilika da mu se javim jer mi je bio potreban jedan msn od njegove frendice.
Ljubazno mi ga je dao, ispričao mi se za sve. Bio predobar.
Ćuli smo se svaki dan, sljedečih mjesec dana. Naravno, nekada smo se znali zakačiti, ali
nije dugo potrajalo. Mojoj sreći nije bilo kraja. Slušala sam sve njegove dogodovštvine.
Zaključila sam da je najbolja osoba koju sam upoznala.
Osječala sam se posebno, čudno je. ali jesam. A moja ljubav je svaki dan sve više rasla.
A onda, sve je upropastila moja selidba. Nije to bilo u drugi grad, no ipak dugo nisam imala
kompjutera. To je loše utjecalo na mene. Pomislila sam zašto? Zašto se meni ovo događa?
Mirnoj, povučenoj curi koja pomaže drugima. Svake noći sjedila sam uz prozor i razmišljala.
Što on radi? Kako mu je? Ćuli smo se povremeno. Jedva sam čekala da se vrati. Jer mislila sam
sve će biti drukčije.
No jedne noći, usnula sam san. Da nećemo biti frendovi i da će meni postati sve gore.
No, nisam vjerovala. Zašto bih?
Prolazili su dani, a ja sam bila lošije jer se nismo ćuli. Prvi put sam se radovala povratku
u školu.
Ipak, nije me ni pozdravio. Nisam se čudila. Kompjuter je napokon došao.
Bila sam presretna što ćemo se napokon ćuti.
No, nikad nije bio na mreži. To me je počelo pomalo čuditi.
Moja prijateljica ga je upitala, a on je rekao da me je blokirao.
Osječala sam se jadnije nego ikada. Željela sam pričati s njime.
To što sam željela sam i dobila.
Razgovor. Imala sam sto pitanje za njega.
Zašto? Što se je dogodilo? Jel mu je netko nešto rekao o meni.
A on? Samo je mrtvo hladno rekao da nema razloga, i da se je promjenio.
Nisam odustajala, i dalje me je zanimalo.
A onda, kao grom iz vedra neba, rekao je da me mrzi. Nije prekinuo sa grubim riječima.
Dodao je još da mu se izgubim iz života i da bi bilo najbolje da sam mrtva.
Bol je snažno krenu udarao svaki dio mojeg tjela.
Zrak je nestao, svaki osmjeh sad se je pretvorio u suzu.
U glavi su mi odzvanjale te riječi kao jeka.
A suze, krenule su brzinom munje kroz moje lice ispijeno od boli
Zgasila sam kompjuter odlučivši se više ne pojavljivati.
Nije dugo potrajalo.
Morala sam dalje ispitivati.
Ipak kap je prelila čašu, kad mu je moja najbolja prijateljica rekla da ga volim.
Sve što sam skrivala 3 godine je isparilo. U samo jednom jadnom trenutku.
Nasmijao se je hladno i rekao kakve to ima veze.
U tom trenutku svakakve misli prolazile su mi glavom.
Samoožljeđivanje, pa čak i smrt.
Pomogle su mi frendice, da se bol malo utišla.
No, svaki put kad bih ga vidjela ili čula, bol postaje jača, sve viša.
Svaki pogled koji mi uputi u srcu ostavi trag kao štambilj.
Najgore je što s time dečkom idem u razred.
Svaki put, kad mu ime izgovore, moje uši kao da puknu od boli.
Ipak, shvatila sam što je ponos. Ne pokazivati mu bol.
Biti jača od osječaja i znati ih kontrolirati.
Kada mi je najteže zastanem, kad suzu želim pustiti, nasmijem se.
No i dan danas, usne s trzajem i stankom izgovaraju njegovo ime.
Bio je to moj rođendan.
Sve je započelo tako veselo. Sreća, uzbuđenje.
Sve je već bilo spremno a ja sam s iščekivanjem čekala 3 sata.
Po običaju otišla sam na faceebok, kada sam vidjela jedan zahtjev za prijateljstvom.
Bio je to od dečka u kojeg sam bila zaljubljena.
Bila je prava prilika da mu se javim jer mi je bio potreban jedan msn od njegove frendice.
Ljubazno mi ga je dao, ispričao mi se za sve. Bio predobar.
Ćuli smo se svaki dan, sljedečih mjesec dana. Naravno, nekada smo se znali zakačiti, ali
nije dugo potrajalo. Mojoj sreći nije bilo kraja. Slušala sam sve njegove dogodovštvine.
Zaključila sam da je najbolja osoba koju sam upoznala.
Osječala sam se posebno, čudno je. ali jesam. A moja ljubav je svaki dan sve više rasla.
A onda, sve je upropastila moja selidba. Nije to bilo u drugi grad, no ipak dugo nisam imala
kompjutera. To je loše utjecalo na mene. Pomislila sam zašto? Zašto se meni ovo događa?
Mirnoj, povučenoj curi koja pomaže drugima. Svake noći sjedila sam uz prozor i razmišljala.
Što on radi? Kako mu je? Ćuli smo se povremeno. Jedva sam čekala da se vrati. Jer mislila sam
sve će biti drukčije.
No jedne noći, usnula sam san. Da nećemo biti frendovi i da će meni postati sve gore.
No, nisam vjerovala. Zašto bih?
Prolazili su dani, a ja sam bila lošije jer se nismo ćuli. Prvi put sam se radovala povratku
u školu.
Ipak, nije me ni pozdravio. Nisam se čudila. Kompjuter je napokon došao.
Bila sam presretna što ćemo se napokon ćuti.
No, nikad nije bio na mreži. To me je počelo pomalo čuditi.
Moja prijateljica ga je upitala, a on je rekao da me je blokirao.
Osječala sam se jadnije nego ikada. Željela sam pričati s njime.
To što sam željela sam i dobila.
Razgovor. Imala sam sto pitanje za njega.
Zašto? Što se je dogodilo? Jel mu je netko nešto rekao o meni.
A on? Samo je mrtvo hladno rekao da nema razloga, i da se je promjenio.
Nisam odustajala, i dalje me je zanimalo.
A onda, kao grom iz vedra neba, rekao je da me mrzi. Nije prekinuo sa grubim riječima.
Dodao je još da mu se izgubim iz života i da bi bilo najbolje da sam mrtva.
Bol je snažno krenu udarao svaki dio mojeg tjela.
Zrak je nestao, svaki osmjeh sad se je pretvorio u suzu.
U glavi su mi odzvanjale te riječi kao jeka.
A suze, krenule su brzinom munje kroz moje lice ispijeno od boli
Zgasila sam kompjuter odlučivši se više ne pojavljivati.
Nije dugo potrajalo.
Morala sam dalje ispitivati.
Ipak kap je prelila čašu, kad mu je moja najbolja prijateljica rekla da ga volim.
Sve što sam skrivala 3 godine je isparilo. U samo jednom jadnom trenutku.
Nasmijao se je hladno i rekao kakve to ima veze.
U tom trenutku svakakve misli prolazile su mi glavom.
Samoožljeđivanje, pa čak i smrt.
Pomogle su mi frendice, da se bol malo utišla.
No, svaki put kad bih ga vidjela ili čula, bol postaje jača, sve viša.
Svaki pogled koji mi uputi u srcu ostavi trag kao štambilj.
Najgore je što s time dečkom idem u razred.
Svaki put, kad mu ime izgovore, moje uši kao da puknu od boli.
Ipak, shvatila sam što je ponos. Ne pokazivati mu bol.
Biti jača od osječaja i znati ih kontrolirati.
Kada mi je najteže zastanem, kad suzu želim pustiti, nasmijem se.
No i dan danas, usne s trzajem i stankom izgovaraju njegovo ime.
