You are not connected. Please login or register

19. rastanci

Go down  Poruka [Stranica 1 / 1.]

1 19. rastanci on ned kol 22, 2010 3:56 am

Charlie je ostao budan i čekao me. Sva svjetla u
kući su gorjela. Glava mi je bila prazna dok sam se pokušavala
sjetiti kako bih ga nagnala da me pusti. Ovo
neće biti ugodno.
Edward je polako parkirao džip, ostavivši dosta razmaka
između njega i moga kamioneta. Sve troje bili
su napeti kao puške; sjedili su uspravno na mjestima i
osluškivali svaki zvuk iz šume, pregledavali svaku sjenku,
njušili svaki miris, tražili sve što ne bi bilo kako treba.
Motor se ugasio, a ja sam ostala nepomična dok su
oni nastavili pozorno slušati.
“Nije ovdje”, rekao je Edward nervozno. “Idemo.”
Emmett se prignuo do mene i pomogao mi da se riješim
pojasa. “Ne brini ti ništa, Bella”, rekao je dubokim,
ali vedrim glasom, “brzo ćemo mi tu sve riješiti.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama kad sam
375
pogledala Emmetta. Jedva da sam ga znala, a ipak me
iz nekog razloga silno tištala spoznaja da ne znam kad
ću ga opet vidjeti nakon ove večeri. Znala sam da je to
tek prva natruha rastanaka koje ću morati pretrpjeti u
idućih sat vremena, a od te pomisli suze su mi počele
curiti niz obraze.
“Alice, Emmette.” Edward je to izrekao kao zapovijed.
Bešumno su se iskrali u tamu i smjesta nestali.
Edward mi je otvorio vrata i primio me za ruku, a zatim
privukao u zaštitnički zagrljaj oko ramena. Brzo me otpratio
do kuće, očima neprestano pregledavajući noć.
“Petnaest minuta”, upozorio me ispod glasa.
“Mogu ja to.” Šmrcnula sam. Suze su me nadahnule
novom idejom.
Zastala sam na trijemu i primila mu lice rukama. Silovito
sam ga pogledala u oči.
“Volim te”, rekla sam dubokim, usrdnim glasom.
“Uvijek ću te voljeti, ma što sada bilo.”
“Ništa tebi neće biti, Bella”, rekao je jednako silovito.
“Samo se drži plana, u redu? Čuvaj mi Charlieja.
Neću mu biti naročito draga nakon ovoga, pa bih htjela
dobiti priliku da mu se kasnije ispričam.”
“Ulazi, Bella. Moramo požuriti.” Zvučao je nestrpljivo.
“Još jedna stvar”, strasno sam prošaptala. “Ne mari ni
za jednu riječ koju večeras više kažem!” Stajao je prignut
meni, pa sam se samo trebala propeti na nožne prste
da ga iz sve snage poljubim u iznenađene, sleđene usne.
Zatim sam se okrenula i udarcem noge otvorila vrata.
“Gubi se, Edwarde!”, izderala sam se na njega, utrčala
u kuću i zalupila mu vrata pred još uvijek ošamućenim
nosom.
376 “Bella?” Charlie se dotad motao po dnevnoj sobi, i
već je skočio na noge.
“Pusti me na miru!”, vrisnula sam na njega kroz suze,
koje su mi sad nezaustavljivo tekle. Otrčala sam stubama
u svoju sobu, čvrsto zatvorila vrata i zaključala ih. Pritrčala
sam krevetu i bacila se na pod da uzmem platnenu
torbu. Brzo sam zabila ruku između madraca i podnice,
te izvadila zavezanu staru čarapu u kojoj se nalazila moja
tajna zaliha gotovine.
Charlie mi je lupao na vrata.
“Bella, jesi li dobro? Što je bilo?” Čula sam mu strah
u glasu.
“Idem kući”, viknula sam, a glas mi je pukao tačno
na savršenom mjestu.
“Je li te povrijedio?” Ton mu je sad bio mrvicu ljući.
“Ne!”, ciknula sam nekoliko oktava reskije. Okrenula
sam se prema komodi, a Edward se već našao pokraj nje,
šutke i nasumce izvlačeći naramke odjeće i dobacujući mi ih.
“Je li prekinuo s tobom?” Charlie se sav smeo.
“Ne!”, zaurlala sam, malo teže dolazeći do daha dok
sam sve to trpala u torbu. Edward mi je dobacio sadržaj
još jedne ladice. Torba je sad bila više-manje puna.
“Što se dogodilo, Bella?”, viknuo je Charlie kroz vrata
i opet zalupao.
“Ja sam prekinula s njim!”, doviknula sam mu, natežući
cif na torbi. Edwardove sposobne ruke odgurnule
su moje i glatko zatvorile torbu. Pažljivo mi je stavio
naramenicu preko ruke.
“Bit ću u kamionetu – idi!”, šapnuo je i gurnuo me
prema vratima. Izgubio se kroz prozor.
Otključala sam vrata, grubo se probila kraj Charlieja
i stuštila se s teškom torbom niza stube.
377
“Što je bilo?”, viknuo je. Slijedio me u korak. “Mislio
sam da ti se on sviđa.”
Primio me za lakat u kuhinji. Premda je i dalje bio
zbunjen, stisak mu je bio čvrst.
Okrenuo me na peti da ga pogledam, a ja sam mu u
licu vidjela da nema namjeru pustiti me da odem. Padao
mi je na pamet samo jedan način bijega, a on je tražio
da ga toliko povrijedim da sam se mrzila što uopće razmišljam
o tome. Ali nije bilo vremena, a morala sam ga
zaštititi.
Srdito sam pogledala oca, s novim suzama u očima
zbog onoga što smjeram učiniti.
“Sviđa mi se – u tome i jest problem. Ne mogu više
ovako! Ne mogu više tu puštati korijenje! Ne želim ostati
zarobljena u ovom glupom, dosadnom mjestu kao
mama! Neću učiniti jednu te istu glupu grešku kao i
ona. Ovdje mi je odurno – ja tu ne mogu više ni trenutka
ostati!”
Ruka mu je pala s moje nadlaktice kao da sam ga opržila
strujom. Okrenula sam se od njegovog šokiranog,
povrijeđenog lica i krenula prema vratima.
“Bells, ne možeš sada otići. Noć je”, prošaptao je iza
mene.
Nisam se okrenula. “Spavat ću u kamionetu ako se
umorim.”
“Daj se strpi još tjedan dana”, zamolio me, i dalje
ošamućen. “Renée će se do tada vratiti.”
To me potpuno smelo. “Što?”
Charlie se gotovo ustrtljao od olakšanja kad sam zastala.
“Nazvala je dok si bila vani. Ne ide im baš dobro
na Floridi, a ako Phil ne potpiše ugovor do kraja tjedna,
vraćaju se u Arizonu. Pomoćni trener Sidewindersa
378 rekao je da možda imaju još jedno mjesto za kratkog
stopera.”
Odmahnula sam glavom, ne bih li nekako opet složila
svoje sad posve zbrkane misli. Iz sekunde u sekundu
Charlie je dolazio u sve veću opasnost.
“Imam ključ”, promrsila sam i primila kvaku. Bio mi
je preblizu, pružao je ruku prema meni, sav zaprepašten.
Nisam više smjela gubiti vrijeme na rasprave. Morat ću
ga još jače povrijediti.
“Samo me pusti da odem, Charlie.” Ponovila sam zadnje
riječi koje je moja majka kazala dok je izlazila kroz
ista ova vrata prije toliko godina. Izgovorila sam ih što
sam bješnje mogla, te širom otvorila vrata. “Nije nam
uspjelo, okej? Zbilja, zbilja mrzim Forks!”
Okrutnim sam riječima postigla željeni učinak –
Charlie je ostao skamenjen na pragu od šoka dok sam
istrčavala u noć. Strahovito sam se bojala praznoga dvorišta.
Mahnito sam potrčala prema kamionetu, predočavajući
si tamnu sjenku iza sebe. Bacila sam torbu otraga
i trzajem otvorila vrata. Ključ me čekao u bravi za paljenje.
“Nazvat ću te sutra!”, dobacila sam mu, želeći više od
svega da mu na licu mjesta sve mogu objasniti, znajući
da nikada to neću moći. Nagazila sam na gas i klisnula
odande.
Edward me primio za ruku.
“Stani sa strane”, rekao je kad su se kuća, i Charlie,
izgubili iza nas.
“Mogu voziti”, rekla sam kroz suze koje su mi se slijevale
niz obraze.
Dugim me rukama neočekivano primio oko struka,
a svojim je stopalom odgurnuo moje s papučice. Povu379
kao me sebi preko krila, otrgnuvši mi ruke od volana, i
odjednom se našao na vozačkom sjedalu. Kamionet se
pritom nije zanio ni centimetra.
“Ne bi znala pronaći kuću”, objasnio je.
Odjednom su iza nas zasjali farovi. Pogledala sam
kroz stražnji prozor, razrogačena od straha.
“To je samo Alice”, smirio me. Opet me primio za
ruku.
Nisam se mogla riješiti prizora Charlieja na kućnim
vratima. “A tragač?”
“Čuo je završni dio tvoje predstave”, sumorno je rekao
Edward.
“Charlie?”, upitala sam sa strepnjom.
“Tragač nas je nastavio slijediti. Upravo trči za nama.”
Tijelo mi se ohladilo.
“Možemo li ga preteći?”
“Ne.” Ali ubrzao je kad je to rekao. Motor kamioneta
pobunio se cviljenjem.
Plan mi odjednom više nije djelovao naročito genijalno.
Netremice sam gledala otraga, prema Alicinim farovima,
kad se kamionet zatresao, a tamna je sjenka skočila
pred prozor.
Moj prestravljeni vrisak potrajao je djelić sekunde
prije nego što mi je Edward pritisnuo usta.
“To je Emmett!”
Maknuo mi je ruku s usta i obgrlio me oko struka.
“U redu je, Bella”, obećao mi je. “Bit ćeš na sigurnom.”
Jurili smo usnulim gradićem prema sjevernoj autocesti.
“Nisam primijetio da ti je život u malome mjestu još
380 uvijek tako dosadan”, rekao je onako usput. Znala sam
da mi želi odvratiti misli. “Činilo mi se da si se prilično
dobro prilagodila – pogotovo u zadnje vrijeme. Možda
sam samo laskao sebi da ti činim život zanimljivijim.”
“Nisam bila obzirna”, priznala sam mu, zanemarivši
njegov pokušaj da promijeni temu, gledajući u koljena.
“Isto to mu je rekla moja mama kad ga je ostavila. Moglo
bi se reći da sam ga odlučila udariti ispod pojasa.”
“Ne brini. Oprostit će ti.” Blago se osmjehnuo, ali
samo ustima, ne i očima.
Pogledala sam ga zdvojno, a on mi je opazio golu
paniku u očima.
“Bella, sve će biti u redu.”
“Ali neće biti u redu kad ne budem uz tebe”, prošaptala
sam.
“Opet ćemo biti zajedno za koji dan”, čvršće me zagrlio.
“Ne zaboravi da si se ti toga sjetila.”
“To je bio najbolji prijedlog – naravno da je bio moj.”
Odgovorio mi je blijedim smiješkom koji se smjesta
izgubio.
“Zbog čega se ovo dogodilo?”, upitala sam ga, a grlo
mi se stegnulo. “Zašto baš mene?”
Tupo se zagledao u cestu pred sobom. “Ja sam kriv –
bio sam budala kad sam te tako izložio.” Gnjev u njegovu
glasu bio je usmjeren prema njemu samome.
“Nisam na to mislila”, tvrdoglavo sam ponovila. “Bila
sam tamo, pa što. To nije smetalo onim drugim dvoma.
Zašto je taj James odlučio ubiti mene? Ljudi ima posvud,
zašto baš mene?”
Oklijevao je, razmišljajući prije nego što će odgovoriti.
“Večeras sam mu uspio dobro pogledati u svijest”,
počeo je dubokim glasom. “Nisam siguran je li uopće
381
bilo načina da se ovo izbjegne nakon što te opazio. Doista
si ti djelomično kriva za to.” Ton mu je postao opor.
“Da nemaš tako zamamno opojan miris, možda si ne bi
dao truda. Ali kad sam stao u tvoju obranu… pa, to je
itekako pogoršalo stvari. Nema naviku ostajati osujećen,
ma kako beznačajna stvar bila u pitanju. Smatra se lovcem
i ničim više. Cijeli mu je bitak posvećen traganju,
a od života traži jedino izazove. Odjednom smo pred
njega postavili prekrasan izazov – velik klan snažnih lovaca
čvrsto odlučnih da zaštite svoju jedinu ranjivu pripadnicu.
Ne bi vjerovala koliko je sad euforičan. To mu
je omiljena igra, a mi smo je upravo pretvorili u najuzbudljiviju
igru njegovog života.” Glas mu je bio prepun
gnušanja.
Ušutio je na trenutak.
“A da sam ostao po strani, ubio bi te na licu mjesta”,
kazao je beznadno isfrustriranim tonom.
“Mislila sam… da ostalima ne mirišem… jednako
kao tebi”, rekla sam s oklijevanjem.
“Ne mirišeš. Ali to ne znači da svejedno svakoga od
njih ne dovodiš u iskušenje. Da si tragaču – ili bilo kome
od njih – bila privlačna onako kao meni, okršaj bi izbio
istog trenutka.”
Stresla sam se.
“Mislim da mi sad nema druge nego da ga ubijem”,
promrsio je. “Carlisleu to neće biti drago.”
Čula sam kako gume prelaze preko mosta, premda
se u mraku rijeka nije vidjela. Znala sam da smo blizu.
Morala sam ga sada pitati.
“Kako se to može ubiti vampir?”
Načas me pogledao zamućenim pogledom a glas mu
je odjednom postao grub. “Možemo biti sigurni da smo
382 ga ubili samo ako ga potpuno raskomadamo i zatim spalimo
ostatke.”
“A ono drugo dvoje će se boriti uz njega?”
“Žena hoće. Nisam siguran za Laurenta. Nisu naročito
jako vezani – uz njih je samo zato što mu tako odgovara.
Bilo mu je neugodno zbog Jamesovog ponašanja
na livadi…”
“Ali James i ona žena – oni će te pokušati ubiti?”,
upitala sam ga hrapavim glasom.
“Bella, da se nisi usudila tratiti vrijeme brinući se za
mene. Jedino trebaš paziti na to da sama ostaneš sigurna
i da – molim te, molim te – nastojiš da ne postupaš
nesmotreno.”
“Još je iza nas?”
“Da. Samo, neće napasti kuću. Ne večeras.”
Skrenuo je na nevidljivi prilazni put, a Alice je nastavila
za nama.
Dovezli smo se ravno do kuće. Unutra su svjetla jarko
gorjela, ali jedva su uspijevala odagnati tminu nadiruće
šume. Emmett mi je otvorio vrata dok se kamionet još
nije zaustavio; izvukao me sa sjedala, privio kao loptu u
pozamašna njedra i utrčao sa mnom kroz ulazna vrata.
Banuli smo u veliku bijelu prostoriju s Edwardom i
Alice kraj sebe. Svi su već bili unutra; ustali su kad su
nas čuli da stižemo. Laurent je stajao u sredini. Čula sam
kako duboko u Emmettovu grlu bruji potmulo režanje
dok me spuštao pokraj Edwarda.
“Na tragu nam je”, dao im je Edward do znanja i
ogorčeno se zabuljio u Laurenta.
Laurent je izgledao ojađeno. “Toga sam se i bojao.”
Alice je doplesala do Jaspera i nešto mu šapnula u
uho; usne su joj podrhtavale od brzine tihog govora.
383
Skupa su pohitali na kat. Rosalie ih je ispratila pogledom,
a onda brzo prišla Emmettu. Lijepe su joj oči bile
napete i – kad su nehotice na trenutak pogledale mene
– ljutite.
“Što će učiniti?”, upitao je Carlisle Laurenta ledenim
tonom.
“Žao mi je”, odvratio je. “Kad ju je vaš dečko obranio,
strahovao sam da će ga to podbosti.”
“Možete li ga zaustaviti?”
Laurent je odmahnuo glavom. “Ništa ne može zaustaviti
Jamesa kad se jednom pokrene.”
“Mi ćemo ga zaustaviti”, obećao je Emmett. Nije bilo
dvojbe oko toga na što misli.
“Ne možete mu stati na kraj. U svojih tristo godina
nikad nisam vidio nijednog poput njega. Apsolutno
je smrtonosan. Zbog toga sam se i pridružio njegovom
kovenu.”
Njegovom kovenu, pomislila sam. Jasno. Predvodnički
nastup na čistini bio je samo to, nastup.
Laurent je samo odmahivao glavom. Zbunjeno je pogledao
u mene, a onda opet u Carlislea. “Sigurni ste da
je vrijedna toga?”
Edwardov bijesni urlik ispunio je prostoriju; Laurent
je prepadnuto ustuknuo.
Carlisle je ozbiljno pogledao Laurenta. “Žao mi je,
ali morat ćete napraviti odabir.”
Laurent je shvatio. Načas se premišljao. Promotrio je
svako lice, a zatim i cijelu svijetlu sobu.
“Zanimljiv mi je taj život koji ste ovdje stvorili. Ali
neću stati između vas. Nijednom od vas ništa ne zamjeram,
ali ne želim se usprotiviti Jamesu. Mislim da ću na
sjever – do onoga klana u Denaliju.” Malo je oklijevao.
384 “Ne potcjenjujte Jamesa. Ima briljantan um i neusporediva
osjetila. U ljudskom se svijetu snalazi u svakom
pogledu s jednakom lakoćom kao i, očito, vi, a neće vas
napasti direktno… Žao mi je što se ovdje situacija otela
kontroli. Istinski mi je žao.” Pognuo je glavu, ali opazila
sam kako mi je uputio još jedan zbunjen pogled.
“Pođite s mirom”, službeno mu je odgovorio Carlisle.
Laurent je još jedanput dobro pogledao oko sebe, a
zatim je požurio van.
Tišina je potrajala kraće od sekunde.
“Koliko nam je blizu?”, pogledao je Carlisle Edwarda.Esme se već pokrenula; rukom je dotaknula neupadljivu
tipkovnicu na zidu i, uz potmulu škripu, golemi su metalni
zaklopci počeli pregrađivati stakleni zid. Blenula sam.
“Oko pet kilometara odavde, iza rijeke; kruži kako bi
se susreo sa ženom.”
“Koji nam je plan?”
“Odvest ćemo ga u krivom smjeru, a zatim će je Jasper
i Alice brzo prevesti na jug.”
“A onda?”
Edward je progovorio smrtonosnim tonom. “Čim
Bella bude na sigurnom, krećemo u lov.”
“Valjda nam nema druge”, složio se smrknuto Carlisle.
Edward se okrenuo prema Rosalie.
“Povedi je gore i zamijenite odjeću”, naložio joj je.
Pogledala ga je u ogorčenoj nevjerici.
“Zašto bih?”, prosiktala je. “Što mi je ona? Osim prijetnje
– opasnosti koju si svima nama odlučio natovariti
na vrat.”
Ustuknula sam od otrova u njenome glasu.
“Rose…”, promrmljao je Emmett i stavio joj ruku na
rame. Otresla ju je sa sebe.
385
Ali ja sam pomno promatrala Edwarda, znajući njegovu
narav, brinući se kako će reagirati.
Iznenadio me. Odmaknuo je pogled od Rosalie kao
da ništa nije rekla, kao da ne postoji.
“Esme?”, smireno je upitao.
“Naravno”, prošaptala je Esme.
Našla se kraj mene za pola otkucaja srca. S lakoćom
me uzela u naručje i vinula se stubama na prvi kat prije
nego što sam stigla zinuti od šoka.
“Čemu sve ovo?”, upitala sam je zadihano kad me
spustila u neku mračnu sobu uz onaj hodnik.
“Da pobrkamo mirise. Neće potrajati, ali možda ti
pomogne pri bijegu.” Čula sam pad odjeće.
“Mislim da ne mogu stati u to…”, stala sam dvojiti,
ali naglo mi je skinula košulju preko glave. Brzo sam sama
svukla traperice. Pružila mi je nešto, neku majicu. Pokušala
sam gurnuti ruke u prave otvore. Čim sam je obukla,
dala mi je svoje hlače. Obukla sam ih, ali noge nisam mogla
provući; bile su mi preduge. Spretno ih je par puta
podvrnula da mogu stajati. Nekako se već našla u mojoj
odjeći. Izvukla me van na stubište, gdje nas je čekala Alice
s kožnom torbicom u ruci. Svaka me uzela za po jedan
lakat i napola trkom ponijele stubama do prizemlja.
Izgleda da se u prizemlju sve riješilo dok nas nije bilo.
Edward i Emmett bili su spremni za polazak; Emmett je
preko ramena nosio tešku naprtnjaču. Carlisle je pružio
neki mali predmet Esme. Okrenuo se i pružio isti takav
i Alice – sićušni srebrni mobitel.
“Esme i Rosalie uzet će tvoj kamionet, Bella”, rekao
mi je u prolazu. Kimnula sam glavom i oprezno bacila
pogled prema Rosalie. Ogorčeno je strijeljala Carlislea
pogledom.
386 “Alice, Jaspere – uzmite mercedes. Trebat će vam zatamnjena
stakla na jugu.”
I oni su kimnuli.
“Mi ćemo uzeti džip.”
Iznenadilo me to što Carlisle namjerava poći s Edwardom.
Odjednom sam shvatila, uz nagli ubod straha, da
su time oblikovali lovačku skupinu.
“Alice”, upitao ju je Carlisle, “hoće li se oni uloviti
na mamac?”
Svi su počeli promatrati Alice kad je zažmirila i nevjerojatno
se umirila.
Napokon je otvorila oči. “Slijedit će vaš trag. Žena
će poći za kamionetom. Nakon toga bismo trebali biti u
prilici da odemo.” U glasu joj se osjećala sigurnost.
“Idemo.” Carlisle je krenuo prema kuhinji.
Ali Edward se smjesta našao pokraj mene. Primio me
u čeličan zagrljaj i snažno privio uza se. Nimalo nije mario
za obitelj koja ga gleda kad je priljubio lice uz moje
i odigao mi noge s poda. Na jednu najkraću sekundu
ledenim je usnama čvrsto pritisnuo moje. Zatim je to
prošlo. Spustio me, još mi držeći lice, paleći mi oči svojim
veličanstvenim pogledom.
Oči su mu postale prazne, čudnovato mrtve, kad se
okrenuo od mene.
I onda su otišli.
Ostali smo samo stajati, a ostali su gledali u stranu
dok su mi suze bešumno klizile niz lice.
Trenutak šutnje se otegao, a onda je mobitel zavibrirao
u ruci Esme. Začas ga je prinijela uhu.
“Sada”, rekla je. Rosalie se iskrala kroz ulazna vrata
ne uputivši više nijedan pogled prema meni, ali Esme mi
je dotaknula obraz u prolazu.
387
“Budi sigurna.” Njezin se šapat zadržao za njima dok
su kradomice izlazili kroz vrata. Čula sam kako mi se
kamionet gromovito pali, a zatim se gubi u daljini.
Jasper i Alice su pričekali. Alice kao da je prinijela
mobitel uhu prije nego što je zazujao.
“Edward kaže da žena ide za Esme. Idem po auto.”
Nestala je u sjenama u Edwardovu smjeru.
Jasper i ja pogledali smo se. Stajao je sa suprotne strane
ulaza od mene… na oprezu.
“Nemaš pravo, da znaš”, tiho je rekao.
“U čemu?”, procijedila sam.
“Osjećam što sada misliš – i da znaš da jesi vrijedna
toga.”
“Nisam”, promumljala sam. “Dogodi li im se bilo
što, bit će to posve zaludu.”
“Nemaš pravo”, ponovio je, osmjehnuvši mi se blagonaklono.
Ništa nisam čula, ali onda je Alice ušla na ulazna vrata
i prišla mi raširenih ruku.
“Smijem?”, upitala me.
“Prva si koja traži dopuštenje.” Suho sam se osmjehnula.
Podigla me tankim rukama s jednakom lakoćom kao
i Emmett prije nje, a onda me zaštitnički obgrlila i izletjele
smo kroz vrata, ostavivši blistava svjetla za sobom.


_________________
Korisnički profil http://www.nessieandjacob.net

[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 1.]

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.