You are not connected. Please login or register

17. utakmica

Go down  Poruka [Stranica 1 / 1.]

1 17. utakmica on ned kol 22, 2010 3:54 am

Kišica je upravo počinjala rominjati kad je Edward
skrenuo u moju ulicu. Sve do tog trenutka uopće nisam
sumnjala da će ostati uz mene tijekom tih nekoliko međusati
u stvarnome svijetu.
A onda sam opazila jedan crni auto, trošni ford, gdje
stoji parkiran na Charliejevu prilaznom putu – i čula
kako Edward gunđa nešto nerazumljivo prigušenim i
oštrim tonom.
Nagnut unatrag da se zakloni od kiše pod plitkim
prednjim trijemom, Jacob Black je stajao iza očevih kolica.
Billyjevo lice bilo je suzdržano i hladno kao kamen
kad je Edward parkirao moj kamionet uz trotoar. Jacob
je gledao u pod s prestravljenim izrazom lica.
Edwardov duboki glas zvučao je ljutito. “Sad su prevršili
mjeru.”
“Došao je upozoriti Charlieja?”, iznijela sam pretpostavku,
više užasnuta nego ljuta.
335
Edward je samo kimnuo, suženim očima uzvrativši
pogled Billyju kroz kišu.
Osjetila sam slabost od olakšanja što Charlie još nije
stigao kući.
“Pusti da ja to riješim”, predložila sam. Strepila sam
od Edwardovog crnog sijevanja očima.
Iznenadio me pristankom. “Tako je vjerojatno najbolje.
Samo, pazi se. Dijete pojma nema.”
Malo sam se nakostriješila na riječ dijete. “Jacob nije
puno mlađi od mene”, podsjetila sam ga.
Nato me pogledao, a bijes mu je naglo okopnio. “O,
znam”, potvrdio mi je iscerivši se.
Uzdahnula sam i primila kvaku.
“Navedi ih da uđu”, posavjetovao me, “da ja mogu
otići. Vratit ću se negdje u smiraj dana.”
“Hoćeš moj kamionet?”, predložila sam mu, upitavši
se usput kako bih to objasnila Charlieju.
Zakolutao je očima. “Pješice bih stigao kući brže od
ovog kamioneta.”
“Ne moraš otići”, čeznutljivo sam kazala.
Osmjehnuo se na moj tmurni izraz lica. “Zapravo,
moram. Nakon što ih se riješiš” – bacio je mračan pogled
prema Blackovima – “još moraš pripremiti Charlieja
na upoznavanje s tvojim novim dečkom.” Široko se
iscerio, pokazavši sve svoje zube.
Prostenjala sam. “Baš ti hvala.”
Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom koji sam obožavala.
“Brzo ću se vratiti”, obećao je. Bacio je još jedan letimičan
pogled na trijem, a onda se prignuo i brzo me poljubio odmah
pod rub vilice. Srce mi je mahnito poskočilo, pa sam i sama
pogledala prema trijemu. Billyjev izraz više nije bio suzdržan, a
šake su mu se stezale oko naslona za ruke na kolicima.
336 “Brzo”, naglasila sam dok sam otvarala vrata i izlazila
na kišu.
Osjećala sam njegov pogled na leđima dok sam gotovo
trkom išla kroz kišicu do trijema.
“Bok, Billy. Bok, Jacobe.” Pozdravila sam ih što sam
vedrije mogla. “Charlieja cijeli dan neće biti kod kuće –
nadam se da niste dugo čekali.”
“Nismo dugo”, rekao je Billy odmjerenim tonom.
Probadao me crnim očima. “Samo sam vam htio donijeti
ovo.” Pokazao je na smeđu papirnatu vrećicu koju je
držao u krilu.
“Hvala”, rekla sam mu, iako pojma nisam imala što
bi to moglo biti. “Dajte, uđite, osušite se.”
Pravila sam se da ne primjećujem kako me napeto
promatra dok sam otključavala vrata i pokazivala im da
uđu prije mene.
“Pusti, ja ću”, ponudila sam se i okrenula da zatvorim
vrata. Dopustila sam sebi da još jedanput pogledam prema
Edwardu. Čekao je, posve nepomičan, ozbiljnih očiju.
“Stavi to u hladnjak”, spomenuo je Billy kad mi je
pružio paket. “To su domaće pržene ribe Harryja Clearwatera
– Charlie ih obožava. U hladnjaku ostaju suhe.”
Slegnuo je ramenima.
“Hvala”, ponovila sam, ali ovaj put iskreno. “Već mi
ponestaje načina za spravljanje ribe, a on će večeras sigurno
donijeti kući novi ulov.”
“Opet je na pecanju?”, upitao me Billy s blagim sjajem
u očima. “Dolje, na starom mjestu? Možda svratim
onamo, da se vidimo.”
“Ne”, brzo sam slagala, a lice mi se uozbiljilo. “Išao
je na neko novo mjesto… ali pojma nemam gdje je to.”
Opazio je promjenu moga izraza i zamislio se.
337
“Jake”, rekao je, još me odmjeravajući. “Daj skokni
do auta i donesi onu novu Rebeccinu sliku. Da i nju
ostavim Charlieju.”
“Gdje je?”, upitao ga je Jacob snuždeno. Bacila sam
pogled prema njemu, ali on je piljio u pod, a vjeđe su
mu se skupljale.
“Mislim da sam je vidio u prtljažniku”, rekao je Billy.
“Možda ćeš morati malo pročeprkati.”
Jacob se potišteno odvukao natrag na kišu.
Billy i ja ostali smo se šutke gledati. Nakon nekoliko
sekundi tišina je postala neugodna, pa sam se okrenula
i pošla u kuhinju. Čula sam kako njegovi mokri kotači
cvile po linoleumu za mnom.
Ugurala sam vrećicu na prepunu gornju policu hladnjaka
i okrenula se natrag prema njemu. Izborano mu
lice ništa nije otkrivalo.
“Charlie se još dugo neće vratiti.” Zvučala sam gotovo
bezobrazno.
Potvrdno je kimnuo, ali ništa nije rekao.
“Hvala vam još jednom za prženu ribu”, napomenula
sam. Nastavio je kimati. Uzdahnula sam i prekrižila ruke
na prsima.
Očito je shvatio da sam odustala od ćaskanja. “Bella”,
rekao je, a onda počeo oklijevati.
Pričekala sam.
“Bella”, opet je rekao, “Charlie mi je jedan od najboljih
prijatelja.”
“Da.”
Svaku je riječ pažljivo izgovorio tim svojim brundavim
glasom. “Primijetio sam da provodiš puno vremena
s jednim od Cullenovih.”
338 “Da”, šturo sam ponovila.
Oči su mu se suzile. “Možda me se to ne tiče, ali ne
bih rekao da ti je to naročito pametno.”
“U pravu ste”, složila sam se. “To vas se doista ne
tiče.”
Podigao je sijede obrve na ton moga glasa. “Vjerojatno
to ne znaš, ali obitelj Cullen je na neugodnom glasu
u rezervatu.”
“Zapravo, znam to otprije”, obavijestila sam ga tvrdim
glasom. To ga je iznenadilo. “Ali nije moguće da
su zaslužili takav glas, zar ne? Jer Cullenovi nikad nisu
stupili nogom u rezervat, je li tako?” Opazila sam da se
lecnuo na moje ne baš uvijeno podsjećanje na sporazum
koji u isti mah obavezuje i štiti njegovo pleme.
“To je tačno”, dodao je, oprezno me gledajući. “Imam
dojam da si… dobro obaviještena o Cullenovima. Bolje
obaviještena nego što sam očekivao.”
Tvrdoglavo sam ga pogledala. “Možda još bolje obaviještena
od vas.”
Stisnuo je debele usne dok je razmišljao o tome.
“Možda”, priznao je, ali oči su mu bile lukave. “Je li
Charlie jednako dobro obaviješten?”
Pronašao je slabu tačku u mome oklopu.
“Charlieju su Cullenovi jako dragi”, pažljivo sam kazala.
Jasno je shvatio moje okolišanje. Lice mu je postalo
nesretno, ali ne i iznenađeno.
“To me se ne tiče”, rekao je. “Ali moglo bi se ticati
Charlieja.”
“Premda se, opet, možda mene tiče odluka o tome
tiče li se to Charlieja ili ne, je l’ tako?”
Upitala sam se je li uopće razumio moje pitanje, zamršeno
od nastojanja da ne kažem ništa što bi me kom339
promitiralo. Ali izgleda da ga je shvatio. Počeo je razmišljati
o njemu dok je kiša bubnjala o strop, kao jedini
zvuk koji remeti tišinu.
“Da”, napokon se predao. “Valjda se i to tebe tiče.”
Odahnula sam. “Hvala, Billy.”
“Samo dobro razmisli o tome što radiš, Bella”, usrdno
je dodao.
“Okej”, brzo sam se složila.
Namrštio se. “Htio sam zapravo reći ovo: ne radi to
što radiš.”
Pogledala sam ga u oči, pune jedino zabrinutosti za
mene, i ništa na to nisam mogla reći.
U tom trenutku ulazna su se vrata glasno zalupila, a
na taj sam zvuk poskočila.
“Te slike nema baš nigdje u tom autu.” Jacobova pritužba
doprla je do nas prije njega. Ramena košulje bila
su mu mokra od kiše, a iz kose mu je kapalo kad se
pojavio iza ugla.
“Hmm”, progunđao je Billy, odjednom odsutnim tonom,
okrenuvši kolica prema sinu. “Valjda sam je ostavio
kod kuće.”
Jacob je dramatično zakolutao očima. “Super.”
“Pa, Bella, reci Charlieju” – Billy je tu malo zastao –
“da smo svratili, hoću reći.”
“Hoću”, promrsila sam.
Jacob se iznenadio. “Zar već idemo?”
“Charlie će biti vani do kasno”, objasnio je Billy dok
je prolazio pokraj Jacoba.
“O.” Jacob je djelovao razočarano. “Pa, onda, vidimo
se kasnije, Bella.”
“Svakako”, složila sam se.
“Čuvaj se”, upozorio me Billy. Nisam mu odgovorila.
340 Jacob je pomogao ocu da prođe kroz vrata. Kratko
sam im mahnula, načas pogledavši prema svome sada
praznom kamionetu, a zatim zatvorila vrata dok su još
bili pred njima.
Malo sam se zadržala u hodniku, slušajući kako im
auto izlazi s mjesta gdje su se parkirali i udaljava se.
Ostala sam u mjestu, čekajući da se ozlojeđenost i strepnja
u meni povuku. Kad mi se napetost napokon malo
smirila, krenula sam na kat da se presvučem u nešto komotnije.
Isprobala sam par različitih gornjih dijelova odjeće, ne
znajući tačno što da večeras očekujem. Kad sam se usredotočila
na ono što slijedi, to što se upravo zbilo postalo je
beznačajno. Sad kad više nisam bila pod utjecajem Jaspera
i Edwarda, počela sam nadoknađivati prijašnji nedostatak
straha. Brzo sam odustala od izabiranja nečeg elegantnog
i bacila na sebe staru kariranu košulju i traperice, znajući
da ću ionako cijele noći biti u kabanici.
Telefon je zazvonio i stuštila sam se u prizemlje da
se javim. Samo sam jedan glas htjela čuti; svaki drugi
bio bi razočaranje. Ali znala sam da bi se on, kad bi htio
porazgovarati sa mnom, vjerojatno samo materijalizirao
u mojoj sobi.
“Halo?”, zadihano sam upitala.
“Bella? Ja sam”, rekla je Jessica.
“O, hej, Jess.” Trebao mi je trenutak da se uspijem
spustiti u stvarnost. Činilo mi se kao da su prošli mjeseci,
a ne dani, otkako sam razgovarala s Jess. “Kako je
bilo na plesu?”
“Tako smo se dobro proveli!”, oduševljeno me obavijestila.
Ne trebajući većeg povoda, Jessica je počela prepričavati
sinoćnju večer iz minute u minutu. Govorila
341
sam “Mmm” i “Aaa” gdje god je trebalo, ali nije mi se
bilo lako usredotičiti. Jessica, Mike, ples, škola – sve mi
je to trenutačno djelovalo tako nebitno. Neprestano sam
pogledavala prema prozoru, nastojeći procijeniti koliko
je još svjetla ostalo iza teških oblaka.
“Jesi li čula što sam rekla, Bella?”, upitala me ljutito
Jess.
“Oprosti, što?”
“Kažem, Mike me poljubio! Možeš li vjerovati?”
“To je prekrasno, Jess”, rekla sam.
“Onda, što si ti jučer radila?”, izazvala me Jessica, kojoj
je još bilo upadljivo krivo jer nisam pazila na ono što
mi je govorila. Ili se možda naljutila što se nisam raspitivala
za pojedinosti.
“Ništa, zapravo. Samo sam dosta vremena provela
vani, da se naužijem sunca.”
Čula sam kako Charliejev auto ulazi u garažu.
“Jesi li se više čula s Edwardom Cullenom nakon
onoga?”
Ulazna vrata su se zalupila i čula sam kako Charlie
buči pod stubištem, ostavljajući pribor.
“Eh.” Nisam znala kako započeti, ne znajući više
kako tačno glasi moja priča.
“Hej, zdravo, mala!”, dobacio mi je Charlie na ulazu
u kuhinju. Mahnula sam mu.
Jess je čula njegov glas. “O, tata ti je stigao. Nema
veze – pričat ćemo sutra. Vidimo se na trigonometriji.”
“Vidimo se, Jess.” Spustila sam slušalicu.
“Hej, tata”, rekla sam. Prao je ruke u sudoperu.
“Gdje su ribe?”
“Stavio sam ih u zamrzivač.”
“Uzet ću nekoliko komada prije nego što se smrznu
342 – Billy nam je danas popodne donio nekoliko prženih
riba Harryja Clearwatera.” Trudila sam se da zvučim
oduševljeno.
“Je li?” Charlieju su zasjale oči. “Obožavam ih.”
Charlie se sredio dok sam spravljala večeru. Ubrzo
smo sjeli za stol i počeli šutke jesti. Charlie je uživao u
hrani, a ja sam se očajnički pitala kako da ispunim svoj
zadatak, trudeći se smisliti način da potegnem tu temu.
“Čime si se ti danas bavila?”, upitao me, prekinuvši
me u snatrenju.
“Pa, danas popodne sam samo visila po kući…”
Samo najskoriji dio popodneva, zapravo. Pokušala sam
zvučati poletno, ali želudac mi se stezao. “A jutros sam
bila kod Cullenovih.”
Charlie je ispustio vilicu.
“Bila si u kući doktora Cullena?”, zaprepašteno me
upitao.
Pravila sam se da nisam primijetila njegovu reakciju.
“Aha.”
“Što si tamo radila?” Nije opet uzeo vilicu.
“Pa, eto, večeras izlazim s Edwardom Cullenom, pa
me htio upoznati s roditeljima… tata?”
Imala sam dojam da je Charlieja pogodila srčana kap.
“Tata, jesi li dobro?”
“Izlaziš s Edwardom Cullenom?”, zagrmio je.
Ajoj. “Mislila sam da su ti Cullenovi dragi.”
“Prestar je za tebe”, započeo je tiradu.
“Oboje idemo u treći razred”, ispravila sam ga, iako
je više bio u pravu nego što je sanjao.
“Čekaj…” Zastao je. “Koji od njih je Edwin?”
“Edward je najmlađi, onaj s crvenkastosmeđom kosom.”
Onaj prelijepi, onaj božanski…
343
“A, dobro, to je” – spetljao se – “već bolje, valjda.
Onaj krupni mi se baš ne sviđa. Siguran sam da je drag
dečko i sve to, ali izgleda mi… prezrelo za tebe. Taj
Edwin ti je dečko?”
“Zove se Edward, tata.”
“Je li?”
“Recimo da je, valjda.”
“Sinoć si mi rekla da te ne zanima nijedan dečko u
mjestu.” Ali sad je opet uzeo vilicu, tako da mi je bilo
očito da je najgore prošlo.
“Pa, Edward ne živi u mjestu, tata.”
Prijekorno me pogledao dok je žvakao.
“A, uostalom”, nastavila sam, “to je još u prilično ranoj
fazi, znaš. Nemoj me osramotiti sa cijelom tom pričom
o dečku, okej?”
“Kada će doći po tebe?”
“Stiže za nekoliko minuta.”
“Kamo te vodi?”
Glasno sam prostenjala. “Nadam se da ovime izbacuješ
iz sebe potrebu za metodama španjolske inkvizicije.
Idemo igrati bejzbol s njegovom obitelji.”
Lice mu se stisnulo, a onda se napokon zahihotao.
“Ti ćeš igrati bejzbol?”
“Pa, vjerojatno ću najveći dio vremena samo gledati.”
“Mora da ti se taj momak zbilja sviđa”, sumnjičavo
je zamijetio.
Uzdahnula sam i zakolutala očima za njegov račun.
Čula sam brundanje vozila koje staje pred kućom.
Skočila sam i počela prati svoje posuđe.
“Pusti, mogu ja večeras oprati suđe. Previše me tetošiš.”
Oglasilo se zvono na vratima, pa je Charlie otišao da
otvori. Bila sam pola koraka iza njega.
344 Nisam bila shvatila kako jako vani lije kiša. Edward
je stajao u aureoli svjetiljke na trijemu poput manekena
iz neke reklame za kabanice.
“Uđi, Edwarde.”
Odahnula sam kad mu je Charlie izgovorio ime kako
treba.
“Hvala, načelniče Swan”, rekao je Edward pristojno.
“Samo ti mene zovi Charlie. Daj da ti uzmem jaknu.”
“Hvala, gospodine.”
“Možeš tu sjesti, Edwarde.”
Složila sam grimasu.
Edward je okretno sjeo u jedini naslonjač, prisilivši
me da sjednem na kauč pokraj načelnika Swana. Načas
sam mu uputila zločest pogled. Namignuo mi je iza
Charliejevih leđa.
“Znači, čujem da vodiš moju malu da gleda bejzbol.”
Samo u državi Washington činjenica da vani lije kao iz
kabla neće baš nikoga iznenaditi kad je riječ o igranju
sporta na otvorenome.
“Da, gospodine, takav je dogovor.” Nije se iznenadio
zbog toga što sam ocu rekla istinu. Samo, možda je prethodno
prisluškivao.
“Pa, samo ti daj, što da ti kažem.”
Charlie se nasmijao, a Edward mu se pridružio.
“Okej.” Ustala sam. “Dosta šale na moj račun. Idemo.”
Otišla sam natrag u hodnik i obukla kabanicu.
Došli su za mnom.
“Nemoj se kasno vratiti, Bell.”
“Ne brinite, Charlie, rano ću je vratiti kući”, obećao
mu je Edward.
“Čuvaj mi malu, dobro?”
Prostenjala sam, ali oni su me prečuli.
345
“Bit će sigurna uz mene, obećavam vam, gospodine.”
Charlie nije mogao posumnjati u Edwardovu iskrenost,
koja mu je izbijala iz svake riječi.
Šmugnula sam iz kuće. Obojica su se nasmijali, a
onda je Edward pošao za mnom.
Stala sam kao ukopana na trijemu. Ondje, iza moga
kamioneta, stajao je divovski džip. Gume su mu bile više
od moga struka. Metalni su štitnici prekrivali farove i
stop-svjetla, a četiri velika reflektora bila su mu pričvršćena
za sigurosnu šipku. Karoserija je bila jarkocrvena.
Charlie je potiho zazviždao.
“Samo se vežite”, rekao je.
Edward je otišao sa mnom do moje strane vozila i
otvorio vrata. Procijenila sam udaljenost do sjedala i
pripremila se skočiti na njega. Uzdahnuo je i zatim me
podigao jednom rukom. Ponadala sam se da Charlie to
nije primijetio.
Dok je odlazio oko auta do vozačke strane, normalnim,
ljudskim korakom, pokušala sam staviti sigurnosni
pojas. Ali bilo je previše kojekakvih kopči.
“Što je sve ovo?”, upitala sam ga kad je otvorio vrata.
“To ti je oprema za terensku vožnju.”
“Ajoj.”
Pokušala sam naći prave utore za sve raspoložive kopče,
ali nije mi išlo naročito brzo. Opet je uzdahnuo i
sagnuo se da mi pomogne. Bilo mi je drago što se od
guste kiše Charlie jedva vidio na trijemu. Znači da nije
mogao opaziti kako je Edward zadržao ruke na mom
vratu, prešavši mi preko ključnih kostiju. Odustala sam
od pripomaganja i posvetila se smirivanju disanja.
Edward je okrenuo ključ i motor je zaurlao. Odvezli
smo se od kuće.
346 “Baš ti je… ovaj… velik taj tvoj džip.”
“Emmettov je. Nisam imao dojam da bi htjela cijeli
put prijeći trkom.”
“Gdje držite ovu grdosiju?”
“Preuredili smo jedan od pratećih objekata u garažu.”
“Zar se nećeš vezati?”
Pogledao me u nevjerici.
Zatim mi je nešto doprlo do mozga.
“Prijeći cijeli put trkom? U smislu da svejedno moramo
prijeći dio puta trkom?” Glas mi se digao za nekoliko
oktava.
Oporo se iscerio. “Ti nećeš trčati.”
“Meni će pozliti.”
“Samo žmiri, i sve će biti u redu.”
Zagrizla sam usnu, opirući se naletu panike.
Prignuo se i poljubio me u tjeme, a zatim prostenjao.
Zbunjeno sam ga pogledala.
“Tako dobro mirišeš na kiši”, objasnio mi je.
“U pozitivnom ili u negativnom smislu?”, oprezno
sam ga upitala.
Uzdahnuo je. “U oba, uvijek u oba.”
Ne znam kako je pronašao put po tmini i pljusku, ali
nekako je izbio na jednu pokrajnju cestu – zapravo, prije
brdsku stazu nego cestu. Dugo vremena nismo uopće
mogli razgovarati, jer sam skakala gore-dolje po sjedalu
kao pneumatski čekić. Samo, on je u vožnji vidno uživao,
smiješeći se cijelim putem od uha do uha.
A onda je pokrajnjoj cesti došao kraj; drveće je stvorilo
zelene zidove s tri strane džipa. Kiša je sad tek sipila,
sve slabije iz trenutka u trenutak, dok je nebo sjalo sve
jače kroz oblake.
“Oprosti, Bella, odavde ćemo morati pješice.”
347
“Znaš što? Daj da te tu pričekam.”
“Gdje ti je nestala sva ona hrabrost? Jutros si bila
izvanredna.”
“Još nisam zaboravila kako mi je bilo prošli put.” Zar
je moguće da je to bilo tek jučer?
U tren oka stigao je do moje strane vozila. Počeo me
otkopčavati.
“Ja ću to riješiti, samo ti kreni”, usprotivila sam se.
“Hmmm…”, zamislio se, brzo privodeći posao kraju.
“Očito ti moram preurediti pamćenje.”
Prije nego što sam se snašla, izvadio me iz džipa i stavio
mi noge na zemlju. Jedva da je još padala najsitnija
rosulja; ispostavit će se da je Alice imala pravo.
“Preurediti mi pamćenje?”, usplahireno sam ga upitala.
“Tako nekako.” Promatrao me napeto i pažljivo, ali
duboko u očima titrao mu je smiješak. Položio je ruke
na džip s obje strane moje glave i nagnuo se prema meni,
prisilivši me da se pribijem leđima o vrata. Prignuo se još
bliže, unijevši mi se u lice. Nisam imala kamo.
“A sad”, dahnuo je, a sam njegov miris pobrkao mi je
misli, “što to tebe tačno brine?”
“Pa, ovaj, udaranje u drvo – ”, progutala sam knedlu
“ – i pogibanje. I zatim povraćanje.”
Suspregnuo je osmijeh. Zatim je sagnuo glavu i hladnim
mi usnama meko dotaknuo jamicu u dnu vrata.
“I još uvijek se brineš?”, promrmljao mi je u kožu.
“Da.” Nastojala sam se usredotočiti. “Oko udaranja
u drveće i povraćanja.”
Nosom je prešao po koži moga grla sve do vrška brade.
Škakljao me svojim hladnim dahom.
“A sada?”, prošaptale su njegove usne u moju vilicu.
348 “Drveće”, jedva sam uspjela reći. “Mučnina.”
Podigao je lice i poljubio mi kapke. “Bella, ne misliš
valjda da bih udario u drvo, zar ne?”
“Ne, ali ja bih mogla.” Nisam zvučala nimalo samouvjereno.
Nanjušio je laku pobjedu.
Polako me počeo ljubiti niz obraz, zastavši tik u kutu
mojih usana.
“Bih li dopustio drvetu da ti naudi?” Usta su mu jedva
doticala moju uzdrhalu donju usnicu.
“Ne”, kazala sam ispod glasa. Znala sam da moja fenomenalna
obrana sadrži i drugi dio, ali nekako ga se
nisam uspijevala sjetiti.
“Znaš”, rekao je, mičući usnama uz moje. “Nemaš se
čega bojati, je l’ tako?”
“Ne”, uzdahnula sam, predavši se.
Zatim mi je gotovo grubo rukama primio lice i usrdno
me poljubio, pomičući neumoljive usne.
Stvarno nisam mogla opravdati svoje ponašanje. Očito
sam sad već trebala biti pametnija. Pa ipak, nisam
se mogla spriječiti da ne reagiram tačno kao i prvi put.
Umjesto da ostanem na sigurnom, nepomična, podigla
sam ruke i čvrsto mu ih ispreplela oko vrata, odjednom
se stopivši s njegovom stamenom prilikom. Uzdahnula
sam, a usne su mi se razdvojile.
Zateturao je unatraške, bez napora se otevši mome
stisku.
“Prokletstvo, Bella!”, prekinuo se, dolazeći do zraka.
“Dokrajčit ćeš me, kunem se da hoćeš.”
Sagnula sam se, pridržavši se rukama za koljena da
ne padnem.
“Neuništiv si”, promrmljala sam, pokušavajući doći
do zraka.
349
“U to sam možda vjerovao prije nego što sam tebe
upoznao. Daj, idemo odavde prije nego što učinim nešto
zaista glupo”, zarežao je.
Bacio me na leđa kao i prošli put, a ja sam opazila da
ulaže dodatan napor ne bi li uspio ostati nježan. Čvrsto
sam ga obujmila nogama oko struka i daviteljski ga obgrlila
oko vrata.
“Ne zaboravi zažmiriti”, strogo me upozorio.
Brzo sam zarila lice pod njegovu lopaticu, pod vlastitu
ruku, i čvrsto sklopila oči.
I jedva sam opazila da se krećemo. Osjećala sam kako
klizi poda mnom, ali kretao se toliko glatko da je jednako
tako mogao šetati pločnikom. Došla sam u napast da
provirim, čisto da provjerim hita li on to doista šumom
onako kao prije, ali suzdržala sam se. Ne bi to vrijedilo
one grozne mučnine. Zadovoljila sam se osluškivanjem
njegova ravnomjernog disanja.
Nisam bila sasvim sigurna da smo se zaustavili sve
dok nije ispružio ruku i dotaknuo mi kosu.
“Prošlo je, Bella.”
Usudila sam se otvoriti oči i, nego što, nepomično
smo stajali. Ukočeno sam mu prestala stezati tijelo i spuznula
na zemlju, svalivši se na stražnjicu.
“Oh!”, propentala sam udarivši o mokro tlo.
Pogledao me u nevjerici, očito se ne mogavši odlučiti
ljuti li se i dalje toliko da mu ne mogu biti smiješna.
Ali moj smeteni izraz odnio je prevagu, pa je prasnuo u
grohotan smijeh.
Ustala sam, nastojeći ga zanemariti, i počela si otirati
blato i paprat sa stražnje strane jakne. Od toga se samo
još glasnije nasmijao. Srditim sam se koracima nato zaputila
u šumu.
350 Osjetila sam kako me obujmio oko struka.
“Kamo si pošla, Bella?”
“Gledati utakmicu bejzbola. Tebe igranje očito više
ne zanima, ali sigurna sam da će se ostali dobro provesti
i bez tebe.”
“Ideš u pogrešnom smjeru.”
Ne pogledavši ga, okrenula sam se na peti i udarila u
suprotnom smjeru. Opet me ulovio.
“Ne ljuti se, nisam se mogao suzdržati. Da si samo
vidjela kakvu si facu složila.” Zahihotao se prije nego što
se uspio obuzdati.
“A da, ti si jedini koji se smije naljutiti?”, upitala sam
ga, podigavši obrve.
“Nisam se naljutio na tebe.”
“‘Bella, dokrajčit ćeš me’?”, kiselo sam mu navela
njegove vlastite riječi.
“To je jednostavno bila činjenična izjava.”
Pokušala sam se opet okrenuti od njega, ali čvrsto me
primio.
“Naljutio si se”, ostala sam uporna.
“Jesam.”
“Ali upravo si rekao – ”
“Da se ne ljutim na tebe. Zar ti to nije jasno, Bella?”
Odjednom je postao napet, a svaki trag zadirkivanja se
izgubio. “Zar ne shvaćaš?”
“Što mi to nije jasno?”, upitala sam ga, zbunjena njegovom
naglom promjenom raspoloženja u istoj mjeri
kao i njegovim riječima.
“Nikad se ne ljutim na tebe – kako bih se mogao?
Kad si tako hrabra, predana i… topla.”
“Zašto, onda?”, prošaptala sam, prisjetivši se naleta
crnog raspoloženja koji su ga odbijali od mene, a ja sam
351
ih uvijek tumačila kao posve opravdanu ogorčenost –
ogorčenost mojom slabošću, mojom sporošću, mojim
nesuvislim ljudskim reakcijama…
Pažljivo mi je stavio dlanove na obje strane lica.
“Strašno sam bijesan na samoga sebe”, blago mi je rekao.
“Jer se nikako ne uspijevam spriječiti da te ne ugrozim.
Samo moje postojanje dovodi te u pogibelj. Katkad se
istinski mrzim. Morao bih biti jači, morao bih moći – ”
Stavila sam ruku preko njegovih usta. “Nemoj.”
Primio mi je ruku, odmaknuvši je od usana, ali privivši
je uz svoje lice.
“Volim te”, rekao je. “Slaba je to isprika za ovo što
radim, ali svejedno je istinita.”
To mi je prvi put rekao da me voli – tim riječima.
Možda to nije shvatio, ali ja svakako jesam.
“A sad, molim te, nastoj se suzdržati”, dodao je i sagnuo
se da usnama meko dotakne moje.
Ostala sam dolično mirna. Zatim sam uzdahnula.
“Obećao si načelniku Swanu da ćeš me rano vratiti
kući, sjećaš se? Bolje da krenemo.”
“Na zapovijed, gospodična.”
Sjetno se osmjehnuo i sasvim me pustio, izuzev jedne
ruke. Odveo me nekoliko koraka kroz visoku, rosnu
paprat i pokrove mahovine, a onda smo zaobišli jednu
masivnu jelu i stigli na rub golema proplanka u jednoj
udolini podno vrhova Olimpijskog gorja. Bio je dvostruko
veći od bilo kojeg terena za bejzbol.
Vidjela sam da su svi ostali već tu; Esme, Emmett i
Rosalie bili su nam najbliži; sjedili su na izbočenoj goloj
stijeni stotinjak metara od nas. Mnogo dalje opazila sam
Jaspera i Alice, na razmaku od barem četiristo metara.
Izgledali su kao da se dobacuju, ali nisam opazila nika352
kvu lopticu. Činilo mi se da Carlisle obilježava baze, ali
zar bi zaista mogle biti toliko razmaknute?
Kad smo izašli na vidjelo, ono troje je ustalo sa stijene.
Esme je krenula prema nama. Emmett je pošao za
njom, nakon što je uputio dug pogled unatrag prema
Rosalie; Rosalie je elegantno ustala i zaputila se prema
polju, ni ne pogledavši nas. Želudac mi se na to nelagodno
skvrčio.
“Jesmo li to tebe čuli, Edwarde?”, upitala ga je Esme
kad nam se približila.
“Zvučalo je kao da se neki medvjed guši”, pojasnio
je Emmett.
S oklijevanjem sam uputila Esme osmijeh. “To je bio
on.”
“Bella je bila nehotice smiješna”, objasnio je Edward,
brzo izjednačivši rezultat.
Alice je otišla sa svojeg položaja i potrčala, ili zaplesala,
prema nama. Dojurila je i gipko se zaustavila pred
našim nogama. “Vrijeme je”, dala nam je na znanje.
Čim je to rekla, potmuli je grom protresao šumu iza
nas, te odgrmio na zapad, prema mjestu.
“Da te žmarci prođu, je l’ tako?”, rekao je Emmett
iskusnim tonom i namignuo mi.
“Idemo.” Alice je primila Emmetta za ruku, pa su
pohitali prema prostranome terenu; trčala je kao gazela.
On je bio elegantan gotovo poput nje i jednako brz – pa
ipak, Emmetta se nikad ne bi moglo usporediti s gazelom.
“Spremna si za malo igranja?”, upitao me Edward,
očiju usrdnih i sjajnih.
Pokušala sam zvučati dolično oduševljeno. “Naprijed
naši!”
353
Posprdno se nasmijao, promrsio mi kosu i pojurio za
onim dvoma. Trčao je agresivnije, prije kao gepard nego
kao gazela, pa ih je brzo pretekao. Oduzeo mi je dah
svojom elegancijom i snagom.
“Da siđemo?”, upitala me Esme svojim blagim, pjevnim
glasom, a ja sam shvatila da zurim i zijevam za njima.
Brzo sam zatvorila usta i kimnula. Esme je ostala
na nekoliko koraka od mene, a ja sam se upitala pazi li
ona i dalje na to da me ne prestraši. Ulovila je korak sa
mnom a da pritom nisam stekla dojam da je nestrpljiva
zbog sporosti.
“Ne igrate s njima?”, stidljivo sam je upitala.
“Ne, draže mi je suditi – volim pripaziti da igraju
pošteno”, objasnila mi je.
“Znači, oni vole varati?”
“O, da – da samo čuješ kakve rasprave zapodijevaju!
Zapravo, nadam se da to nećeš čuti, jer bi pomislila da
ih je odgojio čopor vukova.”
“Zvučite kao moja mama”, nasmijala sam se iznenađeno.
I ona se nasmijala. “Pa, doživljavam ih skoro u svakom
smislu kao svoju djecu. Nikad nisam uspjela nadvladati
svoje majčinske instinkte – je li ti Edward rekao
da sam izgubila dijete?”
“Ne”, zaprepašteno sam promrmljala, upinjući se da
shvatim kojeg se života ona to prisjeća.
“Da, moju prvu i jedinu bebu. Umro je samo nekoliko
dana nakon rođenja, sirotan majušni”, uzdahnula je.
“To mi je slomilo srce – zato sam skočila s litice, znaš”,
dodala je ravnodušno.
“Edward je samo rekao da ste p-pali”, zamucala sam.
“Oduvijek je bio kavalir.” Nasmiješila se. “Edward
354 mi je bio prvi novi sin. Oduvijek tako gledam na njega,
iako je stariji od mene, barem u jednom smislu.” Toplo
mi se osmjehnula. “Zbog toga sam tako sretna što je
tebe našao, dušo.” Taj izraz prisnosti vrlo joj je prirodno
sišao s usana. “Već je stvarno predugo izdvojen; bilo mi
je teško gledati ga samog.”
“Znači, to vas ne smeta?”, upitala sam je, opet oklijevajući.
“To što mu… nimalo nisam par?”
“Ne.” Zamislila se. “Ti si ono što on želi. Sve će se već
nekako riješiti”, rekla je, premda joj se čelo naboralo od
brige. Zakotrljala se još jedna grmljavina.
Esme je na to zastala; očito smo stigli do ruba terena.
Po svemu sudeći, već su se podijelili u ekipe. Edward je
bio isturen u lijevom dijelu polja, Carlisle je stajao između
prve i druge baze, a Alice je držala lopticu, stojeći na
tački koja je očito predstavljala bacačev humak.
Emmett je mahao aluminijskom palicom; fijukala je
gotovo neopazivo kroz zrak. Čekala sam da dođe na kućnu
bazu, ali onda, nakon što je zauzeo stav, shvatila sam
da već stoji na njoj – udaljeniji od bacačeva humka nego
što sam vjerovala da je moguće. Jasper je bio na nekoliko koraka iza njega, kao hvatač za suparničku momčad.
Jasno, nitko od njih nije nosio rukavice.
“Idemo”, objavila je Esme jasnim glasom, koji je,
znala sam, čak i Edward mogao čuti, premda je bio tako
daleko. “Udarač, spreman.”
Alice se uspravila, prijetvorno nepomična. Očito je
igrala na prepad, umjesto na zastrašivanje teatralnim
razmahivanjem. Primila je lopticu objema rukama pri
struku, a zatim joj se, kao da to napada kobra, desna
ruka naglo ispružila, a loptica je udarila u Jasperov dlan.
“Je li to bila dobra lopta?”, šapnula sam Esme.
355
“Ako je ne uspiju udariti, lopta se uvijek računa kao
dobra”, kazala mi je.
Jasper je bacio lopticu natrag do Alice, koja ju je
spremno ulovila. Dopustila si je da se načas isceri. A zatim
je opet izbacila ruku.
Ovaj put je palica nekako zamahnula na vrijeme da
opali nevidljivu lopticu. Sraz je prasnuo razorno, gomovito;
odjeknuo je od gorja – smjesta sam shvatila zašto
im je oluja neophodna.
Loptica je frcnula preko polja kao meteor, odletjevši
duboko u okolnu šumu.
“Home run”, promrmljala sam.
“Čekaj”, upozorila me Esme, pozorno osluškujući, podigavši
ruku. Emmett je munjevito optrčavao baze dok ga
je Carlisle slijedio u stopu. Shvatila sam da nema Edwarda.
“Aut!”, viknula je Esme jasnim glasom. Blenula sam
u nevjerici kad je Edward iskočio iz ruba drveća, noseći
lopticu u podignutoj ruci, cereći se tako široko da sam
to i ja mogla vidjeti.
“Emmett najjače udara”, objasnila mi je Esme, “ali
Edward najbrže trči.”
Krug razmjene nastavio se pred mojim zgranutim
očima. Bilo je nemoguće pratiti brzinu kojom je loptica
letjela, ritam kojim su njihova tijela sijevala terenom.
Saznala sam drugi razlog zbog kojeg su čekali grmljavinsku
oluju da bi mogli igrati kad je Jasper, pokušavajući
izbjeći Edwardovo nepogrešivo terensko hvatanje,
udario loptu prema Carlisleu. Carlisle je natrčao na loptu,
a zatim se dao u utrku s Jasperom prema prvoj bazi.
Kad su se sudarili, zvučalo je poput pada dvije masivne
stijene. Zabrinuto sam skočila na noge, ali oni su nekako
ostali bez i jedne ogrebotine.
356 “Spašena”, smireno je viknula Esme.
Emmettova momčad vodila je za jedan bod – Rosalie
je uspjela optrčati baze nakon što ih je nakupila pri
jednom od Emmettovih dugih letova – kad je Edward
ulovio treći aut. Pritrčao mi je sav blistav od uzbuđenja.
“Što kažeš?”, upitao me.
“Jedno je sigurno, nikad više neću moći izdržati dosadni
stari prvoligaški bejzbol.”
“A baš imam dojam da si se tome dosad često posvećivala”,
nasmijao se.
“Malo sam razočarana”, žacnula sam ga.
“Zašto?”, zbunjeno me upitao.
“Pa, bilo bi lijepo kad bih mogla naći bar nešto što ne
radiš bolje od svih ostalih na svijetu.”
Zabljesnuo me svojim jedinstvenim izvijenim osmijehom,
oduzevši mi dah.
“Na redu sam”, rekao je i krenuo prema kućnoj bazi.
Igrao je inteligentno, držeći loptu nisko, izvan dosega
Rosalijine vazda spremne ruke u vanjskom polju,
munjevito osvojivši dvije baze prije nego što je Emmett
uspio vratiti lopticu u igru. Carlisle je udario jednu tako
daleko izvan terena – s praskom od kojeg su me zaboljele
uši – da su i on i Edward uspjeli optrčati baze. Alice je
obojicu ljupko pljesnula po dlanu.
Rezultat se neprestano mijenjao u nastavku igre, a
oni su se izrugivali jedni drugima kao obični ulični igrači
dok su naizmjence prelazili u vodstvo. Esme bi ih tu
i tamo dovela u red. I dalje je grmjelo, ali kiša nas nije
dostizala, kao što je Alice i predvidjela.
Carlisle je držao palicu, a Edward se spremao da
uhvati loptu, kad je Alice odjednom zinula u čudu. Ja
sam, kao i obično, promatrala Edwarda, i opazila sam
357
da su mu se oči naglo svrnule prema njoj. Pogledi su im
se susreli i nešto je na trenutak prostrujalo između njih.
Stvorio se kraj mene prije nego što su ostali stigli upitati
Alice što nije u redu.
“Alice?”, Esme je zvučala napeto.
“Nisam dobro vidjela – nije mi bilo jasno”, prošaptala
je.
Sad su se već okupili svi ostali.
“Što je bilo, Alice?”, upitao ju je Carlisle smirenim,
autoritativnim glasom.
“Putovali su mnogo brže nego što sam mislila. Vidim
da prije nisam pojmila perspektivu kako treba”, promrmljala
je.
Jasper se zaštitnički nagnuo nad nju. “Što se promijenilo?”,
upitao ju je.
“Čuli su nas kako igramo, pa su promijenili smjer”,
rekla je pokajničkim tonom, kao da sebe smatra odgovornom
za to što ju je već prepalo.
Sedam pari očiju na trenutak je sijevnulo prema
meni.
“Koliko još vremena imamo?”, upitao je Carlisle,
obrativši se Edwardu.
Izraz napete usredotočenosti prešao mu je licem.
“Manje od pet minuta. Trče – htjeli bi se pridružiti
igri.” Namrštio se.
“Hoćeš li stići?”, upitao ga je Carlisle, opet načas pogledavši
mene.
“Ne, ne dok nosim – ” Prekinuo se. “Uostalom, zadnje
što nam treba bilo bi da je nanjuše i nadaju se u
lov.”
“Koliko ih je?”, upitao je Emmett Alice.
“Troje”, šturo mu je odgovorila.
358 “Troje!”, prezrivo je rekao. “Neka dođu.” Čelični
obruči mišića napeli su mu se po krupnim rukama.
Na djelić sekunde koji se doimao mnogo duljim
nego što je zaista bio, Carlisle se premišljao. Samo je
Emmett djelovao posve smireno; ostali su tjeskobno gledali
u Carlislea.
“Nastavimo mi samo utakmicu”, naposljetku je odlučio
Carlisle. Glas mu je bio smiren i ujednačen. “Alice
kaže da su jednostavno radoznali.”
Sve to bilo je izrečeno u kovitlacu riječi koji je potrajao
samo nekoliko sekundi. Pažljivo sam slušala i uspjela
razabrati većinu toga što su rekli, premda nisam čula što
je sad Esme upitala Edwarda nijemim vibriranjem usana.
Opazila sam samo da je on blago odmahnuo glavom,
na što se na njezinu licu pojavio izraz olakšanja.
“Ti hvataj, Esme”, rekao je. “Ja ću sada suditi.” I čvrsto
je stao preda me.
Ostali su se vratili na teren, oprezno prelazeći oštrim
pogledima po mračnoj šumi. Alice i Esme kao da su se
počele orijentirati prema mjestu na kojem sam stajala.
“Raspusti kosu”, rekao je Edward tihim, smirenim
glasom.
Poslušno sam skinula gumicu iz kose i rastresla je oko
sebe.
Izrekla sam ono što je bilo očito. “Stižu oni drugi.”
“Da, budi vrlo mirna, samo šuti i ne udaljavaj se od
mene, molim te.” Dobro je prikrivao uzrujanost u glasu,
ali razabirala sam je. Navukao mi je dugu kosu prema
naprijed, preko lica.
“To neće pomoći”, blago je rekla Alice. “Nanjušila
sam je s druge strane polja.”
“Znam.” Tračak frustriranosti prožeo mu je glas.
359
Carlisle je stao na položaj, a ostali su se nevoljko pridružili
igri.
“Što te Esme upitala?”, šapnula sam Edwardu.
Na sekundu je oklijevao prije nego što će mi odgovoriti.
“Jesu li žedni”, nevoljko je promrsio.
Sekunde su otkucavale; igra se sad nastavila apatično.
Niko se nije usuđivao udariti jako, već su samo kotrljali
loptice po terenu, dok su se Emmett, Rosalie i Jasper
motali po unutarnjem polju. Tu i tamo, usprkos strahu
od kojeg mi je otupio mozak, osjetila bih kako me Rosalie
promatra. Oči su joj bile bezizražajne, ali nešto u
držanju njenih usta kazivalo mi je da se ljuti.
Edward uopće više nije mario za igru. Očima i umom
pretraživao je šumu.
“Žao mi je, Bella”, oštro je promrmljao. “Bilo je glupo,
neodgovorno, ovako te izložiti. Tako mi je žao.”
Čula sam kako mu zastaje dah. Pogled mu se upro u
desnu stranu polja. Zakoraknuo je za pola koraka, postavljajući
se između mene i onoga što stiže.
Carlisle, Emmett i ostali okrenuli su se u istom smjeru,
osluškujući zvukove dolaska previše tihe za moje uši.


_________________
Korisnički profil http://www.nessieandjacob.net

[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 1.]

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.